30
četvrtak
rujan
2010
Ono što se vidi zanimljivo je,a ono što se ne vidi bitno je...
Napokon par dana odmora...i prve minute odmora iskorištavam pišući:) Mislim rado bi ja otišla van i napila se s kolegama,al polovica je bolesna,a polovica trula...ja sam odgovorna samo za ove bolesne:D I tako opet pišem post,nekako mi je postala navika,al dobra navika,navika koja me svakog dana usrećuje i pokreče...Danas na predavanju čak je nešto i bilo zanimljivo,profesor je statistiku usporedio sa ženom u bikiniju...Ono što se vidi zanimljivo je,a ono što se ne vidi bitno je:)Najveća tragedija je da je samo 7 % Hrvata visokog obrazovanja,pa mi je lakše shvatljivo zašto većina ne vidi bitno...i zašto bi se svi okrenuli za Avom ili Nives,a ne za mnom:D Najzabavniji su mi alfa mužjaci...dječaci koji misle da su neodoljivi,macho muškarčine i svaki put nađu neku izdresiranu curicu,jer se s pravom ženom ne bi mogli nositi:D Čitala sam jednom u ženskim novinama...ja sam lijepa,pametna,mlada i sama...odgovor je bio: sama si jer si presavršena,žrtvuj nešto:D Onda dolazimo do teme sex...kao žene i muškarci nemaju iste emocije,njima je to tek usput,a mi imamo samo jednog cijeli život,inače smo......I onda mi neko kaže da smo u 21 stoljeću!!! Ste vi sigurni da neko dobro računa te datume...mislim meni su više manje svi dani slični...al opet ne postoji isti datum iste godine,samo je jedan taj dan i više nikada neće biti...a meni je samo u glavi još jedan prokleti ponedjeljak...Dani su kao ljudi,previše ih je...svi ti postaju slični,osim par posebnih koje čekamo većinu vremena,pa ne shvaćamo da nam u čekanju prolaze i ovi dobri dani,koje nismo doživjeli,jer smo čekali...Da sve mi to liči na neku ljubavnu priču...I onda dođemo do toga da on nema poseban dan,da njega baš boli...ispravak njegovog netočnog navoda...Muškarci se zaljube i gori su u tom trenutku od žena,al oni se ne odljubljuju...žena može voljeti više puta i lako će preči preko svega...al muškarac stoji.I ko onda kaže da smo mi osjećajnije?!Mi smo pametnije,prilagodimo se trenutku...njega volim,al ti mene voliš,bolje je da tebe volim...jednostavno je gledano sa životinjskog stajališta ko je jači taj kači:)Naravno nemojte misliti da biram mužjaka po veličini ili izradi gnjezda ili po kvaliteti potomaka,al uvijek pobjedi onaj s nama najboljim odlikama.Žene su jednostavne,al da sam muškarac nikad ih ne bi shvatila,jer ja sam žena i nikad neću shvatiti muškarce.Ovu temu nisam razapela iz vlastitog očaja,nego jednostavno ta ljudska psihologija me ubija...kaj ne bi bila dobra moja djetinja filozofija...ja njega volim,on onda i mene voli:) nema diskusija,komplikacija ili ponuđenih odgovora,sorry ja tako rekoh,ti tako radiš:D Al onda se nađe neko ko tebi naredi,pa ti se ta filozofija nekak i ne svidi...Sve u svemu mi smo većinu života nezadovoljni,a još nismo sigurni da li je to prednost ili mana...I više se ne umaram sa ljudima,s filozofijom,svedem sve na prirodne znanosti pa ugrubo shvatim samu srž...Život je jedan,za drugi ti niko ne garantira,živi ga kako samo ti znaš.Slušaj srce,prepusti se...otrcano je ali istina...nakon svake oluje dolazi kiša,nakon svake divlje rijeke mirno ušće...ako pada,pleši na kiši,ako rijeka podivlja ne brini smirit će se...Kad te život stisne,izvuč ćeš se samo ako vjeruješ u bolje i loše preokreneš u nabolje:)
komentiraj (4) * ispiši * #
29
srijeda
rujan
2010
I završavam i započinjem dan s nadom da će jednog dana ljudi uz pomoć znanja postati bolji...
Preživjela sam još jedan dan,još samo da preživim sutrašnji,pa preksutrašnji...i tako u krug.Preživljavam i samo preživljavam,guram to klupko pomalo,a ono nikako da dođe do kraja...Čim pređem onaj zahtjevniji dio ono se brzo otkotrlja i dođe ponovno do onog najnapornijeg dijela.I tako svaki dan...Pa zar mi u svom malom i kratkom životu nismo zaslužili malo užitka,malo sreće,bezbrižnosti?I onda se zainatim svima,stavim obveze sa strane i počnem pisati...prestanem se brinuti i počnem pisati...Pišem,samo pišem,riječi same izlaze,ne slažem ih,ne preuveličavam ih,ne ulijepšavam ih...Cijeli život uče me kako da koristim lijepe riječi za glupe stvari...Riječi su se počele prostituirati...koliko puta dnevno neko te pita kako si??? A pita samo eto,tek tako...koliko puta ti odgovaraš dobro sam...a cijeli svijet pod nogama ti se ruši...Koliko puta ti je neko rekao ljubavi,a ni ne zna što to znači...koliko puta smo rekli volim te...samo da zavaramo realnost...Prostituiramo se,nije kriza u ekonomiji,kriza je u nama,u moralu...Moral je glupo i spominjati u današnjem svijetu,jer što si nemoralniji to bolje prolaziš,što si gluplji to ti je bolje...Cijelo društvo je u banani,a svi si uzimaju za pravo biti oni koji će baciti kamen prvi. Pun kufer mi je više dvoličnosti,na prste ruku nabrojala bi sve koji nisu dvolični...Valjda je danas fora okretati se kako vijetar puše...I onda se okružim srodnim dušama,da lakše podnesem ovaj usrani svijet...Okružim se umjetnicima,znanstvenicima,pametnim ljudima...onima koji ženu neće svesti na sise i guzicu,a muškarce na auto koji vozi...Malo je takvih,to me rastužuje.Svi mi veličaju plemenitost,moral,iskrenost,a ja gledam kako takve ljude gaze oni bezvrijedni ljudi.I onda pišem kritiku društvu i nadam se da nešto ću promijeniti,al to je samo nada,a nada baš i nije realna...I onda da utješim svoju bespomoć,stisnem se uz njega,uz njih,uz ljude koji bitno stavljaju ispred nebitnog.Tješi me spoznaja da još postoje ljudi koji mogu normalno rasuđivati i koji cijene unutrašnjost,a ne vanjštinu...I završavam i započinjem dan s nadom da će jednog dana ljudi uz pomoć znanju postati bolji...
komentiraj (2) * ispiši * #
28
utorak
rujan
2010
Onoliko koliko ćeš dati toliko ćeš i dobiti...
Evo me opet...trebala bi napisati referat,al nekako ih ne pišem tako dobro kao postove:) Trebala bi učiti,al ja slušam ljubavne pjesme i mislim o njemu...Malo sam analizirala svoj život i postao je čista dosada...samo spavam i učim...blago rečeno više nemam život:) Osim što svako malo tulumarim:)))Al nešto se u meni promijenilo,ne želim se mijenjati,želim ostati ovako...Ne želim žuriti,ne želim stres,neodlučnost,kao da sam preko noći sazrila i kao da sam izgaradila život...a toga se plašim.Sad ne letim na prvu loptu,stanem,malo promislim,pa nastavim...uzimam duplo vremena za ono što sam prije shvaćala olakim...imam osjećaj kao da sam ostarila,kao da sam se pomirila sa svijetom,a to je novi osjećaj za koji ne znam da li je promijena na bolje ili gore...Kao da me je on promijenio...puno sam strpljivija,mogla bi ga čekati stoljećima i svakog dana jednako bi mu se radovala...kažu da prava ljubav nema rok trajanja,al ljudi imaju rok trajanja...Gazi nas vrijeme...biološki sat,gazi nas stado ljudi i njihovih norma i kritika...I kad nas sve pregazi ne promijenimo se,ali očvrstimo,odmaknemo se od nas samih,od onog istinskog jer se bojimo...Ja njega čekam već 6 mjeseci i ne znam kada će doći,hoće li ikada doći...ali samo njegovo postojanje u meni budi nadu i ne želim se prestati nadati...jer na što će mi se život svesti bez nade?Al moja okolina ne misli tako...zašto nisam kao svi normalni,zašto ljubav ne svedem na osnovne potrebe,zašto tražim nešto "nemoguće"...Rado bi da znam manje,pa da postavim manje pitanja,da me muči manje dilema,da budem zadovoljnija,jer će me mala količina zadovoljiti...ali ja sam prešla preko toga,shvatila sam da postoji više,a s konja na magarca se ne mogu vratiti...Prije sam imala više hobija,manje slobodnog vremena,jer su mi trebali svi oni da moju žeđ ugase...sada imam jedan hobi,više vremena i samo jedan moju žeđ je ugasio...Isto je i s ljubavi...potrebni su mnogi,dok ne dođe onaj koji ima najbolje odlike njih sviju...Kada dođe taj,svi ostali padaju u vodu...jer nijedan neće biti pametniji,zgodniji,karizmatičniji,duhovitiji,bolji od njega...I zato čekam,kao što sam čekala svoj jedini hobi...zato što je to sve što je potrebno da ugasi moju žeđ,jer ništa drugo je ne može ugasiti...Život je jednostavan...kad se sve svede na suštinu,ljudi su isti kada ih se malo bolje promotri...najbolje stvari su u životu besplatne i nedovoljno cijenjene...Onoliko koliko ćeš dati toliko ćeš i dobiti...sve ovisi o tebi,o tome koliko ti želiš...
komentiraj (3) * ispiši * #
19
nedjelja
rujan
2010
To mora da je...ljubav ;)
Sjedim sama u mračnoj sobi i pripremam se za sutrašnje pogubljenje...vrtim svoj film u glavi...I kad sve zbrojim,pa premotam na početak,u sredinu ili na kraj...uvijek ista slika.U sedmom razredu osnovne moja prijateljica napisala je sastavak o meni u kojem je napisala da sam razmaženo đubre i popljuvala me preko tri strane.Dobila je pet i pohvalu za taj sastavak,a ja ne znam jer taj sastavak bio uistinu tako dobar ili me profa samo nije previše voljela?Ukratko nisu bile bitne te tri strane,nego zadnja rečenica,koja je pobila sve predhodne...Kad sam bila mala uvijek nakon što bi neš zaribala pobjegla bi na ulicu,a tamo me je čekao moj prvi mali ženski klanić;)) Onda su počeli izlasci,oni su uvijek brinuli da dođem do kuće u dovoljno trijeznom stanju...Prva ljubav...hm,ne znam zašto...jesam romantična u duši,al ne i u praksi...uvijek izaberem budale...on je bio alfa mužjak kojem je normalno da ima više ženki,ali moja ekipa...e pa oderala je alfa mužjaka:D Bio je to loš dan,previše ispita,a ja preljena da bi ih sve naučila...jedan poziv bio je dovoljan da ostatak dana provedem na pivi s najboljim društvom:) Došao je i taj dan,kraj škole,suze u očima,al pravo prijateljstvo nije prolazna stvar! Nova okolina,al oni su i dalje tu...Prošlo je sve,a ja pišem prijamni...nisu me pustili noć prije da zaspem nego su mi ubijali tremu...Uspjehe su sa mnom slavili,neuspjehe su sa mnom pokopavali...Nakon svih tih godina mogu reći da sam jako bogata osoba...Imam puno prijatelja nakon svih tih godina,nakon svih padova i tronova. Kad premotam svoj film na početak ili u sredinu ili na kraj...vidim svoje prijatelje,ja sam na njih oslonila se i nikad se nisu izmakli:) Sada kada čekam pogubljenje,meni je tako svejedno...jer znam,voljet će me i s glavom i bez glave...to mora da je ljubav:)
komentiraj (1) * ispiši * #
...
U očima sam vidjela sve
i dušu i srce i misli tvoje
Slušala sam slatke riječi
i pretvarala ih u poljubce
Slušala ih jesam...
ali ih čula nisam...
Proučavala sam te,
svaki detalj,
svaku vlas kose tvoje
Htjela sam te čuti,
ali nisam mogla
Sekunda je trajala vječno
tvoja riječ je bila preduga,
a moje srce je kucalo prebrzo
Prebrzo da bi mogla spojiti riječi
da bi ih mogla čuti
Sve je sporo i brzo teklo.
Vrijeme više nije bilo vrijeme,
ljudi više nisu prolazili
Bili smo sami,
bez riječi
Samo pogled moj u pogledu tvom...
komentiraj (3) * ispiši * #
18
subota
rujan
2010
Radim ti što mi radiš,radiš mi što ti radim...i svi se čudimo zašto to radimo :)
Nagneš svoju glavu na moje rame,očekuješ od mene utjehu...očekuješ da budem sigurna u svaki korak,a ja više ne znam koji su moji koraci. Svijet se okreče,a ja stojim...gledam ljude koji prolaze,a niko da zastane.Ljudi...ljudi su mi postali predmeti,ne gledam u njih,gledam kroz njih,gledam ih,al ih ne vidim. Ne zanima me tko će što reći,ne zanima me tko je što napravio,ne zanima me što će sutra biti,jer još uvijek pokušavam shvatiti što je danas. I ti me guraš,to stado ovaca izguralo me je do ruba...tjeraju me da budem nešto što nisam,da radim što ne želim raditi,tjeraju me da se opredjelim,da kažem uz šta stojim.I niko od tih ovaca svojom glavom ne razmišlja,ne postavlja si pitanja,ne muči ih dilema.Ja razlučujem,al nikako da odlučujem...tražim od tebe da mi daš ruku i da mi kažeš idemo negdje gdje nas niko neće nači,gdje ne postoji vrijeme.Vrijeme...nešto što mrzim,nikad ga nema dovoljno kada ga trebaš,a uvijek ga ima previše kada ga ne trebaš i onda dođeš do kraja...Šta si radio? Što si postigao?Rodio si se i umro.Izbaci sve one kičenosti iz života,svedi sve na jednostavnost jedan život minus jedna smrt jednako je nula. I liječiš svoje komplekse i nadaš se da baš tebe svijet će se sjetiti kad te ne bude...al sve nestaje,zidovi se ruše,slike blijede,knjige nestaju,tehnologija se mijenja...Niko ti ne može obečati vječnu slavu. I onda se pomirim sa svime,prihvatim život bez previše ulijepšavanja,al još uvijek sačuvam u sebi barem malo nade...Nada,ne znam zašto postoji,al mi je drago što je tu.Ona me tjera dalje,kad se odvojim od znanosti i logike,čini mi se sve lako...ljubavlju ćemo nazvati sve i dobro i loše,pa ćemo je pomnožiti i moliti se nekom biću da nam pomogne da budemo sretni.Zvati ćemo nekoga da nas izbavi od nas samih,a mi ćemo samo čekati...Zašto bi ti itko pomogao kada ti samo čekaš??? Zašto čekaš? Zašto se ne podigneš?I guram te,to stado ovaca te izguralo do ruba...i vrtimo se u krug...Radim ti što mi radiš,radiš mi što ti radim...i svi se čudimo zašto to radimo :)
komentiraj (1) * ispiši * #
Utjeha kose
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući, da su tamne oči jasne,
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve, što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke.
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
Antun Gustav Matoš
komentiraj (2) * ispiši * #
Pišem ti...
Pišem ti nakon dugo vremena...Nemam hrabrosti reći ti sve u lice,pa sam našla kutak svoga svemira gdje mogu biti ja bez bez straha od tuđih kritika. Jedna mudra osoba rekla mi je: "Ako ne možeš zadržati svoje tajne za sebe,kako možeš očekivati da će ih neko drugi uspjeti zadržati...?" Slažem se s time,pa da ne umaram meni drage osobe sa svojim unutarnjim raskolom,ispovjedam svoju dušu pomoću pisanja...
tko želi neka čita,tko ne želi neka me ne čita. U životu se događaju mnogi preokreti,ja sam ove godine postala studentica i osjećam se kao Alisa u zemlji čudesa. Dogodilo se to čovijeku koji misli da sve zna,a onda sazna da ništa ne znam...valjda odrastam,samo se nadam da ne oglupljujem. Pisanje je moja stras,moja ljubav,moj lijek za sve,kažu da je poezija prostitucija duše...ja sad prostituiram vlastitu dušu,izlažem je svakome čitaocu,svakom onom tko će zastati i pročitati moj post. Nisam dugo pisala,predugo,a riječi su se u mojoj glavi počele gomilati...počele su izlaziti krive riječi u krivo vrijeme,na krivom mjestu samo zato je ih nisam napisala.Trebam ih napisati,trebam ih se riješiti, trebam ih prenjeti jedinom zahvalnom slušaocu,papiru...Ne želim da mi neko zadaje teme,ne želim da mi govore o čemu da pišem,želim samo bacati riječi iz glave koje će valjda jednom postati dovoljno dobra cijelina...
komentiraj (0) * ispiši * #
