vapaj jedne duše Gospodinu
Opominju me staze Gospodnje:
"Vrati se na svetu kaldrmu
u prašini i krvi hodili su vjerni prije tebe"!
Zaustavlja me bič pravde
i poziva truba proroka:
"Ah, koliko još neposluha i bunta
koliko pakosti i slabosti moje ?
Grešan sam čovjek
takvoga me majka rodi
i na krilu me ljuljala
i mlijekom me dojila
iz grijeha predaka."
Ti kažeš Gospodine :
"Neobrezana je loza i ne čuje više opomenu".
Ali ne, Gospodine,
ne napuštaj svoj vinograd,
dok u njemu još barem malo ploda ima!
Spasi ga od sušne godine
i mrzlog leda,
spasi ga od smutljivaca i bežboznika,
jer, evo, lome Tvoju imovinu
grančicu po grančicu,
list po list.
U dane sužanjstva
i u dane kad umjesto vode teče pelin,
a umjesto osmijeha suze zapeku oči,
u dane kada opasam pokoru,
a ogrćem tijelo
u grimiz i žalost
Ovako govori Vinogradar:
"Umorna dušo,
ne sumnjaj u moju jakost
ne osuđuj moje čekanje
i ne griješi više,
dok pri tom govoriš ''nema kazne'',
a, evo, već dažd na tebe stiže
i na potomstvo tvoje
ne iskušavaj Moju ljubav."
"Ah moj Gospodine,
Ti sav si satkan
od najsitnijih atoma te iste ljubavi,
a boraviš na svemirskoj osovini
između samo jednog trena prije
i drugog trena poslije,
dok između ova dva stojiš
tako da ti pripada tren
koji se dijeli
na dio prije
i dio nakon
i naginje se do vječnosti.
Ta, zar bi moja duša izmjeriti mogla
sve Tvoje granice?
Pogledaj, stojim pred Tobom
pravda se Tvoja na mene izlijeva,
ali kao dijete vjerujem i nadam se
već idući tren
nježno ćeš mi pružiti milosrdne ruke
kada po tko zna kojeg puta padnem.
Ah, Gospode,
u tom pouzdanju
dočekat ću i zadnji svoj udisaj,
jer ni sjena moja ne pripada meni
ni postojanje moje
sigurno kao Tvoje obećanje.
Vraćam ti se i pružam ruke
ne kazni moje opačine,
ne odbij moje molitve,
ne odmici od mene Lice Tvoje
i ne ruši moje šatore,
jer Ti me posvema poznaješ
i znaš tko sam,
to mi je najvažnije,
a dragocjenije od bilo kojega blaga
jeste spoznaja,
da sam čak i ovakva Tvoja.
Za to se danas iznova
opet svjesno odlučujem.
ničija žena
plašim se
da ću se izgubiti
ako se pronađem
u tvome oku
jutarnje ptice
zateći će me
posrnulu
niz velika očekivanja
ako se usudim
izgovoriti
tebi pjesmu
a nama kraj
svaki korak
zaboljet će me
kao sjećanja
zbog jedne ljepote
u kojoj postojiš
nedodirljiv
vremenom
opet ću dugo maštati
o ljubavi i sreći
znam
moji naivni strahovi
tiha su buđenja
i glasna snivanja
o nama
sve dok ne utihne
posljednja riječ
i dok ne zastane
posljednji uzdah
besmrtna ljubav
dozivat će
tiho
samo tvoje ime
odlaziš
ne želim znati
u ovoj kišnoj noći
kod koga ćeš
svratiti
mokrim cipelama
razgovorima
zabrinjavati vrijeme
i to upravo sada
kada je sve rečeno
noć je ova
kao cigareta
koja se bliži svome kraju
pa postaje pepeo
i zaborav
kojeg uzalud
pokušavaš oživjeti
novim obećanjem
ne želim znati
na koju stranu svijeta
odnosiš
moje srce
ukradeno i skriveno
ispod tvog
kišnog ogrtača
prije nego novo jutro
progovori tišinom
koja ostaje
iza tebe
zatvori vrata
a priče o nama
prepusti
samoći
