sa kišom
još do jučer
okačena na suncu
moja je iluzija
pjevala
visoko
a već danas
pada na tlo
kao osušeno lišće
šuti
gleda me
začuđena
šuška po snovima
rječju
kapljicama
uranja u moje oči
slijeva se u dušu
ispunjava je
tišinom
u kojoj su
i sunce i kiša
neizbježni gosti
opominju
na promjene
kao što kiša nije
a ni sunce postojano
tako i tuga
kraj osunčane sreće
ne može izdržati
a da opet ne krene
sa nekom novom
kišom
