Marketing
I oči izgube sjaj, duša se prestane nadati, tijelo se zanemari...
Sjedim sama u mračnoj sobi i odjednom se naježim...a onda shvatim da mi je širom otvoren balkon i da nije ni čudo što mi je zima:) Danas je petak navečer, izlazim van da se malo zabavim. To jest inače puno tulumarim:) To jest u stvarnosti moj život nije depresivan, prijateljica bi ga opisala...jedenje,pijenje,pjevanje i učenje:) U životu sam za sad postigla sve što sam željela, imam super obitelj, još bolje prijatelje, sretno djetinjstvo i puno ludih tuluma iza sebe. To jest hedonist sam, uživam u svemu, ono u čemu ne uživam to ne radim. Zahtjevna sam, tražim puno, ali i dajem puno. Vedra sam, ne postoji dan kada ne pjevam i kada nisam nasmijana, ja sam ona luda koja podigne bilo kakvu ustajalu atmosferu. To jest sretna sam, to jest zadovoljna sam. Al nešto fali...to jest tko sam ja? To jest ja sam više osoba, ja sam sestra, kćer, unuka, prijateljica, hedonistica, djevojka ili žena, studentica, humanitarka, pisac, kuja, anđeo, neprijateljica, kumče, ateista, pametna, glupa...To jest ja sam sve, a nisam ništa...Ne znam koja ja ovo piše i zašto osjeća prazninu u grudima, ne znam koja ja živi i živi sretno...Kao da sam dvije osobe, ne osobe koje će drugi definirati i svrstati u plitko opisane podjele, nego osobe koje bi ja trebala definirati. A nikako da se definiram, ako sam sretna zašto tužno pišem? Zašto kad se zatvorim u sobu, zašto je ispuni samoća i tuga? 
Postoje rane, rane koje ti drugi nanesu...Ja se dižem nakon svakog pada, al to što se dižem ne znači da su rane zarasle. I onda dok još krvariš, ti stišneš zube i nasmješiš se...Dobro sam,sretna sam, ustala sam se! Al rana je tu, oni je ne vide, jer im nedam da je vide...I smješiš se ali više olako ljudima ne vjeruješ. I hodaš dalje i opet padneš i ustaneš se! A broj rana se povećava, prekrivaš ih, njeguješ ih, al ne možeš sam sebe zaliječiti...I rado bi da ti neko previje rane, ali kome više vjerovati, kad većina će te ipak na kraju izdati...I tako hodaš gradom, hodaš kroz život i sakrivaš rane, jer se bojiš novih. I ubijaju te, oslabljuju te, a ti se smiješ, jer nije dobro da drugi znaju gdje te boli...I oči izgube sjaj, duša se prestane nadati, tijelo se zanemari...Priviknemo se na sve, pa čak i da postanemo ono što smo prije mrzili. Više nismo mi, više nismo ljudi, rane nas izjedaju, a mi smo ih u potpunosti sakrili i zanemarili, postali smo hodajući mrtvaci...I onda slučajno pogledam u njegove plave oči...U potpunosti sigurne i odlučne, jedine oči u kojima nikada nisam vidjela strah...Kao da nema rane ili kao da ih je zaliječio, kao da je dovoljno snažan da se ruga svim životnim nedačama...I po prvi put se osjetim malom, grešnom, jer on nema rana, on nema mrlja od tih rana...A moja bijela haljina je sva krvava...I skinem sve sa sebe, ustanem po prvi put, maknem ustajale smrdljive zavoje, a rane i tijelo sunce zavije...I napokon se oslobodim svih rana,pogrešaka,mrlja i hodam kroz život kao osoba koja zna što je poraz i pobjeda...
Post je objavljen 15.10.2010. u 20:39 sati.