zapaljene zvijezde
znam
ti snivaš o slobodi
sve do zapaljenih zvijezda
podiže se
svjetlost
zlatnim tokom vremena
kroz pješčanik
od vječnog Boga
do naše prolaznosti
klackamo se na sreći
ti si na sazvijezđu
naše ljubavi
a ja na majčinim grudima
koje me oplakuju
potajno
brišem umor sa čela
i opet mijenjamo strane
na već poznatom
međuprostoru opomene
ti snivaš o vječnoj ljubavi
kao da ne znaš
da leptirica umire
odmah nakon što se rodi
čim sazrije obećanje
bit će nam naklonjen
zlatotisak neba
sasvim tiho
povlači kist snova
molitvom uspavljuj
čežnju o slobodi
snivaj
jer jedino tako
možeš postati svemir
sa povremenim osvrtajem
od gore
pruži mi ruku
u tvojoj blizini
začuđena promjeni
i ja sama vidim
zapaljene zvijezde
zlatom blistaš mi u oku
zlatom mi blistaš u oku
jasnoćom vječnog titraja
plamsajem zlatnim
kupamo se podno svjetla
prijateljski raspoloženog sunca
ono ne posustaje
nježno dodiruje našu sreću
korača na pobjedničkoj strani
moje si cvjetno stanje
koje snujem otkad znam za sebe
u svakom proljeću
neminovne su promjene
nesavršenost postojanog trena
ali ne mari
pogled odvrati
ukorjenjen si u mojem udisaju
i kao takav ne veneš i ne prolaziš
zlatna raskoš prelijeva se
unutar našeg zagrljaja
danas je ista kao i prije
i sutra će opet procvasti znam
taj prepoznatljiv melemski cvijet
začudnost (ne)blizine
samoća uz tebe je
raskoš privilegiranih
gdje mene nema
jer te još uvijek čekam
na zadnjem peronu naše ljubavi
dodiri su tvoji
slatko priljubljenje
u mirisu vječnosti
a moj je pojam vremena
ustajala voda u kojoj se zrcali
požrtvovnost za nas
kaži onda ljubavi moja
što je moja duša tebi
i tko sam ti ja?
ključ bistrine voljenja
opravdao se zrak
mirisom naranče i borovine
i kao da se
uzalud uzmiče
ispred mrke tmine
tko bi noćas
u zvijezdama
slikao mreškanje
ljubavi
kada zima
trne u kostima
tko bi radoznalo
rastvarao
nebo i zemlju
hoteći pronaći
taj maleni ključ
osovio se
bijeli prekrivač
paperjaste mekoće
na ogledalo duše
prekrivajući
odraz tuđinca
ne tajim
da pokušavam
raspoznati ono
što misli uporno vide
ali kako
u svemiru pronaći
maleni ključ
i uhvatiti otisak
stopala od sjene
pustila sam te
pustila sam te
da ušetaš u moj život
udahnula sam duboko
baš kao pred skok u vodu
uspavana i ledena antička skulptura
od tvojeg je dodira
zrakama sunca osvijetljena
tamo u pribranom kutu sobe
gdje se maločas razlila magla
branila sam ljepotu
tu boginju kletve
zbog nje su se rušile planine
ali su je i kamenovali
u njezinoj blizini
i najbijedniji su se uzoholili
nepravedno
smatrali su je svojinom
to besmrtno čudo
zar ne znaš?
pustila sam
da tečeš mojim krvotokom
sličan crvenom karminu
koji se topi niz sivilo kamena
sa tobom sam
na prstima hodala
po zvijezdama i poljskom cvijeću
istodobno
kao žena zatečena požudom
savršeno pristajala
mjeri tvog zagrljaja
i tamo zauvijek ostala
a onda
pustila sam te da odeš
tiho kao što si se približio
mom mramorom popločenu svijetu
svaki put kada pomislim
kako poezija izgleda
pred sobom vidim
samo tvoje oči
a kada se pred sitne sate jutra
želja za tobom trčeći popne
po zidovima moje samoće
nemoćna to ne učiniti
postajem odsanjana
razbistrina sjene
pustila sam te
tisuću godina ljubavi sa tobom
spakovala sam
u nekoliko susreta
bezazlenih poljubaca
kratkih sunčevih zraka
i tamo te uramila u zlato
nijansu vječnosti
zar ti doista ne znaš?
milijun snova otišlo je
niz rijeku koja teče u tebi
nešto
...Koračam dugom alejom hladnog bestežinskog puta, način biram ja, a mene bira smjer.
Principijelna sam žena i ne odustajem od svojih ideala, a to je učiniti ovaj život svrhovitim i opravdanim.
Jedini motiv za to može mi biti ljubav.
Možda je retrospektiva mojih pogleda na nju surova, ali i dalje sa podnožja brda uporno gledam u jantarski sjaj neba.
Negdje u tišini, moja mladost stoji kao bezvremena boginja i sniva dozrele snove, a ja sam tu, ponovo sam tu....
sa kišom
još do jučer
okačena na suncu
moja je iluzija
pjevala
visoko
a već danas
pada na tlo
kao osušeno lišće
šuti
gleda me
začuđena
šuška po snovima
rječju
kapljicama
uranja u moje oči
slijeva se u dušu
ispunjava je
tišinom
u kojoj su
i sunce i kiša
neizbježni gosti
opominju
na promjene
kao što kiša nije
a ni sunce postojano
tako i tuga
kraj osunčane sreće
ne može izdržati
a da opet ne krene
sa nekom novom
kišom
ljubav u jedrima
sačuvajmo
suze od pada
otplovimo na daleka mora
vjerujući u cvat pupoljka
koga dušom zovu
zaplovimo
uz one koji znaju
kako vratiti rumenu boju u lice
i nebu i zemlji
moje želje
duša prepoznaje
i moli
sačuvajmo
suze od pada
ranjeni pa dirnuti oprostom
oživimo zajedništva
između naših raskoraka
iako u istom svemiru
dva smo svijeta
otplovimo
oslobođeni
neizvjesnosti i strepnje
od vrtloga nemira
razapnimo
naša jedra
ljubav nas zove
slutim
nisu nam iste
sjene
tvoja je sunce
istočnog pogleda
moja je
glasna tišina
noćna melankolija
izlijeva se
kao slabost
u čaši
okorjelog vinopije
jedino još tješi
mekoća fluida
tihi zvuk
piana u blizini
svira mi
note predaje
ogoljene
mojom spremnosti
u crvenoj požudi
hodaju zvijezde
na ljestvama
naših snova
odlažem
umorna čekanja
moja i tvoja
ljubav
tone
u oceanske dubine
tvoju šutnju
moje oči
otkako te volim
ovdje
u mračnom kutu sobe
govorim tišinom
a nadam se buđenju u svjetlu
i da kao pospana lutka
slavim život
i postanem
sve ono sto duša govori
dok opijena
žudi za tirkiznim snom
i kao žena
volim te
i vjerujem
da duge neizbrisive
tragove Sunca
na mojoj haljini
prepričava vjetar
svima
jer on zna
da je čak i vječni Mjesec
zagledan
samo u nasu priču
i kao zaigrana djevojčica
zagledana
u tebe
i u more
puštam
svoje papirnate brodove
sa željom
da otplove daleko
do kuda seže ljubav
a ljubav ima uvijek isto ime
na svim jezicima svijeta
pjesmo moja
pjesmo
klikćeš u meni kao predaja
u zapešću dlanova
oblikuješ savitljivi plastelin
strpljiva poput anđela
dahom si mi bliska
razdijeljena
na lice i naličje sudbine
tik pred svitanje
srna tajanstveno lomi grančice
kada lovac vođen zlom stoji nasuprot
lampa svjetla ne izgara
ako je studen neustrašiva utoliko
da košuljicu topline cijepa
pjesmo
moja si svojina
sunčana si naranča
cijediš se zrelo
u svakom ljetnom povečerju
cijeli suncostaj
treperi I zrcali se
na našoj ljubaznoj predaji
pogledaj
duša mi je proljeće
razmažena prijaznošću
da baš tebe volim
dopusti da te otpjevam
pjesmo moja
u satenskoj tišini
još uvijek snivam
glasne suncokrete
pitaš me
Pitaš me
koje je boje sjećanje
od kakvog je to kroja satkana tuga
koliko vremenskog prostora ima
izmedju dva uzdaha?
Pitaš me
zašto su gluhi šaptači noći
svoje usne vezali za vjetar
i koji je pravi tren
da duša vrati dug za ljubav?
U pitanjima tvojim
njiše se vrijeme
opijeno našim zajedništvom
vinom s okusom svih odgovora.
