u svetost obučeni
Ne umijem obuti cipele svetosti,
jer trčim na pogrešnim stazama,
pronalazak istovrsnog sjećanja ruže
nadolazi mi kao jasna navika.
Nekad je to tek nejasan prizor
raspuknutog ogledala neba,
dok se zanos punog klasja
ne utrne spokojem u mojoj duši
ptici koja leti u nedostižne visine,
ovom glasu koji pjeva ariju
na posljednjoj noćnoj smotri.
Jačam se u svetom obećanju
kako ću sutra uspjeti izrecitirati svemir
Ružarijskim stubištem među dlanovima
na koljenima u razglasanoj tis ini sobe
i kako se dozrelo voće sa drveta života
zrijenjem žurno cijedi medju dlanove.
Nitko ne može obući tuđe odijelo duše
sašiveno od Oca baš po mjeri
kada su mjere naočigled svima darovane
za svečanu Gozbu Jaganjčevu.
ne budi me
ne budi me
dok snivam o sreći
kritalni lusteri plešu
na ozonskoj želji
pretvaram se
da ne moram snivati
jer snove na javi živim
ali kada me osvijetli
druga strana mjeseca
postajem sanjar vječnosti
sreća je lice bola
i ringišpil na kojem putuju
moje umorne.zore
kada sam sigurna u nas
osovina od tvoga zagrljaja
uranja u ružičasta čekanja
ne budi me
u vječnom gradu zaljubljenih
možda baš sada na trgu
osluškujem ti korake
sva ustreptala
kao oblaci pred olujnom moći
dodiruju nam se dlanovi
zemlja se okreće
rađaju se pupoljci
vječno neuvelih cvjetova
sve dok snivam o nama
sve dok gorljivo
pristajem uz sreću
kao blagoslov
nebo klikće
u mom oku
spoznajem
tajnu svemira
duhom rođena ozgor
ispirem suzama
jedno zakašnjelo sjećanje
to nesalomljivo JA
niti u jednoj pori
svoje izranjavanosti
ne može stremiti u nebesa
buntovna zavodljivost
neumorno sladi
svaki moj gubitak
uskom stazom
duša bi rado jezditi htjela
ali patnju ću ipak
ponijeti danas
za blagoslov
koji stiže sutra
