Oduvijek je željela imati tavan nalik na one iz starih crno-bijelih filmova. Tavan koji ne služi ničemu doli dječjoj igri i prikupljanju nepotrebnih sitnica, od kojih se u nekom trenutku ne možemo odvojiti.
Čini se da vlasnicima tih kuća kvadratni metri prostora nisu bili značajni.
Njen bi bio star stoljećima. Na njemu uspomene i dokazi o postojanju sezali bi generacijama daleko.

Na tavan ulazi danja svijetlost kroz staklo obojano žarkim bojama i preljeva se otkrivajući i oživljavajući starine. Sve prepuno starih ormara i škrinja, prekrivenih debelim slojevima prašine, zapletenih paučinom. Tih pauka se ne bi bojala. Oni su tu da čuvaju tajne. Kada osjeti potrebu za bijegom (a bude toga često), samo klizne uza stepenice i nađe se u čarobnom svijetu.
Isprobava stare haljine, promatra se u oštećenim zrcalima, pleše na zvuke muziku koji dopiru iz gramofona (malo preskačući, doduše). Kada se umori, odabire neku od škrinja i sa osobitim strahopoštovanjem miluje njenu vanjštinu. Za koji tren će je oskrnaviti i saznati što se skriva u utrobi. Škripa. Zagleda se u sadržaj. Prebire po papirima, divi se starom rukopisu, raspoznaje neke crte lica neznanaca na crno-bijelim pohabanim fotografijama.
Sve sprema kao najdražu relikviju, da jednom otkrije ponovo. Kad zatreba odmak.

Nema tavan. Ne takav. Ali stare papire i fotografije pronalazi po raznim zapećcima.
Voli taj miris godina. Svjesna je da mu je glavna podloga prašina, ali djeluje nekako utješno.
U previranjima nabasa na film, crno-bijeli nekog čudno velikog formata. Odmotava početak i okreće ga prema svjetlu.
Poznato lice. Tu fotografiju je viđala još kao mala uvećanu. Sjeća se kako je prozračna bila ta slika.
Poželi vidjeti ostale. Držati ih u rukama.
Spremi pažljivo film. Sutra će odnijeti razviti fotografije.


Jedva je pronašla radnju koja se bakće s izradom takvih fotografija. Stari zanatlija se s oduševljenjem i sjetom prihvatio posla. Rekao je kako dugo nije radio tako nešto.. i dalje mumljao nešto sebi u bradu.


Kada se vratila po fotografije, starac je upita odakle joj film. Ispriča mu.
I dobije neki čudno nedorečen savjet.
Pogledajte, mislim da će vam se svidjeti. Samo.. razmislite želite li ih vidjeti sve.


Prva. Jutro. Žena. Ona ista prozračnost. Ljubav.
Druga. Obrisi otoka. Društvo mladih, nekih njoj znanih. Iz sjećanja.
Fotografije prikazuju snimke perioda vremenski udaljenih nekoliko godina. Nešto je izmiješala (kako tipično:).
Treća. Mol. Starica vedra osmjeha drži dijete.
Ovo i dalje djeluje kao čudni kolaž. Kolaž života.
Smjenjuju se slika za slikom. Prikaza za prikazom.
Terasa na kanalu. Ona, ispija kavu. On, lista novine. Osmjesi.
Fotografije joj ispadaju iz ruku i rasipaju se po tlu.
Drži samo zadnju, ta nije odklizila.
Sjedi s njim, na obali. Glava naslonjena na njegovo krilo, dok joj on smežuranom rukom prolazi kroz sijedu kosu.

To je dovoljno da zna.
Ostale neće gledati. Neka se dese same.
Odlazi ostavljajući ih rasute po trotoaru.