20
ponedjeljak
veljača
2012
I tako krug sreće postaje veći sve dok neko ne zaplače...
U životu me pokreće samo jedno...ljudi. U životu me zaustavlja samo jedno...ljudi. Vjerovatno se pitate,a pitam se i ja. Kako se uopće pokrečem? Ako u životu spasim samo jedan život, moj trud će se isplatiti, ako me bude čitala samo jedna osoba, vrijedi pisati. Ja nisam jedna od onih koja ima velike želje, ali sam jedna od onih koja ima velike ciljeve. Ti ciljevi su mali drugima, veliki meni. Oni ne nosi bogatstvo, oni ne nose slavu, oni ne nose moć. Moje ambicije hrane se srećom meni dragih ljudi, a moje znanje se temelji na tome da ih usrećim. Neki inteligenciju koriste za dobro neki za zlo, a ja se jednom nadam da ce ljudska inteligencija nadvladati ljudske nagone. Svi mi volimo kad nas neko zagrli, kad nam potapše po ramenu i kaže, život ide dalje. Svi se mi sprijateljimo s osobom vedra osmjeha, s osobom koja nas sluša. Ali teško je biti taj koji će slušati, koji će stalno nasmješen biti. I onda odjednom kao što se suze i bolesti šire, širi se sreća i smijeh. Ja se nasmijem, ti se nasmiješ, a on se nama nasmije i tako krug sreće postaje veći sve dok neko ne zaplače...
komentiraj (0) * ispiši * #
Mašta...
Skupile su se emocije, skupile su se misli, a ja u ovom svijetu nema gdje da ih odložim. Sve što nemam hrabrosti reći uživo, pišem ovdje. Sve što nemam hrabrosti živjeti u stvarnom životu, oživljavam ovdje. Ovo je moj svijet, ovdje su moja pravila, ovdje je sve što poželim moje. Ovdje emocije nisu mane, ovdje svijet mašte ne pripada samo djeci. Otvorite oči, udahnete prvi put..i prvo što osjetite je razarajuča bol u prsima, prejaka svijetlost za vaše oči i hladne, grube ruke. Prvi kontakt s ovim svijetom nije bio dražestan nama nego njima, našim roditeljima. Cijelog života su nas zamišljali i isčekivali. Cijeli život su nama podredili, cijelo djetinstvo provodimo u svijetu mašte i savršenom svijetu, zatim odrastamo. Dolaze prva ražočaranja, prvi padovi, prvi uspjesi, dobri i zli ljudi. Što smo stariji to smo svjesniji da onaj predivni svijet oko nas ne postoji. Odrastamo, stasamo i postajemo ljudi, svijet nas je u to oblikovao. Svijet se svim silama trudio oduzeti nam ono najdragocijenije. A mi smo mu to dali, jer tek kada smo ostali bez mašte, bezbrižnosti, naivnosti i savršenog svijeta, zapitali smo se gdje je? Sada se gledamo ponosno, ali nesretno u ogledalo, mi smo ljudi koji rade, koji stvaraju, ali nedovoljno sposobni da ostvarimo svoju maštu. I roditelji gledaju u nas, sretni što smo stasali u ljude, a nesretni jer više nikada nećemo biti sretni kao nekada. I onda na kraju dana, kada sve završi mi legnemo u krevet i svijet mašte oživi, sjednemo za stol i oživimo našu maštu na papiru, čitamo knjige koje su poput našeg svijeta, stvaramo svoj vizualni svijet svim sredstvima. Nismo mi otišli daleko već dugo vremena. Isti smo i stalno se vrtimo u krug dovoljno jaki da živimo stvarnost, a nedovoljno jaki da živimo maštu. I opet ćemo stvlajti predrasude umjesto ih rušiti i opet ćemo raditi,ali ćemo sami sebe zagraditi. I onda kad shvatimo da smo maštu igubili donjet ćemo na svijet dijete. Ono će maštati umjesto nas, a mi ćemo mu omogućiti da što dulje mašta...
komentiraj (0) * ispiši * #
