Uletila sam u stan prije pet minuta,nisam se ni skinula do kraja,a počela sam pisati. Nije to neka mistika, jednostavno to je osjećaj...ili osjetiš ili ne...Možeš danima sjediti za stolom i pokušavati prizvati inspiraciju,ali neće ići...To je kao da se pokušavaš natjerati da se zaljubiš,al to je nemoguće,ili osjetiš ili ne,isto je i s pisanjem. Uletjela sam u stan puna ideja,inspiracije...cijelim putem smišljala sam što zapisati,a sad se trudim te riječi zadržati dovoljno dugo u glavi dok ih ne napišem. Vratila sam se iz kina,gledala sam neki prosječan film,jedino bitno u vezi toga je da te natjera da promisliš o svom životu,možda taj film i nije takav promašaj...Mi čitav život tražimo nešto što je cijelo vrijeme u nama.Tražimo mir na Himalaji,a trebamo ga tražiti unutar nas,okrivljujemo druge, a ne gledamo sebe...Stalno bježimo,a bježimo od neizbježnog. Tek kad izgubimo,shvatimo što smo imali. Glupi ljudi ne znaju što žele,a svi mi smo s vremenom na vrijeme glupi,bitno je da nismo glupi većinu života. Jer onda želi Bože što uopće živimo...U životu smo upoznali mnogo ljudi,ali malo njih poznajemo...Koliko je ljudi kojima znaš boju očiju,koliko smo ljudi uistinu vidjeli,a ne gledali? Koliko ljudi uistinu poznajemo,koliko imaš prijatelja kojima znaš neostvarene želje? Postoji jedan dobar dokumentarac...100 stvari koje moram napraviti prije smrti...Ja imam popis svojih 100 nestvarenih želja,a znam i koja je jedina koju bi zaželjela prije smrti...Koliko je ljudi kojima znaš tu zadnju želju? Ne brini većina ne zna vlastitu,zato što žive,al nisu svijesni da žive...Smrt nije nešto što se događa drugima i za što ima vremena. Neizbježna je,100 posto sigurna i ne znaš kad će te preduhitriti...Svi imaju osjećaj o vlastitoj smrti,kako,kad...Ja samo znam da će to biti 2042 godina,ne pitajte zašto:) Imam čudan odnos prema smrti,valjda kad joj gledaš u oči prestaneš je se bojati i doživljavati je mističnom. Isto je i sa mržnjom,kad u tuđim očima vidiš mržnju shvatiš da postoji...Isto kao i kad vidiš ljubav...Život je predug pa se dobro i loše stalno izmjenjuje...al prekratak da bi ostvarila sve zacrtano,zato se sporo žurim u isto vrijeme. Pokušavam sve ostvariti,želim se izgovoriti,želim da neko primjeti da sam bila tu. Svi smo rođeni s darom,ja svojim darom smatram umjećem pisanja...Tješi me što mali, ali bitniji postotak ljudi čita,pa se nadam da neću tako olako nestati...Mi živimo život,ali koliko smo ga proživjeli? Ne postoji vaga, definicija da se to odredi. Zapravo nijedna bitna stvar nema definiciju...U životu postoje nezadovoljni ljudi koji traže, a ne pronalaze i zadovoljni ljudi koji su pronašli put. Jedina razlika između njih je jednostavnost, unutarnji mir. Ja da bi bila zadovoljna ne moram dubiti na glavi, okrenem se oko sebe, upitam samu sebe...je li ovo tvoj trenutni vrhunac? Ako je odgovor da,onda znaš da si na dobrom putu prema trajnome vrhuncu...
Post je objavljen 08.10.2010. u 21:45 sati.