Nikola i ja jako ličimo jedan na drugog. Kada nas ljudi prvi puta vide ne primjećuju razliku. To je zato što se ne zagledaju. Ljudi vole biti površni. Osmotre nas i zaključe kako smo gotovo isti i više niti ne pokušavaju raspoznati nas.

Hmm.. mama kaže da nije pristojno razgovarati sa nepoznatim ljudima. Onda prvo da se predstavim. Moje ime je Luka. Imam pet godina. I Nikola ima pet godina. On je moj brat. Mi smo blizanci. To znači da smo u isto vrijeme bili kod mame u trbuhu. I da se još odonda družimo.
Idemo u isti vrtić. Mene obično dovede tata, a Nikolu mama.
Puno je zabavnije kada me tate spremaju u vrtić. Mame su obično stroge, nekud žure i inzistiraju da pojedem cijeli doručak. Nešto zdravo i neukusno. S tatama se dogovorim. Ako im se ne otimam previše dok me pokušavaju obući, mogu birati između slasnog doručka ili nošenja na ramenima do vrtića. Zabavno je promatrati svijet s visine i ljuljati se na njihovim ramenima.

Većina mojih prijatelja ima tatu i mamu.
Ponekad se mama i tata prestanu voljeti. Onda netko od njih ode. Pa pronađe novu osobu koju voli. I tako moji prijatelji dobivaju novog tatu ili novu mamu. Čak i novog brata i seku. Nisu im oni baš prava-prava zamjena za staru obitelj, ali kažu da zna biti zgodno.

Moje mame i tate i ja i Nikola smo oduvijek zajedno.
Iste mame, iste tate, ista djeca. Samo ne jedno, nego dvoje od svakog. Oduvijek.
Moje prijatelje to zbunjuje. Ne razumijem baš najbolje zašto.
Znam da se moji mame i tate puno vole. Nije to čudno. Ili je.. ali..

Mislio sam više na to da Nikola ima dvije mame, a da ja imam dva tate.
Ponekad se pitam zašto ja nemam jednu mamu i jednog tatu. I Nikola isto tako. Kao ostala djeca. Pričali smo o tome. Nikola misli da je to zato što se naše mame vole držati za ruke. A naši tate spremaju tako fine večere zajedno, i pritom se gađaju hranom. Onda nema smisla razdvajati ih. A i oni se trude ne razdvajati nas.
Zbog nas su kupili kuću i uredili je. Sada živimo u dvama stanovima. Nikola s mamama, a ja s tatama. Al najvolim kad smo svi zajedno.

- * - * - * -

Ja sam Nikola, Lukin brat.
I stvarno ne znam zašto nam se djeca rugaju dok se igramo u parku. Možda ne znaju da nas smeta. Zabavlja ih naša sličnost. Ali kad vide naše mame i tate, pojave se oni čudni pogledi i došaptavanja.

Mama kaže da se ljudi boje nepoznatog, svega što je neobično, drugačije. Čudno im je vidjeti obitelji koje ne liče na njihove.
A ja baš volim što imam dvije mame i dva tate i brata nalik na mene.