15
petak
listopad
2010
I oči izgube sjaj, duša se prestane nadati, tijelo se zanemari...
Sjedim sama u mračnoj sobi i odjednom se naježim...a onda shvatim da mi je širom otvoren balkon i da nije ni čudo što mi je zima:) Danas je petak navečer, izlazim van da se malo zabavim. To jest inače puno tulumarim:) To jest u stvarnosti moj život nije depresivan, prijateljica bi ga opisala...jedenje,pijenje,pjevanje i učenje:) U životu sam za sad postigla sve što sam željela, imam super obitelj, još bolje prijatelje, sretno djetinjstvo i puno ludih tuluma iza sebe. To jest hedonist sam, uživam u svemu, ono u čemu ne uživam to ne radim. Zahtjevna sam, tražim puno, ali i dajem puno. Vedra sam, ne postoji dan kada ne pjevam i kada nisam nasmijana, ja sam ona luda koja podigne bilo kakvu ustajalu atmosferu. To jest sretna sam, to jest zadovoljna sam. Al nešto fali...to jest tko sam ja? To jest ja sam više osoba, ja sam sestra, kćer, unuka, prijateljica, hedonistica, djevojka ili žena, studentica, humanitarka, pisac, kuja, anđeo, neprijateljica, kumče, ateista, pametna, glupa...To jest ja sam sve, a nisam ništa...Ne znam koja ja ovo piše i zašto osjeća prazninu u grudima, ne znam koja ja živi i živi sretno...Kao da sam dvije osobe, ne osobe koje će drugi definirati i svrstati u plitko opisane podjele, nego osobe koje bi ja trebala definirati. A nikako da se definiram, ako sam sretna zašto tužno pišem? Zašto kad se zatvorim u sobu, zašto je ispuni samoća i tuga? 
Postoje rane, rane koje ti drugi nanesu...Ja se dižem nakon svakog pada, al to što se dižem ne znači da su rane zarasle. I onda dok još krvariš, ti stišneš zube i nasmješiš se...Dobro sam,sretna sam, ustala sam se! Al rana je tu, oni je ne vide, jer im nedam da je vide...I smješiš se ali više olako ljudima ne vjeruješ. I hodaš dalje i opet padneš i ustaneš se! A broj rana se povećava, prekrivaš ih, njeguješ ih, al ne možeš sam sebe zaliječiti...I rado bi da ti neko previje rane, ali kome više vjerovati, kad većina će te ipak na kraju izdati...I tako hodaš gradom, hodaš kroz život i sakrivaš rane, jer se bojiš novih. I ubijaju te, oslabljuju te, a ti se smiješ, jer nije dobro da drugi znaju gdje te boli...I oči izgube sjaj, duša se prestane nadati, tijelo se zanemari...Priviknemo se na sve, pa čak i da postanemo ono što smo prije mrzili. Više nismo mi, više nismo ljudi, rane nas izjedaju, a mi smo ih u potpunosti sakrili i zanemarili, postali smo hodajući mrtvaci...I onda slučajno pogledam u njegove plave oči...U potpunosti sigurne i odlučne, jedine oči u kojima nikada nisam vidjela strah...Kao da nema rane ili kao da ih je zaliječio, kao da je dovoljno snažan da se ruga svim životnim nedačama...I po prvi put se osjetim malom, grešnom, jer on nema rana, on nema mrlja od tih rana...A moja bijela haljina je sva krvava...I skinem sve sa sebe, ustanem po prvi put, maknem ustajale smrdljive zavoje, a rane i tijelo sunce zavije...I napokon se oslobodim svih rana,pogrešaka,mrlja i hodam kroz život kao osoba koja zna što je poraz i pobjeda...
komentiraj (2) * ispiši * #
13
srijeda
listopad
2010
Tražimo prijatelja u neznancu, jer imamo neznanca u prijatelju...
Kažu mi da sam jak karakter...valjda misle da mogu podnjeti mnogo ne tako lijepih stvari koje mi život servira. Da ne pokvarim reputaciju, stisnem zube, preskočim prepreku, pa još jednu i još jednu, a niko ne pita da li sam umorna...U narodu je opće poznato da magarac može puno podnjeti, pa zašto ga onda s malo opteretiti? U životu smo okruženi s puno ljudi, neki su nam rod, bliži ili dalji...njih jedine ne možemo birati. Ostale biramo...na žalost ili sreću...Izaberemo s kime ćemo se družiti, koga ćemo izbjegavati, koga ćemo znati, a koga poznavati...I od šest milijardi ljudi na svijetu, mi smo upoznali šest tisuća, njih šesto bi prepoznali, njih šezdeset poznajemo, a samo njih šest znamo...Od svih ljudi na svijetu, naš svijet čini onih šestero. Njihove savjete slušamo, njima se radujemo, s njima provedemo većinu života. Al nitko nas ne zna u potpunosti, čak ni mi sami u sebe nismo sigurni...I onda se dogode neke stvari u životu koje nemamo snage ili hrabrosti reči onim šestero najbitnijim ljudi našeg života. Kome otvoriti dušu, ako ne onome tko te najbolje poznaje...Al mi izaberemo suprotno...tih šestero te predobro zna, služe ti poput ogledala u koje nekad nemamo hrabrosti pogledati...I onda mi sine ideja,zaustavit ću neznanca,prolaznika kojeg prvi put vidim...njemu je lakše reči što ti je na duši...njegova te osuda neće toliko boljeti, biti će objektivnija i ti ćeš imati više hrabrosti za pogledati se u ogledalo...Pošto bi me neko nasred trga čudno pogledao kad bi mu ovu ideju obrazložila, ja sam je lijepo umotala...preko interneta, bloga...Ovdje prostituiram dušu. Skinula sam masku pred vama. Ovdje sam ono što jesam,ne uređujem, ne važem, pišem što mi na dušu leži i drago mi je što to prihvačate...Nema tu logičnog objašnjenja...Zašto lakše skidam masku pred neznancima koji me možda bolje poznaju od najboljih prijatelja. S njima živim, gradim sebe, al uvijek je taj neki zid...zid koji spriječava ružne riječi, ružnu, al realnu istinu, naše, al nekima odbojne stavove...I onda stanem i zapitam se, je li to prijateljstvo? Oni vide ono što im predočujem, ja vidim ono što mi predočuju, oni znaju većinu o meni, a ono što ne znaju neznaci znaju...Da bi bila potpuna osoba potrebni su mi oboje. I kada biramo prijatelje i neznance biramo osobe slične nama, sličnih pogleda na život...Da bi s nekime ušli u komunikaciju moramo imati zajedničku temu, ako se iz te teme rodi druga tema ta osoba nas privuče da je bolje upoznamo. Ako se iz druge rodi više tema postajemo poznanici, a nakon dužeg vremena i prijatelji...Al samo najbolji od najboljih postaju onih šestero kojima ćemo najteže oprostiti, koje ćemo najviše voljeti, od kojih ćemo najviše očekivati...i čije će pogreške najviše boljeti. Baš zato tim šestero ne možemo reči sve, jer očekujemo previše od njih, a oni previše od nas...I onda upoznamo neznanca kojemu kažemo sve, koji nam kaže sve...i olakšamo si duše i opet ih olakšamo i neznanci postanu prijatelji...I onda opet tražimo prijatelja u neznancu, jer imamo neznanca u prijatelju...
komentiraj (2) * ispiši * #
08
petak
listopad
2010
Ljudi trebaju prvo spoznati što je sreća, da bi je naučili graditi...
Ljudi odlaze u crkvu, psihijatru, psihologu, na kavu, na meditaciju...I sve s jednim ciljem...oprostom.Traže oprost za sebe, utjehu, opravdanje za pogrešku, za svoju pogrešku. Žele je ispraviti, zaboraviti i krenuti dalje...Žele početi ispočetka. Ja sam to nedavno učinila, ali ne pomoću nabrojenih opcija. Ja sam silovita, temperamentna, režem, režem u korijenu, u vrijeme koje smatram ispravnim. Mislim da sam doktorirala kako izbrisati ili srušiti prošlost i izgraditi budućnost. Nije to nešto što želiš naučiti, to je nužno da bi opstala, prilagodba životu. U životu punu puta pogriješimo, izaberemo krivi put, krivu osobu, krivu riječ, donesemo krivu odluku, al griješimo samo ako je ne ispravimo. Ja se ispovijedam pomoću pisanja...Jednom davno počela sam se baviti politikom, već pet mjeseci se time ne bavim...U životu sam se bavila svime, al ovo je jedina stvar koju ispravljam...Politika nije nešto čime se trebaju baviti loši i nesposobni ljudi, politikom bi se trebalo baviti zbog općeg, a ne vlastitog profita...Da, očito je da jako mali broj političara tako razmišlja...Ja u svojoj političkoj karijeri nisam učinila ništa loše, nego sam vidjela zlo...A kad nešto vidiš, a ništa ne možeš popraviti osjećaš se usrano...Imaš odgovornost za sve što znaš,a što više znaš veće je opterečenje...I onda ili postaneš stoka ili čovjek...Odgajana sam da iza svake svoje riječi stanem, zato ne volim ljude koji se razbacuju sa riječim...
Da znam,sigurno se pitate pa što radim među patološkim lažljivcima, političarima? Mislim da politika nije kurva, kurve su ljudi i oni su od politike učinili nemoralnu profesiju...A ja još nisam dovoljno jaka osoba da to ispravim, nadam se da ću jednoga dana biti...Povijest su obilježili veliki ljudi, ljudi ispred svoga vremena, koje je njihovo vrijeme odbacivalo...Ja nisam osoba koja želi posjedovati, ja sam umjetnik...Ja se divim lijepoti, prolaznosti, mene ne zanimaju stvari koje opterećuju materijaliste...moć, popularnost, novac...Novca ne treba previše, a ni premalo...a slava i moć su najveći neprijatelji čovječanstva...Kao umjetnik vidim najviše inspiracije u sreći...osmjeh, toplina, boje, zadovoljstvo, mirisi, dom, prijatelji, zagrljaj, obitelj, zrake sunca...to je sreća, a ona me inspirira. Inspirira me kad uhvatim osmjeh na licu neznanca, kad vidim sretno dijete, kada se smijem s dragim osobama. Zato sam htjela da i drugi otkriju sreću, htjela sam im pomoći. Cijeli život svela sam na pomaganje, a od tuda se razvijala moja inspiracija i kreativnost, izgrađivala sam se nesebičnošću...Al teško je ljude za razumjeti, puno je lakše sa životinjama. Najteže je pomoći nekome tko ne želi pomoć, uglavnom mu je nemoguće pomoći...Ljudi žele, al ne znaju što žele. Društvo je još uvijek na početku s razvitkom svoje humanosti. Ljudi trebaju prvo spoznati što je sreća, da bi je naučili graditi...
komentiraj (2) * ispiši * #
Nijedna bitna stvar nema definiciju...
Uletila sam u stan prije pet minuta,nisam se ni skinula do kraja,a počela sam pisati. Nije to neka mistika, jednostavno to je osjećaj...ili osjetiš ili ne...Možeš danima sjediti za stolom i pokušavati prizvati inspiraciju,ali neće ići...To je kao da se pokušavaš natjerati da se zaljubiš,al to je nemoguće,ili osjetiš ili ne,isto je i s pisanjem. Uletjela sam u stan puna ideja,inspiracije...cijelim putem smišljala sam što zapisati,a sad se trudim te riječi zadržati dovoljno dugo u glavi dok ih ne napišem. Vratila sam se iz kina,gledala sam neki prosječan film,jedino bitno u vezi toga je da te natjera da promisliš o svom životu,možda taj film i nije takav promašaj...Mi čitav život tražimo nešto što je cijelo vrijeme u nama.Tražimo mir na Himalaji,a trebamo ga tražiti unutar nas,okrivljujemo druge, a ne gledamo sebe...Stalno bježimo,a bježimo od neizbježnog. Tek kad izgubimo,shvatimo što smo imali. Glupi ljudi ne znaju što žele,a svi mi smo s vremenom na vrijeme glupi,bitno je da nismo glupi većinu života. Jer onda želi Bože što uopće živimo...U životu smo upoznali mnogo ljudi,ali malo njih poznajemo...Koliko je ljudi kojima znaš boju očiju,koliko smo ljudi uistinu vidjeli,a ne gledali? Koliko ljudi uistinu poznajemo,koliko imaš prijatelja kojima znaš neostvarene želje? Postoji jedan dobar dokumentarac...100 stvari koje moram napraviti prije smrti...Ja imam popis svojih 100 nestvarenih želja,a znam i koja je jedina koju bi zaželjela prije smrti...Koliko je ljudi kojima znaš tu zadnju želju? Ne brini većina ne zna vlastitu,zato što žive,al nisu svijesni da žive...Smrt nije nešto što se događa drugima i za što ima vremena. Neizbježna je,100 posto sigurna i ne znaš kad će te preduhitriti...Svi imaju osjećaj o vlastitoj smrti,kako,kad...Ja samo znam da će to biti 2042 godina,ne pitajte zašto:) Imam čudan odnos prema smrti,valjda kad joj gledaš u oči prestaneš je se bojati i doživljavati je mističnom. Isto je i sa mržnjom,kad u tuđim očima vidiš mržnju shvatiš da postoji...Isto kao i kad vidiš ljubav...Život je predug pa se dobro i loše stalno izmjenjuje...al prekratak da bi ostvarila sve zacrtano,zato se sporo žurim u isto vrijeme. Pokušavam sve ostvariti,želim se izgovoriti,želim da neko primjeti da sam bila tu. Svi smo rođeni s darom,ja svojim darom smatram umjećem pisanja...Tješi me što mali, ali bitniji postotak ljudi čita,pa se nadam da neću tako olako nestati...Mi živimo život,ali koliko smo ga proživjeli? Ne postoji vaga, definicija da se to odredi. Zapravo nijedna bitna stvar nema definiciju...U životu postoje nezadovoljni ljudi koji traže, a ne pronalaze i zadovoljni ljudi koji su pronašli put. Jedina razlika između njih je jednostavnost, unutarnji mir. Ja da bi bila zadovoljna ne moram dubiti na glavi, okrenem se oko sebe, upitam samu sebe...je li ovo tvoj trenutni vrhunac? Ako je odgovor da,onda znaš da si na dobrom putu prema trajnome vrhuncu...
komentiraj (0) * ispiši * #
