putovanje
kada stignem
sa dalekog puta
dočekaj me
na zadnjoj stanici
sa pokojim cvijetom
osmijehom
ugrij dušu
ojađenu
zaleđenu
od lažnih riječi
prijatelja
neumornih
kolovoških kiša
kada svatko nekoga čeka
dočekaj me
i ponesi prtljagu
otežalu vremenom
u kojem nisam osjetila
sigurnost doma
toplinu zagrljaja
ugrij dušu
koju ni samoća
ne razumije
tijelo
koje besplatno dajem
vremenitim olujama
da šibaju svoj bič
dočekaj me na kolodvoru
prljavom od toliko načina
kojima bježim
od sebe
od tebe
očekujem
da u pogledu nađem ljubav
kada pođemo kući
u tišini
kao po kazni ...
ljudi će živjeti
život će prolaziti
vrijeme će trajati
zemlja će se okretati
mi ćemo biti
i svoji i tuđi
svakodnevno
opravdavat ćemo
svoje postojanje
dok čekamo
u redu
na sreću
sve dok jednom
ne prestanemo bivati
i postanemo hladan pepeo
razbacan na
propuštenim prilikama
nedosanjanim snovima
ništa novo
pregazit će nas
gorda tišina
i neki novi naraštaj
a mi ćemo i tada
kada nas ne bude
opet
kao po kazni
uspjeti povjerovati
da smo mogli trajati
vječno
govorim snom
želim noćas
ugledati naš odraz
u ogledalu svemira
hoću da postanem
trenutak
papirna uvertira.
koja se klati kao ljubav
dok buntovna
i pijana od tebe
izgovaram ti ime
kao molitvu
koja osvjetljava
tamnu stranu duše
tiho i neprimjetno
zovi me zvukom
ruzičastog obećanja
kako bih ukrotila želju
treperave zvijezde
znam
ti snivaš o slobodi
sve do treperavih zvijezda
podiže se
svjetlost
zlatnim tokom vremena
kroz pješčanik
od vječnog Boga
do naše prolaznosti
ti si na sazviježđu
naše ljubavi
a ja na majčinim grudima
koje me oplakuju
potajno
brišem umor sa čela
i opet mijenjamo strane
na već poznatom
međuprostoru opomene
ti snivaš o vječnoj ljubavi
kao da ne znaš
da leptirica umire
odmah nakon što se rodi
čim sazrije obećanje
bit će nam naklonjen
zlatotisak neba
sasvim tiho
povlači kist snova
molitvom uspavljuje
čežnju o slobodi
snivaj
jer jedino tako
možeš postati svemir
pruži mi ruku
u tvojoj blizini
začuđena promjenom
i sama vidim
treperave zvijezde
nestrpljivi lipanj
u hladovini krošnje
Lipanj nestrpljivo
čeka da odjekne riječ
kao pogrešna nota
u simfoniji
dan je
pun ljubavi
a nas nema
ni pogača od sunca
ne hrani
život na odlasku
grč na duši
zamara tišinu
nervozno stavljam
tamna stakla na pogled
prijateljski
uz pozdrav
i Lipnju
punom ljubavi
kada ljubav dobro pristaje
večeras sam obukla
haljinu od naše ljubavi
začuđujuće je meka
i podatna na koži
dugo sam tragala
za pravim krojem
koji bi pratio
linije moga tijela
a na posljetku
otkrivam jednu
neprimjetnu
uklonjenu
iz bogatog izloga
tko bi rekao da mi ova
tako dobro pristaje?
zaista sve su primamljive
ali samo jedna je
najbolje pokazala
sve ono lijepo na meni
umorna od traganja
sa zadovoljnim osmijehom na licu
ne pitam za cijenu
sve su druge suvišne
uzalud utrošeno krojenje
jer samo u ovoj
postajem žena
