Bila jednom jedna velika vodena nakupina. Lutala je svemirom s ciljem da pronađe mjesto gdje će se smjestiti. Skitajući opazi pustu kamenu planetu kako se besciljno vrti. Spusti se na to nebesko tijelo i krene putovati njime. Obujmi ga i udahne mu život. Nazva se MoRem.
U njemu su se preslikavale slike koje je viđalo. Pod vedrim nebom poprimalo je modri odsjaj. Oblaci su mu dodavali olovnu, zastrašujuću boju. Sunce je umiješalo zlatnožutu. Zvijezde na noćnom nebu pokretale bi čaroliju. Godine su prolazile i život je buknuo.
Svakojaka bića obitavala su u njemu. Ribe, planktoni, hobotnice. U tmini dubina, šuljale su se velike životinje koje nitko nikada nije vidio.
MoRe se povuklo i ostavilo posijane kamenčiće da strše iznad njegove površine. Velike, male i ogromne. Na njima život skroz drugačiji od onog u MoRu.
Na svakom od većih KameNa živjeli su StvoRovi.
Kada bi se neko svevišnje biće moglo uzdići i baciti pogled, vidjelo bi da su StvoRovi svud uokolo slični. Ali samo ako bi gledalo kroz lupu koja priječi bojama da se razmašu.
Mada identični, razlikovali su se po boji. Svaki KameN nastanjen je StvoRovima jedne od boja - plavi, zeleni, crveni, žuti..
Na KameNu Zelenih StvoRova živio je ZbunJac.
Već odavno mu je dosadilo društvo suStvoRova. Često se povlačio u gorje, šetao i smišljao novotarije. Jednog posebno vedrog dana nakon proljetnog pljuska, dok se širio svjež miris mokre zemlje, učinilo mu se da je sa najvišeg vrha Zelenog KameNa ugledao u MoRu nešto kako izviruje. Nije se vidno pomicalo, mada je dugo promatrao.
Grabio je kasnije nekoliko dana sličnih vremenskih prilika. Čudnovata izbočina bila je na istom mjestu. Sada je već bio siguran da je ono što vidi još jedan KameN.
Spustio se u selo i uputio u lokalnu okupljaonicu i točionicu pića. StvoRovi su tamo veseli i razdragani, spremni podijeliti informacije. Jedino konkretno što je dobio bila je glavobolja uzrokovana alkoholom koji je ispijao čitavu noć. Sve ostalo bili su mitovi i legende o čudesnim udaljenim svjetovima, čudovištima koja priječe prolaze i strašnim osvetama koje sustignu svakog tko pokuša lutati izvan običajnih granica.
Jednog jutra ZbunJac se probudi sa bljeskom čudomornog sna. Jedino čega se sjećao bila je zamamna djevojka narančaste kože, narančaste kose i narančastih očiju. Još neko vrijeme se meškoljio po krevetu i razmišljao o njoj. Tek kasnije shvati da nikada prije nije vidio StvoRa boje osim zelene. U snu (kao što to obično u snovima biva) narančasta mu nije bila nimalo čudna. Životinje na KameNu bile su šarolike. Zašto onda ne bi postojali i StvoRovi različitih boja?
U tim razmišljanjima odluči provjeriti što se krije iza vidljivog ruba pučine. Istraživački duh gurao ga je s njemu već dosadne gromade KameNa. Ono što mu nedostaje bilo je negdje drugdje.
Dugo vremena skupljao je trupce, platno i vezivni materijal, mjesecima sastavljao i isprobavao splav kojim će se otisnuti.
Sklepano plovilo pokazalo se zadovoljavajuće u kratkim obilascima okolnih uvala. Nabavio je zalihe hrane, mahnuo prisutnima i na opće zgražanje Zelenih suStvoRova otišao.
Plovio je tri dana i tri noći. Nošen vjetrom napinjao je platneno jedro, veslao kada se sve smirilo. A onda se nebo zacrnilo i krenulo prosipati munje i gromove. Njegovo plovilo nije se moglo dugo odupirati naletima vjetra i valova. Jedro se rasparalo, trupci odvojili. Završio je u MoRu i pridržavao se za jedan od drvenih ostataka. Iscrpljen višesatnom borbom s valovima klone.
Probudi se podosta kasnije. Preumoran da se pomakne, osluškivao je udaranje valova o KameN. Pod rukama osjeti pijesak. Toliko muke nizašto. Mjeseci provedeni na izradi plovila, sama plovidba, udes. I opet je tamo odakle je krenuo.
No dobro, pomisli. Sljedeći put će napraviti bolje plovilo, i iscrpljeno se osmjehne shvativši kako već planira novi odlazak. Začuje škripu pijeska i korake kako se približavaju.
Pokuša otvoriti oči, ali sunce i umor ga zaslijepe i zamute pogled. Opazi siluetu djevojke kako se nadvila nad njim. Ispruži ruku prema svjetlećoj kugli na nebeskom svodu i rastvori prste da zakloni bliješteće zrake.
MoRe ga je nasukalo noćas. Samo je stajala pored njega, motreći. Zaljevom je svako jutro prolazila s prijateljicama. One su sada stajale udaljene i odgovarale je da mu se približi. To biće je sigurno neka životinja iz MoRskih dubina. Nikada nisu vidjele nešto tako zeleno i živo i veliko. Zeleno poput mlade trave, poput borove šume.
Promatrao ju je škiljeći, kroz jedva otvorene kapke. Njene obrise nije mogao spojiti ni s jednim od suStvoRova KameNa. Činilo mu se kako svjetluca poput sunca raspršenog po njenoj koži. Osjeti jedva primjetan dodir, zaklopi oči i prepusti se.
Djelovao je kao jedan od njih. Dotakne ga. Prvo oprezno, nježno. Zatim protrlja kožu prstom ne bi li se uvjerila kako se zeleno s njega ne skida.
Sljedećih dana njegovala ga je i riskirala izopćenje.
- * - * -
Uživao je promatrajući. Bez obzira na vrijeme koje je prolazilo još uvijek mu je njena pojava oduzimala dah. Još od onog jutra kada ga je pronašla na obali i brižno mu udahnula neki novi život.
Oporavivši se prepoznao je u njoj djevojku iz davnog sna i znao kako je sve bilo s razlogom. Njegova znatiželja, put, havarija.. Morao ju je susresti.
Bila je narančasta i živjela na KameNu Narančastih StvoRova. Nekako su ga prihvatili. Nešto teže njihovu ljubav. Ime joj je NataN.
Divio se njenoj boji. Podsjećala ga je na život, na sunce - izvor svega.
Kada bi mu se približila u njenim očima zrcalila se boja njegova tijela. Tada bi postala NataN, djevojka narančaste kože, narančaste kose i zelenih očiju. Njegove oči zrcalile bi narančasto. Bili su jedini svjedoci čarolije.
Iz njihove ljubavi proizašlo je još nešto magičnije. Malena djevojčica ZeNa.
Njima je bila prekrasna. Nastala od njih, iz njih, bila je spoj karakteristika oba svijeta. Već na prvi pogled mogla se vidjeti njena osebujnost. Bila je plava i zelena i narančasta i crvena i žuta. Boje na njenom tijelu prelijevale su se, a oni su obožavali to malo StvoRenje.
Problem je nastao kada je ZeNa shvatila koliko je različita.
Djeca Narančastih nisu je uključivala u svoje igre. Voljela su njenu razigranost i nestašluke, ali stariji su im branili svaki kontakt.
Djevojčica je rasla s tugom u očima. Jedino društvo bile su joj životinje koje je dovlačila kući. Njima nije bila bitna boja njenog tijela, već boja njenog srca.
ZbunJac i NataN nisu više mogli gledati njene mokre oči. Odlučili su još jednom probati naći mjesto za sebe. Na nekom drugom KameNu, gdje je život dozvoljen drugačijima.
NataN je upravo radila posljednje pripreme za put.
Otisnuli su se. Mala posebna obitelj. Ne znam da li im je uspjelo pronaći KameN Šarenih, ili još traže. Al znam da neće klonuti. Zbog mokrih očiju i zaraznog smijeha ZeNe.
Post je objavljen 17.05.2005. u 03:39 sati.