|
OSIJEK - Nogometaši Osijeka danas će otputovati na 13-dnevne pripreme u Njemačku. Mali gradić Ruit pokraj Stuttgarta već je prošlog ljeta ugostio Osječane, a kako je sve bilo odlično, u Gradskom vrtu su se odlučili i ove pripreme provesti na istom mjestu. Ruit ne samo da nudi primjerne uvjete za rad već su u okolici dostupni i mnogi jaki suparnici, što je također iznimno važno za plan i program koji je složio trener Ilija Lončarević. U Njemačku će otputovati prilično brojna ekspedicija, jer su svoje mjesto na popisu pronašla čak 32 igrača. Lončarević će to objasniti ovako:
- Njih 26 je pravi roster za prvenstvo, s tim što su unutar te brojke i četiri vratara koji sigurno neće svi ostati s nama, a šest igrača su dojučerašnji ili još uvijek aktualni juniori koji vodimo sa sobom da osjete malo seniorski režim rada - kaže trener “bijelo-plavih”.
Neki od onih koji putuju bit će pod dodatnim povećalom, primjerice Igor Krulj, a nije isključeno da se igrački kadar još proširi tijekom priprema jer će se možda još neki ljudi pojaviti na probi.
U Njemačkoj Lončarević nema nikakve posebne planove što se tiče rada. Uglavnom će se raditi na uobičajenim stvarima.
- Posebno je važno da popravimo taktičke nedostatke koji su nam se pojavljivali prošle sezone. To je jedino što moramo učiniti. Jasno, želja nam je da kroz susrete s jakim suparnicima dobijemo samopouzdanje, odnosno da prvo sami sebi dokažemo da smo jači nego prošle sezone. Naravno, cilj je i igrače dovesti u optimalnu formu uoči starta sezone - ukratko će Ilija.
Zanimljiva je ova teza o dokazivanju. Očito trener teži k tome da njegovi igrači shvate da su sposobni učiniti prave stvari. Taj detalj očito još nedostaje.
Inače, obično pričamo o tome kako na pripremama počinje borba za mjesta u momčadi ili njezino uigravanje. Kod Ilije ta priča ne pije vodu.
- Nikada ne uigravam momčad jer nju ne čini 11 nego svih 22 ili više igrača. Iluzorno je nešto uigravati i onda ti to propadne zbog ozljede ili sličnih stvari. Svi igrači po linijama imaju određene zadatke i onda se to uklapa u cjelinu - kaže Lončarević.
Udarna postava vjerojatno se neće mnogo mijenjati u odnosu na proljeće. Iako će najveći “krkljanac” biti u veznom redu, jer će konkurencija biti žestoka.
- Lončarević se dokazao prošle sezone, Prskalo je sve bolji, a stigao je i Todorčev, ako njima dodamo Dinjara, Vitaića, Šolića, Pavličića, Kneževića, onda je jasno da će biti “gusto” za te četiri pozicije u vezi - kaže Lončarević.
Nije spomenuo Domagoja Vidu, a to je zato što s njim ima i drugih planova.
- On će konkurirati ili za tu poziciju, a ujedno će biti alternacija za mjesto desnog beka. Igrao je na toj poziciji i za nas, a igra je i u mladoj reprezentaciji - objasnio je Lončarević.
Iako je treneru sve to posve obično, pripreme u Njemačkoj reći će mnogo o mogućnostima Osijeka u novoj sezoni. Bit će zanimljivo pratiti razvoj situacije.
kohortas starim ulicama luta
purgera trazi cjeli dan i noc
a kad ga nade razbit ce mu picku
u osijek vise nikad nece doc
nekad croatia sada dinamo i onda i sad jad i bjeda
PISEM OVAJ POST PONOVNO JER JE TO NAJBOLJI POST NA OVOM BLOGU I NAJLJEPSI TEKST IKAD KOJI SAM PROCITO I ZATO NEMOJTE ODMA NA KOMENTARE NEGO PROCITAJTE NECETE UMRIJET ZA PET MIN. CITANJA
Finale Lige prvaka. I onda rupa, crna, beskonačna, proždrljiva. Cijeli kontinent progutan je u manje od godinu dana, preteška je to igra; osim za jednog. Sve je spremno za holivudski kraj, ako može, dajte prijelaz iz jedan u dva, kap krvi ili dvije na travnjaku, i naravno junaka večeri. Liverpool ili Milan, masi je svejedno, spektakl je na cijeni...
Manchester - Roma, utakmica za kakvom gladuje nogometni puk, Scholes, Ronaldo, Giggs... kao da su izašli iz nogometnog udžbenika. Ovi ne smiju u Pakao, to je nogomet. Samo gutaš i šutiš, opijen blještavilom, glamurom, svjetlima reflektora i onom lakoćom igre. Nije ni čudo da ne vidiš, zavede te nogometna bajka; crvene tribine ispunjene gledateljima. Pogledaš bolje; gledateljima, ej. "Vragovi" trpaju, Talijani jedu travu od muke, a na tribini, arapski šeik zamotan u bijelu plahtu, veselo cupka i plješće svojim ljubimcima. Dvadesetak sekundi kasnije, sjeda natrag u udobnu crvenu fotelju s izvezenim grbom kluba i domahuje hostesi; žedan je. Ne razumiješ prijatelju moj. I ne krivim te.Ne znaš ti da preko puta u pubu sjedi čovjek s pivom u ruci i krvavih očiju dere se na televizor, urla, navija; i ne shvaća kako se nakon 20 godina našao s pogrešne strane stadiona. Nema "spektakla" za takve, nikad više. Ostali su mu treninzi i rezerve; i TV. Ukrao si mu mjesto prijatelju, sa svojom udobnom crvenom foteljom s izvezenim grbom, gdje se on nekada smrzavao na betonu, poliven pivom uz pjesmu cijelog stadiona. A opet nikad sretniji. Delirij na 0:3, 0:4, nije bitno, van pameti, kontra svake logike. Sve si mu to ukrao, prijatelju, tu atmosferu i poznata lica, drugi dom, ili prvi, subotu popodne, i onaj osjećaj...kad grotlo podivlja. Osjećaj za uspomene, i ništa više. Drugo je vrijeme, vrijeme debelih džepova na rezerviranim sjedalima, sramežljivog pljeska i velike obmane. NBA. Fuj.
A opet, svi su zadovoljni, presretni, u deliriju. Svi osim navijača. Ukrali ste im nogomet, zamotali ga u šareni papir, prebacili sa stadiona u silikonske kutije i ponudili dolarskim bogovima kao predjelo, ku**u za dvosatnu zabavu. Od ljubavi se ne živi, jel? Lawrie Sanchez, zvuči poznato? Sumnjam, možda onim zagriženijima. A bio je blizu...tako prokleto blizu. Slave, moći, i da, navijačke ljubavi, one "uličarske". Vodio je Sjevernu Irsku u kvalifikacijama za EUro 2008., i to kako ih je vodio. Nikada nisu otišli do kraja, među velike dečke - a sada, Švedska, Španjolska, Danska, Latvija, svi ispod. S nevjerojatnom šansom, i brdo teških utakmica pred sobom; ali šansom za besmrtnost. I onda klizeći - drzak, s leđa, gattusovski. Mohammed al Fayed je namignuo, Sanchez se slomio i završio u Fulhamu, među elitom i gospodom. Dobio je sve, izgubio samo - poštovanje i obraz. Mala cijena za nekoliko nula...
I što nam se sprema ove srijede? Ušminkana predstava i - propast nogometa. Onog pravog, šmekerskog, igranog u doba kada su zime bile zime, a ljeta ljeta. Na betonskim hramovima bez GMO travnjaka, s desnim i lijevim krilom, pivom u ruci, tribinom stajanje, bez pokretnih krovova i LCD semafora. Izgubili smo se prijatelju u svemu tome, zagrabili ipak predaleko, za novčanicom previše. I ne mislimo stati. 30.000 stolica ove će srijede ostati na milost i nemilost sponzorima; bez ikakvog srama. Za klijente, ljubavnice, predsjednike i poduzetnike; ljude kojima klub znači koliko i meni finale Eurosonga. Klonirane Fani Stipković pitat će se zašto nema Beckhama i zašto ovi tamo pjevaju kad gube; i to će biti to. Kraj s prvim sučevim zviždukom. Tragedija uživo u vašem domu; uz osmijeh i kokice.
I tih par umjetnika, nogoloptačkih grofova i driblerskih oaza, sutra će se izgubiti u "taktičkim zadaćama", "pokrivanju i osvajanju prostora", "pozicioniranju" i sličnim ljigavim frazama. Kaka - 10.568 pretrčanih metara. Jeste li vi normalni? To je statistika? A koliko tunela, škarica, bicikala, driblinga? Nisam ni mislio. Tužna fešta presretnog prvaka, prskalice i konfeti za majstora taktike; nažalost i sutra na meniju. Uzalud tinte i vremena; ne razumiješ ti to, prijatelju moj, kako se voli nogomet...na sreću nikad nit' nećeš...
bio sam na tekmi Osijek je igrao protiv nekih mađara
neznam ni na pisat ime kluba
Osijek izgubio 3:2 jebiga
da su igrali barem upola kakva je
atmosfera bila na tribinama....
navijanje odlicno s obzirom da je prijateljska i igralo se u Beliscu
evo i jedne slike
OSIJEK - Mijo Nađ bi potpuno neočekivano mogao postati prvi igrač koji će napustiti Gradski vrt u ovom prijelaznom roku! Dok smo svi očekivali vijesti o mogućim odlascima Marina Skendera, Davida Lopesa ili Stjepana Jukića, u pozadini se sve spremalo za odlazak Mije Nađa, koji prošle sezone nije bio baš najstandardniji član udarne postave. No, ako se uspije transferirati igrač koji ne spada među one najeksponiranije, onda je to svakako dobar znak. Istina, posao još nije završen, iako je Mijo već neko vrijeme u Minsku, gdje bi tamošnji Dinamo trebao postati njegov novi klub. Sportski direktor NK Osijek Alen Petrović nije bio baš najsretniji što je cijela stvar izašla u javnost prije negoli je transfer dovršen.
- Može li se dogoditi jedan transfer da se o njemu ne piše prije negoli je realiziran? - pitao se Petrović.
Što ćeš, Alene, mali je ovo grad. No, stvar je korak od realizacije, pa Petrović nije bio previše uzrujan što je tajna provaljena.
- Imamo informacije da je zadovoljio na probi i očekujemo da nam se javi menadžer koji je radio taj transfer pa da se zaključi posao - kaže Petrović.
Razlozi skrivanja takvih transfera od javnosti uvijek su isti. Naime, uvijek ima dovoljno zlonamjernih tipova koji su spremni o igraču koji odlazi negdje ispričati dovoljno gadosti da se zainteresiranom klubu ili njegovim zastupnicima “okrene želudac”, pa odustanu od posla. To je glasoviti hrvatski jal. Zato Petrović patološki mrzi pričati o transferima prije negoli se zaključe. Moramo priznati da je najuspješniji od svih direktora s kojima smo radili u skrivanju istine, ali priča svejedno iscuri.
Klub neće Nađu praviti prepreke u odlasku, a što se odštete tiče, sigurno se ne očekuje previše.
- Ne bih sad o odšteti, ali i sami ste svjesni da za njega ne možemo dobiti nekakve enormne iznose, jer nije bio naš standardni prvotimac - kaže Petrović.
Uglavnom odšteta bi se mogla kretati u rasponu između 50 do 100.000 eura, s tim da će vjerojatno biti bliža onoj donjoj granici.
Naravno, kad su u pitanju drugi odlasci, NK Osijek je još otvoren za ponude Marinu Skenderu, dok je drugima uglavnom “spuštena rampa” za odlazak.
Kad su u pitanju dolasci, u Njemačkoj bi se “bijelo-plavima” mogao priključiti jedan Brazilac, koji igra na poziciji lijevog beka. Naravno, taj će namjernik biti na probi, a u Ruitu ćemo kroz prijateljske utakmice konačno moći i ocijeniti je li jedini dosad pristigli igrač u osječke redove Goran Todorčev pojačanje ili tek čovjek koji će popuniti broj. Trener Ilija Lončarević smatrat će Makedonca pojačanjem ako se izbori mjesto među onima koji će ulaziti u zapisnik utakmica.
U prvoj pripremnoj utakmici za novu sezonu Osijek je svladao Slogu iz Ernestinova rezultatom 5:1. Na suncem okupanom igralištu u Ernestinovu bijelo-plavi su se predstavili u pomalo "olovnom" izdanju, no unatoč tome vidjeli smo nekoliko lijepih akcija...
Favorizirani Osječani su poveli s dva pogotka Milana Pavličića, no krajem prvog poluvremena gostujuću obranu izigrao je Masnić postigavši, kasnije se pokazalo, jedini pogodak za svoju momčad. S rezultatom 1:2 se i otišlo na predah. Iako su od samog početka Osječani igrali bez Skendera i Lopesa a u vrlo ranoj fazi igre izašao je i Jukić, u drugom poluvremenu vidjeli smo još kombiniraniju postavu osječkog prvoligaša u kojoj su zaigrali i neki nogometaši koji su na probi. Ipak, takva momčad je postigla još tri pogotka - dvaput je strijelac bio Šolić (za 1:3 i 1:5) dok je četvrti pogodak za Osječane lijepim udarcem izvan šesnaesterca polučio mladi Vedran Nikšić.
Nažalost, drugo poluvrijeme proteklo je i u znaku nekoliko Kohortaša koji su se biciklima provezli po travnjaku (?!). Navijači su na početku priprema u nekom svom, očito ne baš pretjerano razumnom filmu.
Inače, pridošlica iz Rabotničkog, Goran Todorčev, prikazao se u solidnom svjetlu te bi, barem na osnovu onoga što smo vidjeli u ovoj utakmici, mogao predstavljati solidno pojačanje Osječana u idućoj sezoni.
Na jednoj pripremnoj tekmi Osijeka srećem na stadionu "Profu" i u razgovoru dolazimo do tekme Dinaburg- Osijek. Priča mi kako ima ekipu koja bi možda htjela na put u Latviu, tako da se i ja bilježim sa štovanjem. Već sam zaboravio taj razgovor kad mi Profa nekoliko dana prije tekme javlja da se spremam na put. Na dan polaska, nalazimo se u "Donjem gradu". Dolazim tamo ravno iz noćne smjene. Upoznajem svu ekipu, redom iz Baranje, Tenje, Dalja i Beča. Gledam auto s kojim idemo. Ford escort 1984. dizelaš . 4000 kilometara, nas pet u tom autu?
Ubacujemo stvari, oblačimo dresove, slikanje i pokret. Stajemo u Tvrđi kupiti još neke sitnice. Prodavačica nas pita kuda to idemo. Na njen komentar kako ćemo potrošiti puno goriva šime odgovara još više vode... Svi smo u putnoj groznici tako da nismo ni skužili fotoreportera "Osječkog doma " koji nas slika s druge strane ulice. Konačno pokret. Nema više nazad. Prolazimo Baranju i dolazimo na granicu. Tamo nevjerica...Gledaju pet luđaka u dresovima Osijeka zgužvani kao sardine u starom autu koji pričaju da idu u Latviu! Sretan put dečki!
Ulazimo u Mađarsku bez nekog većeg čekanja. Pičimo prema Slovačkoj. Poslije nekih 300 km dolazimo do naplatnih kućica.
Vani je +35. Auti u kolonama čakaju prolaz. Dok se mi tako kuhamo u autu, ljudi iz drugih auta nešto panično pokazuju prema dolje. Izlazimo van i imamo što vidjeti. Ispod auta,jezero. Prokuhao. Prvo što sam pomislio bilo je: ovo je kraj našeg puta. Šime samo mirno sjedi i čeka da prođemo naplatne kućice. Ljudi nam i dalje pokazuju na jezero "Balaton",a mi, onako kulerski pokazujemo da je sve pod kontrolom. Mo'š mislit Konačno prolazimo, Šime toči vodu u hladnjak i poslije nekih sat vremena nastavljamo dalje. Usput onako, dobaci kako mu ne radi hlađenje Ulazimo u Slovačku. Prolazimo je dok ste rekli štrumpf. Češka. Stare rane se bude. Carinici također ne vjeruju kad im kažemo kuda idemo. Dobra šala
Vozimo se po Češkoj auto-putem, normalno, pričamo, kad odjednom ludi Čeh iz desne trake skreće u lijevu, u nas, pri brzini od nekih 140km/h. Šime koči, okreće u lijevo prema zaštitnoj ogradi, i kad sam nas već vidio u vječnim lovištima vraća nekako auto na cestu.Stajemo malo dalje i jebemo mu cijelu njegovu rodbinu do trećeg koljena .
Konačno prolazimo Češku i ulazimo u Poljsku. Red je malo veći što koriste lokalni cigani da,kao perući stakla, izvuku lovu od vozača. Poslije dosta natezanja Šime jednom daje kutiju cigareta da ga se riješimo.Poljska je jebeno velika tako da nas tu hvata mrak. Usput se gubimo u Varšavi što nam oduzima još vremena. Negdje na pola Poljske Šime zaključuje da mu je dosta vožnje. Osim njega,vozačku imamo Zlaja i ja. Kako se Zlaja dobrim dijelom puta družio sa pivom , ja preuzimam kormilo. Eh da , prije toga stajemo na nekakvom parkiralištu za kamione. Svi smo u polusnu pa koristimo priliku da se malo razbudimo. E sad, ne znam tko je počeo, ali smo onako umorni izašli u dresovima Osijeka i sa šalovima na kišu i počeli pjevati osječke i slavonske pjesme. Oko 2 sata u noći, 5 luđaka u dresovima urla navijačke pjesme u nekoj pripizdini između kamiona jedno 15-20 min. Žalim vozače u kamionima .
E sad se vraćamo na moju vožnju. Preuzimam auto na benzinskoj i lola ravno okreće auto prema Osijeku. Malo sam izgubio orjentaciju Ostali me upozoravaju da vozim u krivom smjeru. Stajemo na praznoj cesti, okrećem se i povlaćim ručnu kočnicu da ne odemo u jarak. I k'o zakurac, više je ne bih spustio da se ubijem. Šime mi govori kako da je spustim ali 'oćeš! Kad eto i veselja, prema nama dolaze svjetla auta .
Iza profa umire od smijeha a svjetla su nam sve bliža. Konačno Šime spušta ručnu i ja dajem gas. Bježimo! Svi su u autu odavno u carstvu snova kad poslije nekoliko sati dolazimo u Litvu. Tu auto preuzima Zlaja.
Dakle, Zlaja nastavlja dalje. Od ulaza u Latviju prati nas kiša. Vrijeme stvoreno za spavanje. Budim se , pogledam i požalim što sam se probudio. Zlaja piči do jaja, kiša pljušti, kamioni na nas bacaju blato i vodu a Zlaja ih brije k'o da je Niko Pulić. Ja ništa nisam vidio kroz stakla a iskreno nisam ni želio. Bio sam budan jedno 5 min. a onda sam se onesvijestio(kad već moramo poginuti bolje da nisam budan).Na svu sreću nismo poginuli ali smo našli "cestu spasa"! Kako sam se ja zadnji probudio, vidio sam samo da smo skrenuli sa one kakve-takve ceste i našli se na cestici posutoj šljunkom i rupama.Ona nam je trebala skratiti put do Latvije ali hoćeš...
Vozimo se mi tom cestom a ono, k'o da smo u nekom Ruskom filmu iz 60-ih. Babuške,djeduške i kravuške gledaju nas sa svojih "salaša" kako prolazimo kroz njihovu zabit. I tako, malo po malo, drndama i poludrndama dolazimo do granice sa Latvijom. A granica...u sred neke šumetine na brdašcu, samo rampa i buksa sa strane, graničari u zelenim uniformama k'o da smo došli na portu neke šumarije. Poslije jedno 2 sata čekanja ulazimo u Latviju. Zeleni pokazuje na nas i 9 tako da smo skontali da je prošlo 9 navijača Osijeka prije nas. Ludilo! Nismo imali pojma da je još netko tako blesav kao mi.
Konačno dolazimo do Daugavpilsa poslije pola sata vožnje. Još je 5-6 sati do tekme. Ulazimo u grad preko rijeke Daugave a grad isti Osijek! Leži većinom na jednoj strani rijeke, ima oko 110 000 stanovnika i voze tramvaji. Prvo što smo vidjeli su dva zatvora uz cestu na ulazu u grad. I tako se mi vozimo, a iz jednog zatvora, zatvorenici nam mašu sa prozora iza rešetaka! Velikom ulicom dolazimo negdje do centra(više-manje) , kad ize neke ulice izlazi butra sa šalom Osijeka. Sviramo joj ali nas promet nosi dalje.
Prvo što idemo naći je banka. Izlazimo iz auta na kišu u bijelo-plavim dresovima i šalovima. Možete si misliti koje zanimanje izazivamo među domorodcima! Nalazimo banku, ali Profa nema strpljenja i odmah na bankomatu diže 400 LAT-a. Mi ulazimo u banku i ja prvi dajem 50 DEM i očekujem gomilu tih njihovih LAT-a. Ali iznenađenje, butra mi vraća jednu novčanicu od 10 LAT-a i neku siću. 1 LAT=4 DEM! Šime izlazi i krepava na pomisao da je Profa digao 400 DEM. Krećemo u potragu za stadionom. Ljudi nam pokazuju da je blizu. Krenemo mi po nekim uličicama ali stadiona ni blizu. I tako dok smo se vrtjeli u krug proradi i pivo. Skrenemo u neku uličicu da se olakšamo, stanemo pokraj nekog zidića i dok smo ga mi zalijevali Profa skoči na zidić, pogleda i objavi nam da zapišavamo stadion. Točnije njihovu glavnu tribinu. Idemo sa druge strane na ulaz, tražimo ulaznice od neke butre a ona nam rukama i nogama objašnjava da ih je pokupio neki debeli brko. Na odlasku još vidimo upozorenje kako se pijane navijače neće pustiti na stadion. Ja sam se sjetio priče naših navijača sa tekme repke u Rigi kako su zbog toga imali problema sa ulazom na stadion.
Odlazimo na neko mjesto gdje smo se odlučili ulogoriti. Šime i mali Marko odlaze u kupovinu patika(Marko svoje posijao negdje u Litvi pa je okolo tumarao u papučama ), a ja idem kupiti razglednice Daugavpilsa. Tražim okolo razglednice, a prodavačice zbunjeno nude razglednice Rige!?! Nalazimo se poslije kod auta i tu počinje pivijada. Ja derem po Osječkom a ostali po latvijskom. Mislim da ne trebam pričati koju pozornost izazivamo na ulici( možda zbog cilindra amstela koji nosi Profa na glavi ). Ljudi nas gledaju, neki nam nešto i dobacuju, žele s nama pričati a jedan tip prilazi i ostavlja vrećicu jabuka u autu! Konačno, sat vremena prije tekme, već dobro zagrijani pivom krećemo prema stadionu. Poprilično veseli stajemo ispred murjaka, ja otvaram vrata od suvozača, i dok izlazimo, za nama ispadaju prazne limenke piva uz smijeh ! Zabava može početi!
Dolazimo na ulaz među stotinjak domaćih navijača. Svi nas gledaju sa zanimanjem(sigurno je Profin cilindar u pitanju ). Tu nalazimo četvero naših Osječana, dva brata (Kohorta-Tvrđa) i dvije sestre! Pitamo ih gdje su ostali (očekujemo ih 9) a oni..."koji ostali, samo smo mi došli!" Inače, oni su došli sa mercedesom "paprikašem" iz 1978. a samo jedan vozač od nijh četvero! Dok mi tako pričamo o doživljajima sa puta, prilazi nam neki čova, vadi iz vrećice šal i dresić Dinaburga, daje nam i dok ga mi pitamo je'l se nhoće mijenjati za naše ili što, on se samo smješka i ode!?! tek poslije nam je jedan Latvijac kojeg je ova četvorka upoznala rekao da im je to sportski direktor kluba!
Pola sata prije početka dolazi jedan član uprave Osijeka i uvodi nas na stadion. A stadion...priča za sebe! Ima jednu tribinu od 6 redova, nekoliko malih tribinica oko igrališta. Između tribine i travnjaka nema nikakve ograde, samo mala atletska staza i oko travnjaka postavljena traka tipa "stop-policija" .
Na stadionu se okupilo oko 1500 navijača Dinaburga i nas 9+nekoliko Hrvata koji su tu došli poslom. Postavili smo naše zastave i transparentena tribinu. Utakmica može početi! Od prve minute nas 9 kreće sa navijanjem. tekma je više manje bezvezna, tako da domaći navijači više gledaju nas kako urlamo nego utakmicu Do kraja 1. poluvremena navijamo bez prestanka.
Na poluvremenu silazim na atletsku stazumalo slikati stadion. Latvijci su priredili mali "šou". Dolazi nekakav voditelj(što li) i zove jednu od sestara na stazu. Dolaze još dvije Latvijke , njih tri drže loptu među nogama i tako skakuću do cilja uz gromoglasno navijanje prisutnih na tribini i još njih 50 na atletskoj stazi! U isto vrijeme, oko stadiona leti dvokrilac(iz "partizanske eskadrile" ), iz njega iskaču padobranci i pokušavaju skočiti na centar igrališta. Kad smo svi već očekivali početak 2. poluvremena , ovaj ludi pilot u aionu odjednom se pojavio sa naše desne strane i spustio u "brišućem" letu 3-4 metra iznad travnjaka! Ja sam bio tako šokiran da ga nisam stigao ni slikati!Pogledali smo jedni druge i prasnuli u smijeh Pa gdje smo mi to došli? Jebote, ovo je k'o iz nekog filma, stojiš na tribini i gledaš pilota u kabini kako prelijeće s avionom iznad travnjaka!
Drugo poluvrijeme nastavljamo sa navijanjem i guramo sve do kraja utakmice. domaće navijače zabavlja neki lokalni "munjoza" koji sa velikim žuto-crnim barjakom trči po tribini. Utakmica završava pobjedom Duinaburga 2:1(Vuka). I normalno, kad smo očekivali da nas igrači dođu pozdraviti, oni su se fino pokupili i otišli sa stadiona uz tek pokoji mah nekog igrača na izlazu. Iskreno rečeno, ja sam to i očekivao(Brisel, London), ali smo svejedno bili bijesni na "naše" igrače.
Na izlazu sa stadiona , igrom slučaja, naletimo na njih i Španjića. Ja ipak nisam mogao izdržati i debelom sam rekao što mislimo o njihovom ponašanju. U isto vrijeme, pored mene prolazi Neretljak i onako, usput, dobaci..." pa šta hoćete, pozdravili smo vas!" E tu je meni pao mrak na oči, došao sam do prve grupe "naših" igrača koju sam vidio i rekao im ono što im je netko davno prije trebao reći! Neki Latvijac me pokušao smiriti jer je mislio da se derem na igrače zbog poraza.
Pokupili smo se i otišli sa stadiona. Svi smo bili razočarani i bijesni na te primadone. I onda je pala jedna od najboljih ideja na našem putu. 'Ajmo na more! Brzo smo se utrpali u auto i pravac Riga! Šime, šaltaj petu nemoj stat'!
Krećemo prema Rigi. Šime vozi, kiša normalno pada a mi zavaljeni u udobnosti naše legende spavamo. Sve nas budi naglo kočenje. Ispred nas se zaustavlja auto latvijskih registracija i dva tipa izlaze van. Na cesti nema nikoga, kiša pada a vani je već i mrak. Prvo što mi pada napamet je da su to poznati "pljačkaši sa ruskih cesta". Šime priča kako su trubili iza nas, blicali i na kraju nas zaustavili na cesti. Dolaze dva tipa, Šime otvara prozor a oni....."Bok dečki, vi ste ovi navijači Osijeka što su bili na tekmi u Daugavpilsu? Mi smo postavljali reklame, idemo prema Rigi na avion ali nam ponestaje goriva. Je'l bi nas mogli pratiti do prve benzinske u slučaju da ostanemo na putu bez goriva? "
Njih svo pratili nekoliko kilometara da prve "benze" a onda nastavili prema Rigi. U Rigu dolazimo navečer. Neki od nas su poprilično gladni i prvo što tražimo je gdje možemo nešto pojesti . Prolazimo pored McD. ali Šime ne želi tamo, on traži hotel! (Šime, Profa& company u Pragu su jeftino i dobro jeli u nekom hotelu pa je Šimetu sad bilo ispod časti jesti u McD.
I tako je počelo naše noćno lutanje po Rigi. Konačno nalazimo hotel po Šimetovom ukusu . Mali Marko, Šime i ja idemo u hotel, Zlaja i Profa ostaju dremuckati u autu. Ulazimo u hotel(ružni,prljavi, zli ) a ono hotel u p.m. ( ***** , pun k. strendžera i mi )
Osoblje nas gleda kao da smo nogometni navijači Koliki je račun Šime platio, pitajte ga sami Odjednom je i Šimetu postao dobar onaj McD. Krećemo u potragu, Profa i Zlaja su se razbudili, ali od McD. ni traga ni mirisa. Mislim da smo upozali dobar dio Rige u potrazi za njim, uključujući i onaj ne baš spreman za prihvat "turista" poput nas Na kraju nailazimo na restoran na izlazu iz Rige gdje su nas dobro oderali i naučili da je i hamburger dobar za stišavanje gladi !
Tu smo se i ulogorili do jutra.
Ujutro krećemo prema moru. Cesta nas vodi prema Estoniji, uz Baltičko more. Prešli smo već 50-tak km ali od mora ni školjka. Zaustavljamo se ispred jedne trgovine uz cestu, Profa ide vidjeti šta ima iza malog brdašca a ostali u trgovinu. Naša "izvidnica" dolazi razočaranog lica i priča kako se tek u daljini vidi more. "Dođite vidjeti, možda možemo do mora!" I tako se mi penjemo preko brdašca, pogledamo.....pješćana plaža kilometrima dugačka 10 metara ispred nas! JUUUUUUUURRRIIIIIIIIŠŠŠŠŠŠŠŠŠ!!!!!!!!!!!!!!
Kakav je bio provod 2 dana na plaži možete si zamisliti. Šime i ja smo glumili spasitelje na plaži među iznenađenim Latvijcima (svojevremeno Madžari napisali na maicama "Mič, upomoč!"
Izvjesili smo zastavu Repiblike Hrvatske na plaži i proglasili je privremenim teritorijem Republike Hrvatske ( domorodci nas nisu gađali strijelicama i poslije nas pojeli), Profa je snimao Latvijke u toplesu kako se kupaju, bilo je i golih kohortaša na plaži ( Šime i Zlaja polude pa su neke Latvijske obitelji bježale na drugi kraj plaže! Bacili smo i nogomet, mlađi su vodili dok ja nisam izašao i preuzeo mjesto kamermana i Bože S. , poslije smo sa navijačkim rekvizitima ulazili u more(zastave i šalovi) i malo u moru navijali.
Provala je bila ispred nekog birca gdje smo otišli javiti našima u Hrvatsku gdje smo i kad se vraćamo. Sjedimo mi ispred birca u dresovima Osijeka i Kohorte, pijemo pivo kad nas neki Latvijac gleda, priđe nam i pita nas jesmo li mi košarkaši reprezentacije Hrvatske? A mi, najviši imaju 1,80 m a bogami Šime i ja i 100 kg mrtve vage! Kaže tip, pa Hrvatska je dan prije nastupila na nekom turniru u Rigi. A u p.m. , pa mi tamo bili a nismo imali pojma da naši igraju u Rigi! E koji bi to tek urnebes bio da smo uletjeli u dvoranu!
I tako se naša mala ekspedicija poslije dva dana provoda na plaži zaputila nazad. Od toga puta treba možda tek spomenuti davanje mita Češkoj policiji i provala mislim Češkog carinika koji je na pitanje gdje smo bili komentirao na tečnom hrvatskom " a, dobre pičke!" uz široki smiješak!
Na našoj granici opet nevjerica kad su vidjeli odakle dolazimo i u čemu , jedan carinik izlazi van i javlja da Osijek gubi u Rijeci 4:0 ! Ma 'ko ih jebe, najdraži grade, evo nas!
znam da je dugacak ali koliko je dugacak toliko je i zanimljiv pa procitajte
Još od malih nogu, dok je Osijek igrao u Jugo-ligi, sanjao sam dan kad ćemo igrati u kupu UEFA. Prolazile su godine, a ja sam si obećao da moram ići na prvu Euro-tekmu, ma gdje bila.
Dolazi 1995. godina, Osijek prvi puta u povijesti kluba igra u kupu UEFA sa «Slovanom» iz Bratislave. Normalno je da smo se počeli pripremati za put u Bratislavu, ali nas je polovica, umjesto u Bratislavi, završilo na položajima oko Osijeka . počela je «Oluja». Ja sam i dalje bio odlučan – idem ma gdje igrali.
1998. godine, Osijek po drugi put ulazi u Kup UEFA, protivnik nam je «Anderlecht». Prvu tekmu dobivamo 3:1. U Osijeku jedna turistička agencija organizira put u Bruxeless. Put je koštao više-manje oko 1000 kuna. Za ulazak u Belgiju trebala nam je i viza. Nekoliko dana prije kretanja, agencija otkazuje put zbog malog interesa. Na izlasku iz agencije pokušavam ljude koji su uplatili novac nagovoriti da iznajmimo auto, ali nitko nije zainteresiran.
Sutradan pada odluka, idem sam pa dokle stignem. Do mene dolazi Zuka i bacamo se na organizaciju puta. Na karti Njemačke i Belgije, gledamo koji je Njemački grad najbliži Bruxelessu – Köln. Zovem informacije na autobusnom kolodvoru u Zagrebu. Zovem informacije na željezničkom kolodvoru u Osijeku. «Organizacija» je gotova. To je sve. Dan iza, kupujem belgijske franke u gradu. Saznajem da su igrači prije mene kupili sve živo. Jedva sam «upecao» 500 franaka.
Konačno dolazi dan puta. Trpam zastave u vojnu torbu, uzimam dres i šal, jaknu od Surija i krećem. Starci su u komi; pa kud ideš sam, trošiš novac bez veze. Palim «Rudolfa», za prijatelje i bližu rodbinu «Rudija» (Zastava 101), i krećem prema Vrpolju. «Rudi» se jedva dovlači do Vrpolja (jebe ga akumulator). U Vrpolju sjedam u vlak i pravac Zagreb. U Zagreb dolazim jedan sat vremena prije polaska autobusa za Köln. Kupujem kartu i s olakšanjem ulazim u bus. Vozi Miško!
U busu je pedesetak ljudi, redom gastarbajtera, i ja, ćelavi stokilaš u spitki. Do mene sjedi baba od cca 120 kg, i ja sa svojih skromnih 100 – juuhuuu!!! Na ulazu u Austriju izlazimo van. Pregled i provjera putovnica. Austrijanci me sumnjičavo gledaju. To nije promaklo mojim suputnicima. Svi očekuju da me skinu s autobusa, pa da mogu reći:»Aha, znali smo! Debela mrcina nam je otpočetka bio sumnjiv!!!». Na svu sreću, «Debela mrcina» sa ostalima nastavlja dalje prema Njemačkoj. Tijekom puta padam u san, uz buđenja non-stop. Jedno se tako budim iz sna, a babac pored mene se okrenuo na drugu stranu, i guz od jedno 10 kg mi uvalila u krilo. Došlo mi je da ju uštipnem, ali bi me onda u busu linčovali. Pa sam se pravio da spavam i naglo se okrenuo prema prozoru. Baba je skoro tresnula sa sjedala. Uguših se (u «snu») od smijeha! Davno smo već prošli Njemačku. Polako se autobus prazni, kako se zaustavljamo u njemačkim gradovima. E sad mene hvata nervoza. Ovo do sada je bilo lako. Od Kölna počinju problemi.
Dolazimo u Köln. Imam sreće što autobus staje 10 metara od željezničkog kolodvora. Ulazim u zgradu i tražim «Informacije». Dok lunjam po kolodvoru, crnci me u prolazu ispod oka pogledavaju. Ništa mi nije jasno!?! Konačno nalazim «Informacije» i tu počinje šou. Ja nemam pojma Njemački (učio ga osam godina), Engleski govorim kao Mr. Bean, beljim se i kreveljim. Nekih pola sata pokušavam doći do informacija o vlaku za Bruxeless. Odlazim sa «Informacija». Gledam raspored vlakova, vraćam se na «Informacije» i opet nekih pola sata davim službenika na šalteru. Odlazim kupiti kartu, i normalno, vraćam se na «Informacije». Službenik već polako gubi strpljenje. Kad sam vidio da je njegovo strpljenje prešlo sve granice (u bijesu je mislio skinuti cipelu i navaliti na mene), dajem petama vjetra. Odlazim do katedrale, koja je uz sam kolodvor. Okolo grupa klinaca-klošara, gluvari i gleda turiste. Slikam katedralu sa Surijevim foto-aparatom, i konačno odlazim na vlak. Poslije detaljnog ispitivanja, je'l tu taj vlak, ulazim i sjedam u prazan kupe. U kupe ulazi tip sa štapom tj. Slijepac. Koristim to i da bi se uvjerio da je ovo pravi vlak. Uzimam nekakvu gastarbajtersku knjižicu iz '72. i pitam tipa, je'l to vlak za Bruxeless, na Njemačkom. Mo'š mislit' provale. Ja pitam slijepca, je'l to vlak za Bruxeless. Ovaj sav sretan razveže na Njemačkom «Rat i mir» 3. dio. Tako mi i treba kad pitam slijepca za informaciju! Pitao sam ja i «domaćicu» vlaka, ali smo poslije njenih odgovora na Njemačkom i Engleskom, zaključili da ja nemam pojma što ona laprda.
Dolazimo u Achen, posljednji grad u Njemačkoj, prema Belgiji. I tu svi izlazimo iz vlaka. Opa, to je sad to? A lijepo sam pitao onog slijepca za informacije. Pih! Presjedamo u drugi vlak i ulazimo u Belgiju. E, tu se ja zabrinjavam. Ulazim bez vize u Belgiju, a pojma nemam kako je to regulirano na njihovim granicama. Svaki čas očekujem muriju da mi traže putovnicu. Kad god se vrata otvore, ja se pravim da spavam, a krajičkom oka snimam tko je ušao u vagon. Na sreću, nema nikakve kontrole. Dok sam bio u Kölnu, skontao sam jedno; na povratku, vlak iz Bruxelessa, dolazi deset minuta nakon odlaska autobusa iz Kölna za Zagreb. Između Achena i Kölna ima vlakova koliko hoćeš, ali noću ne ide niti jedan iz Belgije u Njemačku. Pada odluka da se poslije tekme, ukrcam na vlak koji ide iz Bruxelessa do posljednjeg mjesta na granici, a onda po mraku prijeđem granicu, prugom i ravno do Achena, gdje hvatam vlak za Köln. Na žalost, vlak prelazi nekakve sumnjive mostove, struja je okolo pruge, tako da odustajem od tog plana. Idem do posljednje Belgijske stanice, a onda pješice, cestom, preko granice u Njemačku.
Konačno stižemo u Bruxeless. Još se nisam ni snašao na kolodvoru, kad mi prilazi neki čičica sa pedofilskim smiješkom. Vidio čovjek da gledam plan grada, pa reko'; «ajd da pomognem debeljku». Tko zna, možda je imao plan da me zarobi. U stanu gdje bi me otkrili, tek kad bi se počeo širiti zgradom smrad, moga beživotnog tijela? Ali 'di ćeš ti meni prilaziti čiča, pa pojeo bih te za večeru, legendo! Kad je shvatio da mu je propao lov, odlazi dalje. Ja opet odlazim van kolodvora, vidjeti što ima okolo. Taj dio Bruxelessa mi se svidio, jer je zapravo centar grada. Okolo su bile male ulice, pune trgovina i ljudi, pa mali trg pun ljetnih terasa, kafića, prodavača slika i razglednica. Sve to me podsjetilo na filmove o Parizu i njegovim «slikarskim» uličicama i malim trgovima, prepunih kavana sa boemsko-slikarskom klijentelom. Na jednom većem trgu, Belgijanci su napravili veliki «tepih» od cvijeća. Dok sam se ja slikao sa šalom Osijeka po trgu, Belgijski policajac me sa udaljenosti od 50-tak metara, promatrao i snimao, što se ja to kreveljim sa šalom ispred foto-aparata Japanskih turista. Molio sam Boga da mi ne priđe i ne zatraži putovnicu. Predaleko sam došao da bih pao na cilju, zbog vize.
Moje novo odredište je stadion «Anderlechta» - Constant Vanden Stock. Do njega dolazim četiri do pet sati prije tekme. Na ulazu se raspitujem, gdje je tribina za gostujuće navijače. Redari, ili koji već vrag jesu, nemaju pojma što im ja pričam. Jedva nekako su skontali da sam navijač Osijeka (oni ga izgovaraju O-S-I-Đ-E-K). Ja ih pitam jel' to ulaz na gostujuću tribinu, a oni se samo smješkaju i klimaju glavom. Vidim ja da ovi nemaju pojma što govorim, pa odlazim na drugi ulaz. Dok sam ja tako laprdao sa tim spodobama na ulazu me snimila me grupa od jedno 5-6 skinsa. Jedan se odvojio od njih i došao je iza mene slušati što ja to govorim. Na drugom ulazu isto nemaju pojma što ja to hoću, pa se smješkaju i šalju me negdje oko stadiona. Dok sam kretao vidio sam da skins «špijun» zove svoju ekipu. Iskoristio sam rupu u ogradi iza stadiona gdje me nisu vidjeli, prošao kroz neko grmlje i magla. Nisam se baš osvrtao (kao u filmovima) da vidim prate li me. Sva sreća da je oko stadiona park tako da sam uspio zdimiti! Kuda sad? Haysell!!! Normalno. Idem vidjeti mjesto krešenda navijača Liverpoola i Juventusa. Pojma nisam imao da je stadion srušen i na njegovom mjestu napravljen novi, moderan stadion. Stadion još nije bio u upotrebi, tako da sam se uspio provući kroz nekakve ograde i sa građevinskim radnicima ući na stadion. Stadion je normalno, prelijep, tako da je tu palo još nekoliko snimaka. Već je bilo vrijeme da krenem prema stadionu .Dok sam se približavao, razmišljao sam gdje je ona ekipa za doček? Na sreću, njih nije bilo, tako da sam se mirno mogao šetati oko stadiona. Nekako sam pogodio pravi ulaz za gostujuće navijače.
Dok sam kupovao kartu, čujem glas iza sebe: «jesu ovdje naši navijači?», pogledam iza sebe, a ono dva tipa razgovaraju na hrvatskom, ludilo! Upoznajemo se pred stadionom i oni poslije pitanja: odakle sam i kako sam došao u Belgiju? Odmah pitaju jesam gladan, žedan i kupuju hamburger. Ma ljudine, što reći. Nas trojica ulazimo na tribinu za gostujuće navijače. Stadion se polako puni. Njih dvojica su zapravo otac i sin, žive i rade u Achenu, a porijeklom su iz Slavonije, tj. Hercegovine. Mojoj sreći nije bilo kraja kad su rekli da su došli autom i da mogu s njima u Achen na vlak! I tako pita mene «stari»: «dobro prijatelju imaš li ti kakvih zastava da ih stavimo na ogradu?» Legenda! Dok smo stavljali Hrvatsku zastavu «Bosutsko», začuo se zvižduk sa suprotne tribine. Zašto? Odgovor je došao ubrzo kad su izvjesili srpsku zastavu sa četiri «s». U međuvremenu je naišla grupa «navijača-kravataša» iz aviona. Neki od njih su čak oko vrata stavili šalove KOHORTE. He-he!! Kad su vidjeli nas trojicu otišli su na drugi kraj tribine. Hvala Bogu!!!! Do početka tekme skupilo se još pedesetak Hrvata gastarbajtera. Kako je sudac svirao početak tekme, tako ja počinjem sa navijanjem. Sam nekoliko minuta pjevam «Ja te volim Osiječe «, pa onda «Osijek, Osijek», pa «Grad na Dravi»i tako do poluvremena bez prestanka. Ovi su oko mene mislili da sam pijan ili drogiran. Osijek je gubio 1:0, ali smo još u igri. Na poluvremenu me ljudi vuku da me časte. Ah da, prije početka utakmice 3-4 «navijača-kravataša» udostojilo se doći do nas i pitati nas odakle smo, kako ja nisam htio uopće s njima pričati , ova dvojica su rekli kako su došli iz Njemačke, a ja iz Osijeka i tako su oni «oduševljeni» meni rekli kako bih ja mogao nazad s avionom, s igračima. Mo'š mislit? Dok sam ja na poluvremenu vani pio, stari i sin su otišli pitati ove hoće li me povesti avionom? Ovi su normalno rekli kako ne mogu zato što sam ilegalno ušao u Belgiju bez vize….. Drugo poluvrijeme nastavljam sam sa navijanjem, a s vremena na vrijeme kada ekipi oko mene dopizdi moje urlanje počinju i oni skandirati «Osijek, Osijek!!!». Osijek se cijelo vrijeme brani i 5, 6 minuta prije kraja pada drugi gol. Više nisam imao snage za bilo što, samo sam se srušio na stolicu. Do kraja su Belgijanci slavili, a meni su suze punile oči. Katastrofa !!!! Pokisli smo otišli sa stadiona. Ulicama oko stadiona odjekivala je pjesma navijača Anderlechta. Cijelo vrijeme puta od Bruxelessa do Achena nisam progovorio pet rečenica. I grlo i ruke su me boljele, a razočarenje je bilo veliko. Oko ponoći dolazimo na stanicu u Achenu. Ljudi me pozivaju, ako nemam vlak do ujutro za Köln, da idem kod njih spavati. Vlak za Köln ipak ide i to za pet minuta, tako da mi daju još nekakve sokove, sin odlazi kupiti karti za Köln. Nema šanse da bi uzeo novac za kartu. Zahvaljujem se na svemu, pozdravljam ih i odlazim. U Köln dolazim oko jedan u noći. Nemam gdje pa tražim kakvu klupu gdje bi prenoćio. I k'o za kur.., nigdje na cijelom kolodvoru klupe. Vani na peronu je hladno, a i murija obilazi okolo, tako da se vraćam u zgradu. Jedino mjesto gdje ima klupa mala je čekaonica, nažalost puna je sumnjivih spavača, ali nema druge nego unutra. Padam s nogu od umora. Kad sam otvorio vrata, skoro sam se onesvijestio. Koji smrad ljudi!!! Prvih deset minuta sjedio sam na stolici s jaknom preko nosa., ali mojim mukama tu nije bio kraj. Kroz staklena vrata vidio sam da se murija sprema upasti u čekaonicu. I to još neki specijalci!!!! Kad su otvorili vrata prva reakcija na licima bila je grimasa kao da će povraćati. Nasmijao bih se, ali mi nije bilo baš do smijeha. Tip dolazi do mene, traži kartu za vlak i kad mu pokazujem autobusnu kartu za Zagreb, tip mi hladno pokazuje vrata. Opet sam na ulici. Hodam oko kolodvora po ulicama.
Umor, neispavanost i svi ovi šokovi dovode do toga da se počinjem doslovno smrzavati. Oni «klinci-klošari» još uvijek se motaju okolo. U jednom se trenutku gubim u tim uličicama, pa moram pitati patrolu policije gdje je kolodvor? Dva sata je u noći. Dolazim do mjesta gdje je stao autobus iz Zagreba. Nema mi druge, moram tu sjesti i čekati jutro. Ne pomažu mi jakna, dres i dvije majice, tako da se umatam u zastave. Koji je to prizor bio. Tamo klinci negdje u mraku razbijaju boce, urlaju, kurve se šeću, sumnjivi tipovi voze sumnjive aute, a ja sjedim umotan u zastave. Iako sam bio crknut nisam smio oka sklopiti. Tko zna još bi me netko priklao i opljačkao!!!! Konačno sviće. Pogledam raspored vožnje autobusa i vidim da sjedim umotan u Hrvatsku zastavu, na mjestu odakle za sat, dva ide autobus za Jugoslaviju. Vrijeme do polaska kratim šećući uz rijeku. Tu pravim veliku glupost, osvjetljavam film i propadaju mi sve slike koje su snimljene. Put do Zagreba protekao je uglavnom u spavanju. Ujutro dolazimo u Zagreb. Na kolodvoru primjećujem grupe BBB-ovaca. Sjetio sam se da je Dinamo igrao svoju tekmu u ligi prvaka. U vlaku za Vrpolje u kupe ulaze petorica BBB-a. Mislim si, e da znaju odakle dolazim i čiji dres imam, ispod «spitke». U Vrpolju jedva uz šlep palim «Rudija», i nekako se dovlačim do Osijeka. Dva dana sam bio u nesvijesti!!!!!!
od danas pa u nardna 2,3 dana stavljat cu navijacke price
evo prve gostovanje u Becu
U Osijeku se tih dana zivjelo samo za tekme - Bjelica & Co bili tema svih razgovora u gradu pa su cak i politicari priznali na jednoj sjednici gradskog vijeca da jedino sto u gradu funkcionira kako treba je NK Osijek! U prvoj utakmici pobjedu(2:1) donosi Bjelica iz jednaesterca u 90min pa su sanse za prolaz bile 50:50! Organizaciju puta preuzela je samo jedna agencija i preko njih su isla 2 autobusa sto se meni cinilo premalo, tj. znao sma da ide dosta ekipe i autim i kombijima ali uvijek sam mislio da je buseviam najbolje! Prvi bus je popunila ekipa koja je isla u London na tekmu sa West Hamom a drugi ostala ekipa medju kojima sam se smjestio i ja sa svojim legom iz Koritne! Cjelim putem pada kisa i hladno je sto malo ubija atmosferu ali svi su dobro opskrbljeni pivom pa se putem i raspolozenje popravlja!
Na granici sa Austrijom tj na granici sa EU kao da je neka magicna crta jer sa ove strane pljusti kisa a sa austrijske je suncano i toplo - da nisam vidio nebi vjerovao- to mi je probudilo neki dodatni optimizam da ce tekma biti dobra i da IDEMO DALJE!! Dolazimo u Bec 4-5 sati prije tekme i kako se priblizavamo stadionu vidim da je doslo puno vise osjecana nego sam mislio da ce doci a uz njih sve je puno i nasih iseljenika koji su po defaultu imali Sukerove dresove! Bus napokon staje pred stadionom i mi okupiramo okolne standove sa hranom i cugome ali i neki caff( na uglu te ulice gdje je stadion) za koji smo kasnije saznali kako se tamo okupljaju njihovi navijaci!? Ushicenje pa cak bi rekao i nevjerica bilo je vidljivo na nasim licima - tko bi rekao da igramo tekmu 2.kola kupa Uefa u Becu - kao da sve to sanjam!!! Na stadion se ulazi jedan po jedan jer se broje svi gledatelji na nekom stroju za karte - welcome to EU! Trebali smo biti smjesteni na tribinu iza gola ali skuzili su oni da su navijaci sa ovih prostora grlati pa nas smjestili na dio tribine iza korner zastavice da se losije cujemo medjutim nas se skupilo dovoljno (oko 700) da im pokazemo da se bolje cuejmo od njihovih navijaca i ako bi nas stavili u misiju rupu! Njihovi navijaci prosvjeduju protiv lose igre i okrecu transparente naopako a navijanje se vodi megafonom! Na pocetku tekme neka koreografija sa papirima ali nije mi bas ostalo u sjecanju pa neznam tocno sta je to bilo! Prvih 10ak min Rapid napada ali bezuspjesno i onda u 14 min Bjelica prvo u stativu i onda u gol i to je 0:1 - kakvo slavlje -ludnica ,ljudi skacu na glavu sa tribine ....:)
Navijanje odlicno - navijamo samo mi na stadionu ori se kao da je tekma u Osijeku - drugo poluvrijeme protice polako i onda nakon penal za Savicevica kojeg Balic sjajno brani i to je bio znak da je gotovo- pocinju pjesme Rapid,rapid aufwidersehn i Aufiedersehn i mahanje njihovim navijacima - oni uzvracaju sa bacanjem papira, pljuvanjem i dizanjem 3 prsta ali i sa odlaskom sa stadiona na sto mi jos jace pjevamo AUFWIEDERSEHN,AUFWIEDERSEHN :) Zadnji napad u 90min i Jukicev gol donosi i konacnu potvrdu prolaza u 3 krug - igraci slave sa nama 15ak min a zadnji ostaje Bjelko - Zapjevali smo mu u sav glas OSTANI,OSTANI! Sa stadiona idemo svi presretni pa cak ni kazne za parkiranje koje su dobili mnogi koji su isli autima nisu bile tesko prihvacene!
Put nazad je zapamcen po sitnijim akcijama na benzinskoj postaji u predgradju Beca i po posjetu madjarskim cardama u sitnim nocnim satima :)
OSIJEK - Priča o “unutrašnjim rezervama” opet je aktualna u Gradskom vrtu. Osijek raspolaže s desetak mladih igrača koji su prošle sezone prolazili kroz određenu prilagodbu igranja u seniorskoj konkurenciji, pa se očekuje da će u novoj sezoni početi na pravi način iskazivati svoj neupitni potancijal. Možda je i to jedan od najjačih razloga zbog kojeg su u Gradskom vrtu ovog ljeta odustali od velike kupovine. Bila bi, naime, velika šteta tim mladićima ne pružiti pravu priliku nakon što su prošlog proljeća prošli “praksu” u prvoj momčadi. U toj skupini ima i nogometaša koji su već skupili nešto seniorskog staža, ali još uvijek nisu iskazali svoj puni potencijal, pa trener Ilija Lončarević vjeruje da će se to dogoditi baš u novoj sezoni. Globalno gledajući, Osijek je praktično jedini klub u HNL-u koji se posve okrenuo stvaranju momčadi od mladih snaga. Svi ostali “kemijaju” s igračima koji su seljakali iz kluba u klub ili su već u zenitu svojih karijera. Takva orijentacija trebala bi biti zalog za sretniju budućnost, ali je veliko pitanje kakve će rezultatske učinke u nadolazećoj sezoni to donijeti.
- Nema razloga sumnjati u kadar s kojim raspolažemo. Već proljetos smo na dosta utakmica pokazali da se možemo nositi s najjačim momčadima našeg prvenstva, a ako nastavimo napredovati na momčadskom, ali i na pojedinačnom planu, nema razloga da u novoj sezoni ne budemo još bolji, kaže Lončarević.
Prostor za napredak ne krije se samo u mladim igračima. U osječkom prvoligašu vjeruju da će konačno proraditi i Karlo Primorac, koji je u posljednje dvije sezone bio suočen s nevjerojatnim nesrećama. Dvije teške ozljede praktično su mu uništile cijelu prošlu sezonu, pa sad svi vjeruju da je on konačno ispucao svoju dozu pehova.
- Najvažnije jest da je Karlo s nama od prvog dana priprema, što znači da je njegova ozljeda glave stvar prošlosti. On je vrlo značajan za našu igru i sad je najvažnije da se dobro spremi te da ga konačno posluži zdravlje, kaže Lončarević.
Nedvojbeno je da je Karlo zaslužio da konačno bude miljenik sreće kad je u pitanju zdravlje. Kad uhvati kontinuitet igranja, valjda će doći i ono najvažnije za njega - pogodci. Osijek je i prošle sezone do povratka Stjepana Jukića imao grdnih muka s realizacijom, ali Lončarević vjeruje da se to neće ponoviti u novoj sezoni. Uz zdravog Primorca i proljetnu Jukićevu formu, te uz daljnji napredak Vedrana Nikšića, Tomislava Šorše, Osječani u rukavu imaju i skriveni adut. To je Igor Prijić, čiji je golgeterski potencijal dokazan i na nedavnoj Kvarnerskoj rivijeri kad je suparnicima strpao osam pogodaka. Lončarević je već odavno odlučio da će ga priključiti prvoj momčadi, a to znači da će Prijić imati svoj debi na prvoligaškoj sceni.
Uz sve to, Lončarević najavljuje i puno rada na nekim taktički stvarima, a to se posebno odnosi na igru u prekidima koja je Osijeku prošle sezone donijela dosta neugodnosti.
evo slika moga razreda 
1.Silvia(sićo):s njom se ne druzim vec negdje godinu dana pa nemam neko posebno miljenje
osim sto je pametna cura...
2.Marko(deba):super lik s njim je za umirat od smijeha a s njim cu i u srednju
super lik deba legendo(hehe)
3.Ivona:ne zivi na sjenjaku pa ni ne izlazi s nama van ali super je onanju kad uhvati zuta minuta to je za poludit jako pametna cura
4.Denis(figo):miran,tih,povucen(previse)tak da ga ni u ovih osam godina nisam bas upozno a mislim da ga niko iz razreda nije upozno
5.Tonka:ne izlazi s nama van pa ne mogu zakljucit kakva je osoba znam samo kakva je u skoli
6.Mateja(dambicka):pametna cura spremna na salu sve za pet tak da decki navalite(hehe)
7.Marko(spec):isto povucen,miran i tih ali dobar prijatelj malo previse igra kompjuter
ali super je on..
8.Maja:pametna jako ima digitron u glavi,i nesto strasno je koliko se ona zeli napit...e pa sutra ce imat priliku...
9.Anja:moja sestricna super je ona jako pametna zna hrvatski jako dobro sve pohvale...
10.Katarina(divlja):sta ja znam ne zivi u osijeku tak da...
11.Barbara(barby):smijesna super cura sve pet...
12.Martina(somina):glupa zenska strasno i nemam dalje rijeci o njoj
13.Matej:ajme majko sta ja znam igra cjelo vrijeme komp u svijetu igrica je...nije on los samo malo dosadan
14.Mirna:zivcira me najvise u razredu s nekim njenim provalama i ulizivanjem ali ovako je dobra...
15.Ivana:luda cura pravi gluposti u skoli..zajebava se cijelo vrijeme
16.Denis:s obzirom da je retardiran super je on meni za umrijet od smijeha mi je...
17.Dino:njegov brat zupan sta ja znam nikad se nisam nesto druzio s njim al dobar je .....valjda
18.Mario(kroky,ja):no coments
19.Tajana:nju nisam nikad u zivotu vidio vani tak da neznam sta da napisem...
20.Martina(pavlicka):puno pametnija nego ona martina....super je ona..
21.Bruno(pinta):super lik ljuti se nest na mene al neznam zast ,bilo bi super kad bi mi reko sta sam krivo napravio...I IGRA ZA REPKU HRVATSKE...BIT CE NEST OD NJEGA...
22.Ksenija(ksena):trenira kosarku i po meni je ona strasno smijesna s nekim svojim ispadima...
23.Andrej(tesla):covjek zna povijest vise od nastavnice ...a sto crta super lik uvijek spreman pomoci
obogatit cu se ja jednom njegovim slikama(hehe)
24.Adela:super cura dobra mirna tiha....
25.Filip-Matija(fićo):super lik uz debu i pintu najolji prijatelj u razredu
26.Mislav(miso):s njim sam se najvise puta posvadao otak idemo u skolu ali dobar je on u zadnje vrijeme se predobro slazemo za razliku od negdje 2,3 mjeseca..
I TO JE TO,MOJ RAZRED
poslusajte pjemu:
slike uskoro
OSIJEK - Najbolju jučerašnju vijest iz Gradskog vrta objavio je Stjepan Jukić, najbolji strijelac osječkog prvoligaša u proljetnom dijelu sezone 2006./2007. Početak ovoga tjedna ranije je sam označio krajnjim rokom za donošenje odluke o nastavku karijere. Prvoga radnog dana novoga tjedna odlučio je:
- Ne namjeravam više čekati. Ostat ću u Osijeku još sigurno idućih šest mjeseci. Uopće više ne razmišljam o odlasku, potpuno sam koncentriran na treninge i pripreme momčadi za početak prvenstva, objavio je Osijekov napadač, ostavivši tek malu mogućnost da već ovoga ljeta napusti Gradski vrt.
- Naravno, uvijek se može dogoditi ponuda koju je teško odbiti. Ali, s time se uopće više ne želim zamarati. Jedino mi je na pameti što bolje se pripremiti, po mogućnosti da me izbjegnu ozljede.
Nije zauvijek zatvorio vrata potencijalnim ruskim kupcima.
- Ostaje ta opcija još u igri, ali po svemu sudeći ne više ovoga ljeta. Možda ponovno bude aktualna na zimu ili sljedećeg ljeta.
Jukića ugovor s “bijelo-plavima” veže do ljeta 2008., kada će biti slobodan igrač. Ako dođe do transfera u zimu, nakon završetka prvog dijela prvenstva, NK Osijek bi tada imao pravo na odštetu. Zato smo uvjereni da će do pregovora sigurno doći nakon završetka prvog dijela sezone, pogotovo zbog činjenice da Rusi “bunde” kupuju u zimu, a da je njihovo novo prvenstvo već počelo i da je većina klubova obavilo “sezonsku kupovinu” prije početka prvenstva. Sigurno je, za osječku momčad i trenera Lončarevića bilo bi najbolje kada bi “Juka” u Osijeku ostao i do sljedećeg ljeta.
i pogledajte video:
Početak ove priče datira još iz doba druge Jugoslavije, kada je milicija bila strah i trepet svega, pa i nogometnih navijača. Sjećam se i pjesme: “Nemoj po glavi, druže plavi...” Na maksimirskom stadionu igrala se jedna sasvim nevažna utakmica, a stotinjak “boysa” na istočnoj tribini “provjeravala je demokraciju” skandirajući: “Da nam naša milicija k.... popuši.” Pet minuta prije kraja eskadron milicajaca okružio je navijače, a komandir “Mile Ličan” je, lupkajući pendrekom po šaci, rekao: “E, sada ćemo da vidimo ‘ko će kome k.... da popuši!” Stariji navijači se kunu da su rijetko “popili” takve batine. Danas, 20 godina kasnije, grafiti protiv policijskog terora preplavili su Zagreb!
Prigodni stihovi
Navijači već dugo gunđaju, no u posljednje vrijeme prosvjed je dobio na glasnosti. Na mnogim zgradama BBB-i su istaknuli svoj bijes i prezir protiv policijske brutalnosti. Grafit, poput onog na ulazu u maksimirski stadion, “dragi gosti, čuvajte kosti” je nevin i sasvim “dječji”, današnje poruke nasilju državnih organa su neusporedivo oštrije. “Bakljom protiv pendreka”, “Marković vas plaća za krivu sliku navijača”, “Markoviću, sjebala te Uefa, a ne navijači”, samo su neke od poruka koje vas ciljaju s gradskih fasada.
Na stadionima je nezadovoljstvo policijskom represijom još izraženije, u modi je pjesmica:
Hrpa gov...,
neškolovana,
Puna kompleksa,
Smeća drotovska,
Sramota hrvatska...
Bez obzira što je verbalni delikt ukinut i što demokracija dopušta i ove, ne baš nježne i nevine stihove, policajci pobjesne kad čuju ovakavo skandiranje. A ono se čuje na svakoj utakmici, ako su na tribinama BBB-i. I na finalu Kupa, u Koprivnici, specijalci su se zatrčali prema tribini, čim su čuli ovu navijačku “poskočicu”. Bio je to signal da navijači “podebljaju” uvrede, a prema policajcima su poletjele baklje i stolice.
U velikoj su modi majice s natpisom A.C.A.B. “All cops are bastard”. Prijevod nije potreban, značenje te engleske uzrečice znaju i najnepismeniji policajci. I boli ih kada vide transparent takvog sadržaja na tribini. Fućka im se za “igrači i uprave prolaze, ostajemo samo Dinamo i mi”, ali kad čuju pjesmuljak iz uvoda, dobiju “ospice”.
Izvjesno vrijeme na piku najglasnijih navijača bio je načelnik PU zagrebačke Dubravko Novak, uvrede na njegov račun bile su ispod donje granice ukusa. No, Dubravko Novak je nekoliko puta dao propisno “ispeglati” navijače koji se neviđeno uzbude kad čuju uobičajenu poruku s razglasa, “da je utakmica pod videonadzorom i da će se Zakon o navijačima provoditi do zadnjeg paragrafa...”
Vidjevši sve te brojne poruke policijskoj brutalnosti, potražio sam odgovor od navijača koji su osjetili pendrek na vlastitim leđima. Naravno, uvjet dvojice mojih sugovornika bio je da imena ostanu tajna, da se razgovor ne snima na magnetofonu i da novinar bude diskretan.
- Između policije i navijača stvari već dulje ne štimaju, uglavnom zbog policijske bahatosti i bezobrazluka. Oni sve rješavaju silom i samovoljom, a to traje od dana kada je izglasan Zakon o navijačima. Zamislite laž i šuplju procjenu prema kojoj su navijači krivi za debakl kandidature za Europsko prvenstvo. Sve je perfektno odrađeno, jedina crna točka su navijači - kažu moji ogorčeni sugovornici. Između policije i navijača nije bilo pokušaja dijaloga, štoviše, sve je više navijača kojima je zabranjeno dolaziti na utakmice. Zasad je evidentirano 170 Boysa koji ne smiju na stadion. Jedan od njih je i moj sugovornik: - Zabranu sam dobio zbog banalnog razloga, devet mjeseci ne smijem na utakmice jer me policajac uhvatio s limenkom Karlovačkog...
- Zapalite li baklju, počinje tarapana, ni u Tuđmanovo doba, kada je bila najgora represija, nije bilo tako. Jasno nam je da baklje nisu pravi razlog jer na norijadi se baklje smiju paliti, a na stadionu su smrtni grijeh. Zbog najbanalnijeg razloga mogu vas osam dana zadržati u policijskoj postaji, a još će vas i globiti sa 2500 kuna... Boysi su ogorčeni jer policija ne bira, privodi djecu i ucjenjuje roditelje koji dolaze po njih. “Ili ćete potpisati da je mali kriv ili će ostati osam dana u pritvoru.” I roditelji potpisuju...
- Zakon o navijačima je protuustavan - reći će i dat će vam do znanja da su Zakon detaljno proučili.
Demokracija je u slučaju nogometnih navijača zgažena kao opušak, iako bi sloboda govora na tribini trebala biti elementarno pravilo. Ali, kad policajci čuju pjesmicu “hrpa gov...”, prijete:
“Ne pjevajte to, slomit ćemo vas!”
- Nema tu nikakva dijaloga. Ako tražiš broj značke, nakon što si dobio po glavi, odvest će te u stanicu. A tamo vaša riječ protiv njihove ne vrijedi ništa. Da bi nas zaštitila, navijačka udruga pokušava angažirati odvjetnika. Stvorena je atmosfera da ljudi ne dolaze na stadion zbog huligana, što je notorna glupost. A o brutalnosti naše policije danima je zvonilo u engleskim medijima nakon utakmice Hrvatska - Engleska, nitko Engleze nije namlatio kao naši “plavi dečki”. Svagdje u Europi policija je korektnija nego kod nas...
Ivo kao Thatcherica
- Negdje će puknuti, dogodit će se strašne stvari, kao u Poljskoj, gdje je na utakmicama Krakowie - Wisla u 18 mjeseci poginulo osmero ljudi. Tada će se ujediniti sociolozi, novinari i ostali pametnjakovići, huliganstvo će biti izgovor za sve prevare u kojima sudjeluju menadžeri, kamatari i mafijaši. Krivi ćemo biti samo mi što na stadion dođe najviše tisuću ljudi. Ponavljam, ni u Tuđmanovo doba nije bilo tako. Ako se policajcu na tebi nešto ne sviđa, u najboljem slučaju ćeš zaraditi “klepetušu”...
Već se dulje tvrdi da su navijači najveći problem hrvatskog nogometa. Nisu sveci, ali nisu ni državni neprijatelj broj jedan, niti jedini krivci za lošu atmosferu u nogometnoj kući. Policija želi svoju efikasnost dokazati preko navijačkih leđa, a kriminalci i gangsteri sjede u svečanim ložama i opljačkanim novcem bruse svoj društveni status. Oni su poštovani, ugledni i utjecajni, a navijači su šikanirani, evidentirani i često zlostavljani. Pa kad polude i dignu šaku u obrambeni gard, slika ih se kao nogometno zlo s kojim se treba obračunati, kao što se svojedobno s huliganizmom obračunala Margareth Thatcher. Hoće li i “željezni doktor Ivo”, poput “čelične lady” dovoziti i odvoziti navijače u kavezima? Nismo daleko od toga.
RADIO Crvena Zvezda na Gradskom radiju Osijek!? Kada se već prodajete zašto ne ići do kraja? Novac je novac, ili ipak postoji nešto što se zove dostojanstvo?" - burne su reakcije osječke Kohorte nakon emitiranja emsije Radio Dinamo na lokalnoj radio postaji.
Još jedan čavao u Osijekov lijes, dokaz o navijačkoj pripadnosti našeg gradonačelnika, sramota, veleizdaja... samo su neka od razmišljanja ogorčenih pripadnika Kohorte, koji su revoltirani potezom lokalne radio postaje da emitira emisiju Radio Dinamo koja u sklopu medijske ekspanzije Modrih originalno ide na zagrebačkom Radiju Cibona, zatražili javnu ispriku ali i prekid suradnje s metropolom.
Naime, sporna emisija koju vode Lana Baneli i nekadašnji Dinamovac Silvio Marić, u Osijeku je emitirana u ponedjeljak, a slušatelje se čak pozivalo da pristupe klubu navijača BBB. No, politika moćnika i kumova na tribinama ne prolazi, i premda će to mnogi pripisati sindromu malih, Osječani su još jednom pokazali što misle o prijateljskom odnosu Zdravka Mamića i čelništva kluba za koji navijaju.
Sjećamo se susreta Osijeka i Šibenika prošle godine, kada je u središtu svih zbivanja bilo uhićenje Branimira Glavaša, kojem je Kohorta posvetila mnogobrojne afirmativne transparente, a podršku su napisima na majicama "Drži se nepokoreni grade" iskazali i osječki nogometaši. No, više od svih isticao se transparent "Bolje tuga nego ZG sluga", kojim je Kohorta odgovorila na insinuacije o puštanju susreta Dinamu od strane osječkih nogometaša pod okriljem Mamićeve menadžerske agencije.
Osijek je oduvijek bio svojevrsna Dinamova filijala, navijači pamte Vladu Kasala, Davora Šukera, Gorana Vlaovića i njihovu emigraciju u Maksimir, ali kao da zaboravljaju da je Mamića u Gradski vrt dovukao upravo Branimir Glavaš kojeg bezrezervno štuju i podržavaju.
No, Radio Dinamo na Gradskom radiju Osijek brzopotezno je, nakon svečane premijere, osuđen na propast. Direktor Gradskog radija Renato Lukić kontaktirao je Sinišu Jagodića, člana Dinamove uprave zaduženog za odnose s javnošću i sukladno okolnostima, zatražio prekid suradnje, ali istodobno otklanjajući mogućnost bilo kakve isprike osječkim navijačima. Potvrdio nam je to i direktor marketinga Radio Cibone Josip Majher.
"Nakon burne reakcije Kohorte,Gradski radio je prekinuo suradnju s Radio Dinamom, ali će se naša suradnja nastaviti u drugim projektima. Sve skupa nije rezultiralo financijskim gubicima jer naša emisija nije profitabilna, već se radi isključivo za Dinamove navijače." - doznajemo s Radio Cibone.
Zar slijedi Radio Crvena Zvezda?
"Ne postoje riječi kojima bi se opisala ogorčenost,tuga i jad naših članova i svih simpatizera NK Osijeka vašim današnjim emitiranjem programa kvazi radio postaje pod imenom Radio Dinamo.
Od samih početaka Gradskog radija Osijek naša Udruga je imala najbolju suradnju s vašom radio postajom, a vjerujem i obratno. Sjetite se samo snimanja jinglova naših pripadnika, pa skandiranja imena vaše radio postaje na stadionu, te s pravom možemo ustvrditi da smo upravo mi velikim dijelom utjecali na to da vaša radio postaja postane najslušanija u gradu Osijeku. Da u Osijeku,ne u Zagrebu... No,nažalost sve to se sruši poput kule od karata jednim nepromišljenim potezom, prodajom svojeg imena, identiteta, ali i slušatelja...
Od Vas nećemo tražiti opravdanje, jer vam ne želimo Sizifov posao, no pokušati ćemo postaviti hipotezu da je ovaj blago rečeno kurvinski potez(kako drugačije nazvati prodavanje svojeg identiteta?) učinjen zbog novca. No odmah postavljamo pitanje što biste učinili da je ponuda došla iz susjedstva? Radio Crvena Zvezda na Gradskom radiju Osijek!? Kada se već prodajete zašto ne ići do kraja!? Novac je novac...Ili ipak postoji nešto što se zove dostojanstvo.
Ono što traže naši članovi,ali i velika većina slušatelja Gradskog radija jest javna isprika i trenutno prekidanje suradnje sa Radio Dinamom. U protivnom najavljujemo svaki legalni i legitimni oblik borbe protiv prodaje identiteta grada Osijeka i nogometnog kluba Osijeka." - priopćenje je objavljeno na službenom Kohortinom webu.
Pirotehnika je jedan od najvažnijih segmenata djelovanja u navijačkoj subkulturi. Prvenstveno se koristi među navijačima koji spadaju u ultras grupe, mada nije rijetkost da je koriste i drugi navijači. Pirotehnika se prvi put na stadionima pojavljuje u prvim desetljećima XX. stoljeća u zemljama Južne Amerike, brodske signalne baklje palili su navijači Argentine koji su putovali preko La Plate s jedne strane obale iz Buenos Airesa na drugu stranu u Montevideo. Preko 30.000 navijača iz Argentine je krenulo brodovima na suprotnu obalu La Plate, ali su mnogi zbog magle promašili put i propustili utakmicu. Stadion je bio pun već ujutro u 8 sati sa 90.000 gledatelja. Do početka susreta su argentinski navijači upali u teren i tek su vojnici sa bajonetama uspostavili red. Domaćini su poveli već u 12.minuti preko Dorada. Međutim do poluvremena Argentina radi preokret preko Pekula i Stabilea. Urugvaj je u nastavak krenuo svim svoji snagama i potpuno je zagospodario terenom. Chea je izjednačio u 57.minuti, Irate je doveo domaćine u vodstvo u 68.minuti a točku na i je stavio Chea u zadnjoj minuti.
Urugvaj je zasluženo pobijedio sa 4-2, a najistaknutiji pojedinci kod njih su bili sjajni srednjaci Andrade, Fernandez i Gestido, napadači Keron i Chea te komandant obrane Nasazi. Poslije utakmice je uslijedilo veliko slavlje, a poseban su show priredili Argentinci koji su rušili sve pred sobom. U Buenos Ariesu su demolirane prostorije konzulata Urugvaja, što je dovelo i do prekida diplomatskih odnosa između te dvije zemlje!
U 40-tim i 50-tim godinama u brazilskim gradovima uz more Santos i Rio de Janeiro navijači su ne organizirano unosili brodsku signalizaciju na stadione i pritom stvarali paklenu atmosferu. Uz rakete i petarde koje su bile sastavni dio karnevalskog ugođaja, navijači su koristili i brodske baklje. Te prve baklje su bile nezgrapne i opasne, i navijači su ih koristili tako što su nosili zaštitne azbestne rukavice s kojima su se štitili od ozbiljnih opeklina i ozljeda.
U Europi su pirotehniku na stadionu prvi počeli koristiti navijači iz mediteranskih gradova i jakih pomorskih luka (Genova, Split, Tesaloniki, Pirei, Porto, Napoli). Prve organizirane bakljade su stvarane u Italiji početkom 70-tih godina prošlog stoljeća na stadionima u Genovi, Torinu, Milanu, Firenci kasnije i u Rimu, Veroni i drugim gradovima.
Kada bi pirotehniku kao savršeni vizualno-praktičan segment u navijačkoj subkulturi željeli podijeliti po materijalima, najbolje je nazvati ih profesionalni , polu-profesionalni i amaterski navijački pirotehnički arsenal.
- Profesionalni navijački pirotehnički materijal;
Tu ponajprije ulazi pirotehnički materijal namijenjen primarno vojno-policijskoj uporabi i profesionalna brodska signalizacija koja nosi etiketu SOLAS ("Safety of Life at Sea"), a služi prvenstveno za spašavanje ljudskih života na moru. Takvi artikli moraju imati dozvolu za stavljanje u promet MUP-a RH, te suglasnost Hrvatskog registra za brodove da su proizvodi proizvedeni po SOLAS-u (međunarodni standard za spašavanje ljudskih života na moru). S njime se garantira vrhunska kvaliteta pirotehničkog materijala.
Profesionalna ručna baklja (Solas) –
To su baklje u ovitku metalnog materijala. Aktiviraju se povlačenjem uzice koja se nalazi ispod čepa na vrhu baklje. Gore jačinom od 15.000 – 20.000 candela i dužinom trajanja plamena oko jednu minutu. Neke od njih imaju i dršku koja se pomiče prema dolje za rukohvat. Prilikom aktiviranja plamen je dosta visok i širok i manja je mogućnost da će se oštetiti odjeća jer ne frca kao komercijalne baklje u ovitku od plastičnog materijala. Ima ih u crvenoj, zelenoj, bijeloj boji, minusi ovakvih baklji su većinom sljedeći. Vrlo je lako moguće da se krivo potegne uzica i ošteti kresivo, time trenutno onesposobi za uporabu na samoj tribini. Još se mora naglasiti da su takve baklje nakon više godišnje ne-uporabe beskorisne i velika je vjerojatnost da se ne aktiviraju. Pošto su čvrstog ovitka, teže se kamufliraju i njihova veličina zna biti i preko 20 cm dužine. Najpoznatije marke koje proizvode baklje SOLAS su PainsWessex, Orion, Comet, Lalizas. i dr. Cijena im varira od 5 do 20 eura.
Profesionalna signalna padobran-raketa (Solas) –
Signalne rakete su istoga oblika kao i baklje, njihova je duljina između 20 i 30 cm. Sastav signalne Solas rakete od vrha prema dnu je sljedeći; zaštitna opna, padobran-vezica koja je pričvršćena žičanom oprugom za uložak-baklju i mehanički sustav za aktivaciju s inicijalnom iglom. Aktiviraju se pomoću aluminijske vezice na dnu rakete.One lete od 200 do 350 metara u zrak. Crvene signalke gore 40 sekundi i svijetle jačinom od 30.000 do 40.000 candela, a bijele gore kraće 30 sekundi i svijetle fantastičnih 100.000 candela. Njihova vidljivost po vedroj noći može biti i do 15-tak kilometara, a težina im je 30-40 dkg. Lijepe su za gledati s padobranom koji im daje punoću u zraku. Neki iskusniji navijači ih vole rastavljati tako da režu srednji dio brodske rakete, zatim izvade uložak i zapale ga kao baklju. Pozitivno kod uložak-baklje je to što jače svijetle kada gore nego same ručne Solas baklje, njihova jačina je 30.000 candela za razliku od 17.000 candela kod baklji. Najpoznatije su marke njemačke Comet, švedske Hansson i Orionke.
Moram naglasiti veoma važnu stvar, a to je opasnost koja prijeti aktiviranjem signalne rakete. Nama navijačima na sramotu neki pojedinci iz navijačke subkulture svjesno aktiviraju rakete u samoobrani ili napadu, a time izravno znaju gađati suprotnu tribinu ili još gore na ulici ciljaju u pravcu suparničke grupe navijača pored koje mogu prolaziti slučajni prolaznici ili navijači-simpatizeri. Zato osobno apeliram da se ne koriste signalne rakete u napadu na samog čovjeka jer je od toga poginulo ili je teško ozlijeđeno relativno puno navijača. Zadnji primjer kod nas u Hrvatskoj je bio u Splitu kad je jedan navijač-kreten aktivirao raketu misleći da je valjda bengalka, a s ispaljenom raketom (uloškom) pogodio je najbližeg navijača do sebe na tribini i s time ga teže ozlijedio, osoba je morala imati višetjednu intenzivnu bolničku njegu. Zato budite oprezni s brodskim signalnim raketama u navijačkoj uporabi.
Profesionalna dimna kutija (Solas) –
Dimne kutije Solas su u metalnom ovitku (popularni važevi). Visina im je od 15 do 20 cm, a širina od 8 do 10 cm. Aktiviraju se potezanjem gumene ili aluminijske uzice ispod zaštitnog čepa. Gore od 3 do 4 minute intenzivnom standardnom narančastom bojom , mada ih ima i žutih ili crvenih. Cijena im se kreće između 30 i 45 eura. Veoma se teško u zadnje vrijeme unose na naše tribine, za njih je potrebna dobra snalažljivost ili spontana "organizirana" improvizacija. Najpoznatije marke koje proizvode dimne kutije SOLAS na europskim tribinama su PainsWessex, Orion, Comet, i meni osobno najdraže skandinavske marke Ikaros-Hansson.
Vojni dimni uložak –
Dobre stare dimne iz bivše yu vojske, to mi je bila prva pirotehnika s kojom sam se susreo osobno. Onako omalene nalik na paštetu su privlačile više nego tada popularni Gringo-prašak od Kolinske. Bile su obložene metalnim ovitkom, na vrhu su imale zaštitni crni gumeni čep. Kroz omalenu rupicu aktivirala se smjesa sa zapaljenim jointom ili cigaretom. Znale su dimiti i do 2 minute. Bilo ih je u desetke boja, na našim stadionima najviše ih je bilo u razdoblju od 87. do 91. i od 93. do 97. godine. U zadnje vrijeme moram priznat da ih ima sve manje, a ove noviji dimni ulošci iz Njemačke i Italije su po meni preveliki. U bivšoj vojci pirotehničke smjese kao što je dimni uložak koristili su za signalno, obilježavajuće, inicijalno i omamljivajuće djelovanje.
Vojni suzavac-
Vojni suzavac iz bivše JNA je sivo-maslinaste boje s osiguračem s bočne strane za aktivizaciju. Dok ima i suvremenijih koji se koriste u policiji s srebrno-metalnog ovitka, duguljastog oblika poput penkale, oni se aktiviraju pritiskom na gumb ili povlačenjem zaštitne opne.
Kod vojnog suzavca aktivne komponente su kemikalije koje iritiraju oči i dišni sustav. Dvije su osnovne vrste aktivnih komponenti: suzavac (CN i CS) i pepper (OC). Aktivne komponente se mogu koristiti pojedinačno ili u kombinaciji.
Suzavci su zajedničko ime za tvari koje, u niskim koncentracijama, uzrokuju bol u očima, suzenje i nemogućnost držanja otvorenih očiju. Suzavci se koriste uglavnom u vojnim vježbama i policijskim akcijama, ali su također korišteni i kao sredstva za vojno ratovanje. Iritirajući plinovi su bili korišteni i u pradavna vremena (antičkim ratovima), ali se tek nakon Drugog svjetskog rata sustavno istražuju. Tri najvažnije vrste suzavaca su: kloroacetofenon (CN), orto-klorobenziliden-malononitril (CS) i dibenz (b,f)-1, 4-oksazepine (CR). Izrazito su učinkoviti, a rizičnost po zdravlje je relativno niska.
Kako CN tako i CS izazivaju "pečenje" i suzenje očiju i osjećaj žarenja i peckanja vlažnih područja kože. CS također izaziva kašalj i stezanje u prsima.
Suprotno od onoga na što bi engleski naziv (tear gas) mogao upućivati, suzavac nije plin već bijeli fraktalno-kristalni prah. Kako bi se suzavac brzo žirio po okolini, on se aktiviran raspršuje se u obliku aerosolnog oblaka dima fino usitnjenih čestica.
CN kristali se rastvaraju brže od CS kristala, i stoga se prije uklanjaju iz odjeće i s kože nego je to slučaj s CS-om.
Topovski udar-
To je sredstvo za imitaciju pucnja, na našim tribinama najpopularnija je zvučna granata M94 (popularni topovski udar), koji svoje porijeklo vuče još iz bivše vojske. Veličine je 15-tak centimetra i vrlo je razornog i duboko-zaglušnog zvuka. M94 je sivo-maslinaste boje s osiguračem s bočne strane za aktivizaciju.
- Polu-profesionalni navijački pirotehnički materijal:
Ovdje ulazi pirotehnički materijal koji je svojom ograničenom kvalitetom namijenjen komercijalnoj uporabi:
Komercijalne ručne baklje –
To su baklje u ovitku plastičnog ili kartonskog (papirnog) materijala. Aktiviraju se trljanjem donjeg čepa o stijenj na vrhu baklje. Gore jačinom od 10.000 – 15.000 candela i dužinom trajanja plamena oko 40 sekundi. Prilikom aktiviranja plamen je manji i uži za razliku od signalnih "Solas" baklji, i vrlo je velika mogućnost da će te oštetiti svoju i tuđu odjeću u blizini gdje se aktivira. Naime prilikom sagorijevanja plastični ovitak frca na sve strane i time postoji opasnost da se opečete ili da oštetite odjeću. Ima ih u raznim bojama, osim minusa ove baklje u praktičnom smislu imaju i svoje navijačke pluseve. Mogu se kratiti jer jedan dio baklje je isprazan, pa se može kratiti-rezati i lakše kamuflirati uz to je malo lakša nego "Solas" baklje. Na našim stadionima popularne su Comet komercijalke iz Njemačke i talijanke Torcia Illuminate – Fans shop. Kod nas u Zagrebu možete takve baklje po cijeni od 55 kuna nabaviti u ulici Kralja Zvonimira 70. Trgovina se nalazi 10-tak metara od križanja s Heinzelovom.
Uz njih valja spomenuti i "oldschool" kartonske baklje, one su cilindrične i rade se od magnezijuma. Aktiviraju se paljenjem fitilja na vrhu baklje i gore u zelenkasto-bijeloj boji. Njihovo ime je Bengal po istoimenoj regiji u Indiji, po njima su i druge baklje dobile svoj popularni navijački naziv «bengalke», ima ih raznih, neke gore 3, 7, i 10 minuta. Veoma rijetko se danas koriste na stadionima.
Komercijalne signalne rakete –
Većinom su manje nego Solas signalne rakete, veoma je upitna njihova kvaliteta jer znaju često zakazivati pogotovo one starije. Izgledom nalikuju penn-markerima i u zraku se gase već nakon 10-15 sekundi, njihova vidljivost je mala za razliku od brodskih signalnih raketa, nekih 20.000 candela i vide se u krugu od 3 do 5 kilometra.
Komercijalne dimne kutije i ulošci –
Ovakve dimne se od Solas dimni razlikuju po materijalu, trajanju i intenzitetu samog dima. Na našim stadionima dosta su prisutne plastične dimne s talijanskog tržišta, neke izgledaju kao komercijalne baklje i aktiviraju se trljanjem, također imate i druge koje su bolje za kamuflažu u malom okruglastom plastičnom obliku . Njihov intenzitet dimljenja je između 60 do 90 sekundi.
Komercijalne petarde –
Ovdje spadaju razne piratice, mege, kobre, magnumke, mali plastični topovski udari. Preporučljivo je koristiti kvalitetnije marke poput Orion ili Comet.
Komercijalne rakete –
U ovu skupinu ulaze razne vatromet rakete, one se vrlo rijetko koriste kod samih Ultras-navijača jer su više nazovimo tako za svečanije prigodne utakmice. Kad se obilježavaju godišnjice kluba ili same skupine. U zadnjih 10 godine učestalo se pojavljuju i tkz. Vulkani i ostala sitna pirotehnička galanterija.
Komercijalni priručni suzavac u spreju –
Neki navijači ga koriste u fightovima s policijom. Pošto ih i sama policija u zemljama Europske zajednice koristi u borbama s raznim demonstrantima, isto tako ih znaju primjenjivati i u sukobima s hooliganskim ekipama u zapadnoj Europi. Vrlo rijetko navijači ih koriste međusobno jer to ne spada u navijački "Code of Conduct", znači samo u obračunu s interventnom policijom. Kod nas je najpopularniji sprej Defenol, koriste ga većinom cure za samoobranu i košta do 50 kuna. Sadrži kemijsku tvar CS i veoma je brz, učinkovit i aktivira se kratkim pritiskom na gumb spreja. Sadržaj u bočici od 50 ml je dostatan za pet 1-sekundnih izbačaja dometa 4 metra. Osoba koja je prskana sa kemijskom tvari CS osjetit će nepodnošljivo "pečenje" očiju i kože, očni kapci će mu se skroz zatvoriti, teško će doći do zraka i jedino preostaje da čeka prestanak iritacije. Ovisno o trajanju prskanja djeluje i do 1 sat.
U Hrvatskoj se dozvoljava slobodna prodaja i korištenje svih takvih i sličnih sprejeva isključivo za samoobranu, e pa kad vas interventna napadne imate po hrvatskom zakonu pravo na samoobranu.
- Amaterski navijački pirotehnički materijal:
U takav materijal možemo svrstati sve nekvalitetne pirotehničke materijale i improvizirane uredke domaće proizvodnje.
- Jedan od najdražih kemijskih materijala navijačima koji improviziraju s pirotehnikom je celuloid, koji se može miješati sa sastavom samih baklji ili dimni, a može se koristiti i samostalno. Navijači celuloid stavljaju u unutrašnjost raznih limenki ili aluminijskih kutija s time da se alu-folija stavlja prije nego što se celuloid prospe u limenku, radi boljeg i kvalitetnijeg sagorijevanja elementa. Postoje još razne varijacije slične jačim petardama koje se kombiniraju s manjom količinom praškastog bakelita. Bakelit je čvrsta plastična masa koja se dobiva kondenzacijom formaldehida i fenola. Osobno ne preporučam takve stvari jer je vrlo velika mogućnost da osoba koja nije stručna s takvim stvarima ozljedi sebe i druge osobe na samoj navijačkoj tribini.
Sažetak
Subkultura nogometnih navijača ima neke osnovne karakteristike koje je razlikuju od drugih subkultura. To su: grupna solidarnost, teritorijalnost i maskulinost. Nasilje je također jedna od najbitnijih karakteristika subkulture nogometnih navijača. Na prostorima bivše Jugoslavije navijačka subkultura jača u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, a krajem osamdesetih postaje ‘’ politička avangarda’’ koja naviješta ratnu 1991. Navijačka subkultura je jako vezana uz politiku, političari su uvijek težili iskoristiti navijačke skupine za svoje interese. Nasilje je također uvijek prisutno u subkulturi nogometnih navijača, bilo samo simboličko ili stvarno, fizičko. Također, nasilje i subkultura nogometnih navijača su rezultat spektakularizacije najpopularnijeg sporta današnjice- nogometa.
UVOD
Subkultura nogometnih navijača je tek krajem 80- ih godina prošlog stoljeća postala izdvojen predmet zanimanja domaćih sociologa. No, društveni značaj navijačke subkulture kao mobilizatora velikog dijela hrvatske omladine je neupitan. Prije svega, treba uzeti u obzir mnoge slučajeve navijačkog nasilja i pretvaranja nogometnih stadiona u ' žive vulkane', te, izuzev pukog nasilja, česte konfrontacije navijača kao subkulture ( uvjetno rečeno i kontrakulture, imajući u vidu ekstremne skupine navijača) i etabliranog društvenog poretka. U posljednjih 15-ak godina navijači su postali politički entitet, njihove poruke su izazivale različite reakcije u javnosti, od prešutnog ili otvorenog podržavanja, pa do kritiziranja, a ponekad i pravog demoniziranja. Stoga se postavlja pitanje, kako to da su se navijači pretvorili od ' vatrenih' pratitelja sportskih priredbi, orjentiranih prvenstveno na te priredbe, u subkulturu koja se sve više okreće samoj sebi, svojoj ulozi u društvu u kojem egzistira. Oči javnosti nisu više usredotočene na sportska zbivanja ( prvenstveno se misli na nogomet) nezavisno od zbivanja koja se nužno vežu uz sport, a to je djelovanje navijačke subkulture. Navijači kao subkultura ostvaruju one funkcije koje su im onemogućene u institucionalnim okvirima ( onemogućene u smislu subjektivnog osjećaja nemoći, ne nužno i objektivnog stanja).
Mladi ljudi, koji čine veliku većinu nogometnih navijača, imaju potrebu za društvenom emancipacijom, za izgradnjom vlastitog identiteta, a to im je najlakše izvedivo u okviru subkulture, pogotovo kroz ono djelovanje koje ne može biti neprimjećeno od strane javnosti ( uzima se u obzir masovna posjećenost nogometnih stadiona, te česti TV prijenosi). Takav način djelovanja znao je postati, u kriznim situacijama nekog društva, politička avangarda. Idealan primjer za to su događanja na nogometnim stadionima bivše Jugoslavije krajem osamdesetih. U svakom slučaju, navijači su uvijek težili skrenuti pozornost javnosti na sebe, što je važna funkcija nasilja koje prakticiraju ekstremne navijačke grupe. No, osim što joj je cilj skrenuti pozornost javnosti na sebe, navijačka subkultura omogućuje mladim ljudima da na neki način savladaju krizu identiteta. Identitet određene navijačke skupine je ono na čemu se ona bazira, što često dovodi do ekstrema u komunikaciji sa svima koji toj skupini ne pripadaju ( odnos ' mi i oni'). Ipak, i tako izgrađen identitet pruža mladim navijačima mogućnost kakve -takve društvene emancipacije, jer je nasilje uvijek primjećeno, o nasilju se priča u javnosti, ono puni novinske stranice. Tako navijači postižu svoj cilj, i od osjećaja da su ' nitko' stječu dojam da su ipak ' netko', čime donekle rješavaju krizu identiteta i osjećaj društvene marginalnosti. Istina, to ostvaruju uglavnom kroz nasilje, no to i jest jedna od glavnih karakteristika navijačke subkulture.
GLAVNA OBILJEŽJA NAVIJAČKE SUBKULTURE
Navijačka subkultura je zapravo samo dio šire navijačke kulture, no od nje se razlikuje po mnogim posebnostima. Ono što karakteritira navijačku subkulturu, što razlikuje ekstremne nogometne navijače od ostalog gledateljstva je, prije svega, visok stupanj autonomije. Navijačka subkultura postoji u biti zbog sebe, iako se na prvi pogled čini da je ekstremnim navijačima primarna pobjeda njihovog kluba. No, sudeći i po navijačkim transparentima, na njima je zastupljenije ime navijačke skupine nego ime nogometnog kluba kojeg podržavaju. Primaran cilj ekstremnih navijača je biti viđen, kako u široj javnosti, tako i unutar vlastite navijačke skupine. Često se to ostvaruje putem nasilja, a nasilje je osnova za izgradnju statusa pojedinog ekstremnog navijača unutar vlastite skupine. Inače, po svojim osnovnim karakteristikama navijačka subkultura je, kako kaže Vrcan, ' subkultura u kojoj visoko mjesto zauzimaju elementi kolektivne solidarnosti, izrazite teritorijalnosti i egzaltirane muškosti.'(Vrcan, 1990: 78).To su, dakle, karakteristike svojstvene svim ekstremnim navijačkim skupinama. Kolektivna solidarnost izražena je na 3 načina: vizualno, akustički i putem nasilja. Pod vizualnim se podrazumijeva korištenje raznih navijačkih rekvizita (šalovi, zastave, transparenti) koji na neki način ' uniformiraju' određenu navijačku skupinu, i stvaraju od nje neku vrstu ' navijačke vojske'. Akustički se solidarnost izražava zajedničkim pjevanjem i skandiranjem (to je posebno izraženo kod tzv. ' sjevernjačkog tipa navijanja’’, dok kod ' južnjačkog tipa' prevladavaju elementi vizualne ekspresije) što kod pojedinca u skupini stvara osjećaj zaštićenosti i moći koju sam, naravno, ne posjeduje. Solidarnost se, naravno, iskazuje i kroz nasilje, koje je lako ostvarivo u svim oblicima aktivne gomile, o čemu govori i Gustave Le Bon, ističući da gomila ' ne dopušta da se išta umetne između njene želje i ostvarenja te želje. Ona to manje razumije što joj broj daje osjećaj neodoljive snage. Pojedinac u gomili gubi pojam nemogućnosti.' ( Le Bon, 1989: 47). Zbog solidarnosti navijači su spremni učiniti nešto što inače ne prakticiraju ( osim huliganskog dijela skupine) u svakodnevnom životu. Tu konkretno mislimo na nasilje. Druga važna osobina navijačkih skupina je teritorijalnost. Tu konkretno mislimo na shvaćanje da, npr., navijači koji dolaze u grad kojim ' vlada' druga navijačka skupina moraju shvatiti ' tko je tu gazda'. No, kod pojma teritorijalnosti je možda bitnija dimenzija teritorijalnosti u smislu prostora koji određena navijačka skupina zauzima na tribinama stadiona. Naime, navijači su vrlo osjetljivi na dolazak ' nepozvanih gostiju' na njihov dio gledališta ( prvenstveno se misli na policiju, ali i na suparničke navijačke skupine). Inače, u navijački ritual spada ' osvajanje' tribine na kojoj su navijači protivničkog kluba. Zbog toga su se često događali neredi velikih razmjera na stadionima ( primjerice tragedija na Heyselu 29. svibnja 1985., u kojoj je poginulo 39 ljudi zbog napada navijača ' Liverpoola' na navijače ' Juventusa'), no danas je to teže ostvarivo zbog pojačanih mjera osiguranja.
Treće važno obilježje navijačkih skupina je egzaltirana muškost. Naime, navijački stil ponašanja na stadionu i izvan njega obilježen je izrazitom maskulinošću, koja se može izražavati na više načina, npr. glasnim ' muškim' skandiranjem. Isto tako, oni tu maskulinost naglašavaju i u odnosu prema navijačima drugog kluba, dovodeći njihovu ' muškost' u pitanje raznim pogrdnim skandiranjima i verbalnim ponižavanjem. To je dio onog osnovnog navijačkog obrasca identificiranja koji je doveden do ekstrema. To je obrazac ' mi i oni'. 'Oni' su uvijek druge navijačke skupine, organi reda ( simbol vlasti), a nekad i ' neutralno' gledateljstvo. Da bi se njen identitet uopće mogao izgraditi, navijačka skupina mora imati nekoga koga će staviti u kategoriju ' oni'. Cilj je biti uočljiviji, ' viđeniji' od ' njih'. Zbog toga navijačke skupine daju primat tome kako će se prikazati u javnosti, a najlakši način za skretanje pažnje na sebe je preko nasilja. To neprestano skretanje pažnje na sebe dokazuje da su događanja na tribinama, pogotovo na dijelu gdje se nalaze ekstremni navijači, često neovisna o događanjima na samom terenu. Istovremeno s događanjima na terenu, na tribinama se odvija prava ' navijačka utakmica'. To nije samo natjecanje s drugom navijačkom grupom u vizualnoj ekspresiji ( npr. bakljade), u skandiranju i pjevanju, nego, naravno, i u nasilju. Ekstremne navijačke skupine grade svoj ugled na nasilju, u njima se izrazito cijeni spremnost na žrtvu ( još jedan pokazatelj maskulinosti), koju je nemoguće dokazati izvan nasilničkih oblika ponašanja. No, gledano iz šire perspektive, nasilnički oblici ponašanja nekad su pravi indikator dublje društvene krize.
DRUŠTVENI UVJETI U KOJIMA NASTAJE NAVIJAČKA SUBKULTURA U HRVATSKOJ
Na području Hrvatske, tada kao dijelu Jugoslavije, navijačka subkultura sa svim svojim bitnim karakteristikama nastaje krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća ( iako je prva formalna navijačka skupina osnovana još 1950. - splitska 'Torcida', no tada još ne možemo govoriti o pravoj subkulturi nogometnih navijača). Istovremeno s nastajanjem brojnih navijačkih skupina, koje svoje uzore vide u engleskim i talijanskim navijačima, stadioni polako postaju ' živi vulkani' gdje marginalizirana omladina na brutalan način dokazuje svoje postojanje kao društvenog faktora koji se ne da tek tako marginalizirati. Naime, te osamdesete su bile godine dotad najveće krize jugoslavenskog društva i ' pravovjernog komunizma' koji se pokazao nemoćnim pred sve težom društvenom, gospodarskom i moralnom krizom, a i pred rastućim nacionalizmom. To je doba kad se relevantni društveni problemi ' guraju pod tepih' i kad neki dijelovi društva nemaju mogućnost političke participacije u rješavanju problema koji se tiču njih samih. Tada dijelovi omladine shvaćaju da samo na vaninstitucionalan način mogu izraziti ono što im je onemogućeno institucionalnim putem. Najlakši način za to bio je ostvariv u okviru velikih sportskih događanja, prvenstveno nogometnih utakmica. Mladi navijači su, osjećajući zaštićenost u ' uzavreloj masi', mogli dokazati svoje postojanje kao društvenog, ali i političkog subjekta. No, to naravno nije ni najmanje pomoglo u rješavanju problema na koje su, na način svojstven navijačkom ritualu, na nogometnim stadionima upozoravali ekstremni navijači, jer, kako kaže Vrcan, ' zbivanja u vezi s nogometom, izražavajući stanovita društvena stanja na preokrenut i mistificiran način, po pravilu ostavljaju nedirnutim njihove stvarne i najdublje društvene korijene.'( Vrcan, 1990: 25). No, za navijače je očito bilo bitno da se ' glas tribina' čuje u javnosti. A ta javnost je to zanemarivala, očito vjerujući u to da su događanja u vezi s navijačkim nasiljem na stadionima bivše države dobar ' ispušni ventil'. No, pokazalo se da su sukobi u jugoslavenskom društvu druge polovice osamdesetih samo produbljeni kroz navijačko nasilje. Sve to kulminiralo je događajem na zagrebačkom 'Maksimiru' (stadion NK ' Dinamo') 1990., na neodigranoj utakmici između ' Dinama' i 'Crvene zvezde', kad je moglo doći do krvavog sukoba između beogradskih ' Delija' i zagrebačkih ' Bad blue boysa', i kad su snage sigurnosti pokazale nesposobnost u adekvatnom održavanju reda na stadionu. Ritualno navijačko nasilje preraslo je preko otvorenog fizičkog nasilja na stadionima u pravi rat, o čemu govori i Hrvoje Prnjak u knjizi o BBB-ima: ' Stvarnom ratu je- vrlo indikativno- prethodio ' rat navijača' na tribinama! Politički događaji uskoro postaju društveno dominantni na svim razinama, pa i kad je riječ o sportu i navijaštvu.' ( Prnjak, 1997: 18). Rat, istina, nije počeo zbog događanja na tribinama, no upravo ta događanja su nagovjestila ono što je počelo 1991. godine, a što je puno ozbiljnije i tragičnije od nasilja na tribinama - pravi rat.
NAVIJAČKA SUBKULTURA I POLITIKA
Navijačka subkultura je u samom nastajanju bila povezana s politikom. Političari su često htjeli kroz ' glas tribina' ostvariti neke vlastite interese. No, to manipuliranje s navijačima se pokazalo kao ' dvosjekli mač', jer su navijačke grupe s vremenom izgradile vlastiti identitet koji teži biti potpuno neovisan o bilo kakvim političkim opcijama. Tako su krajem osamdesetih u tadašnjoj SR Hrvatskoj neke političke stranke htjele preko navijačkog pokreta povećati svoju popularnost među biračima prije prvih parlamentarnih izbora. U to vrijeme navijačke skupine postaju glasnik ideje nacionalnog jedinstva i nacionalizma uopće, i rušitelji već istrošene ideje ' bratstva i jedinstva'. Nacionalna i stranačka obilježja postaju sastavnim dijelom navijačke ikonografije. Političke stranke s nacionalnim predznakom su u Srbiji i Hrvatskoj imale otvorenu podršku s navijačkih tribina. No, navijačka subkultura se s vremenom sve više distancirala od onih političkih opcija koje je podržavala. Dobar primjer za to je odnos između navijačke skupine BBB i stranke koja je jedno desetljeće vladala samostalnom Hrvatskom- HDZ-a. Prije osamostaljenja Hrvatske BBB podržavaju tu stranku te joj podižu popularnost u masama. Nakon osamostaljenja odnosi između BBB- a i HDZ- a ne samo da gube prijašnji karakter nego postaju otvoreno neprijateljski ( zbog promjene imena kluba 'Dinamo' u ' Croatia', zbog čega HDZ optužuje BBB da nisu ' dovoljno domoljubno' nastrojeni, pa čak i da su neprijatelji Hrvatske jer ne prihvaćaju novo ime kluba.). Navijači su shvatili da se politika ne smije ' miješati' u sport. No, navijači su, kao što sam već naveo, često preuzimali ulogu političkog subjekta u bivšoj državi, čime su i jačali svoj buntovnički identitet, o čemu govori i Lalić: ' U tome su prednjačile skupine ekstremnih navijača koje su, istovremeno, svojim političkim istupima djelatno izazivale tadašnju službenu javnost i snažile svoju grupnu identifikaciju.' ( Lalić, 1993: 23).Navijači su bili neka vrsta političkih aktivista, no u ekstremnom smislu. Nakon osamostaljenja Hrvatske, međunacionalni animoziteti i otvoreni sukobi na nacionalnoj osnovi zamjenjeni su regionalnim animozitetima i sukobima na osnovi centar- periferija. Nije nimalo začuđujuće to što je, barem kod navijača, puklo to relativno jako nacionalno jedinstvo s početka 90- ih. Navijači su morali imati nekoga s kim će uspostaviti odnos ‘’ mi i oni’’. To je opet bilo iskorištavano u političke svrhe, no manipulacija navijačima od strane politike se, kao što sam rekao na početku ovog poglavlja pokazala kao ‘’ dvosjekli mač’’. No, navijačka subkultura će, koliko god sad to ‘’osviješteni’’ pripadnici navijačkih grupa težili izbjeći, i dalje biti utočište raznih političkih opcija, posebno onih ekstremnih ( vjerojatnije ultradesnih, jer je navijačka subkultura kod nas uglavnom vezana za desne političke opcije, dok su lijeve opcije ‘’ rezervirane’’ za subkulture koje svoj stil grade na glazbenim sklonostima, npr. punk, heavy metal i dr.). No, vrlo je moguće da je navijačko simpatiziranje ekstremno desnih političkih opcija u funkciji čiste provokacije, budući da u navijačkoj subkulturi kod nas ne postoji neka tradicija neonacizma, ‘’ što potvrđuju i sami navijači koji naglašavaju razliku između svog ‘’nacionalizma’’ i profašističke varijante istog.’’( Prnjak, 1997: 241). Ipak, navijaštvo ne može biti odvojeno od politike, jer se politika bavi stvarima od javnog interesa, a to ne može biti ‘’ hladno’’ prihvaćeno od ‘’ uzavrelih tribina’’. Naprotiv, nekad su čisto politički razlozi dovodili do eskalacije nečega što je sastavni dio navijačkog rituala- nasilja.
NAVIJAČKA SUBKULTURA I NASILJE
Nasilje i nasilničko ponašanje je jedna od najbitnijih karakteristika subkulture nogometnih navijača. To je, možemo slobodno reći, osnovna karakteristika svih ekstremnih navijačkih skupina. Nasilje je u navijačkim skupinama prisutno od samih početaka organiziranog navijanja. Istina, fizičko nasilje kao samo jedan oblik nasilja je u zadnjih petnaestak godina poprimilo znatno veće razmjere nego u doba nastajanja organiziranog navijanja. No, pod nasiljem se podrazumjeva i simboličko nasilje, u koje spadaju provokacije vizualnog karaktera ( npr. isticanje zastave s kukastim križem) i verbalno nasilje ( npr. uvredljive pjesme, prijeteća skandiranja). Svi ti oblici nasilja su dio navijačkog rituala. Među navijačkim skupinama postoje čak i nepisana pravila o fizičkom nasilju, npr., da nije ‘’navijački’’ koristiti noževe, pištolje i sve ostalo što može ‘’ protivnika’’ teže fizički ozlijediti. O tom ‘’ ritualnom’’ nasilju govori britanski sociolog Peter Marsh, a to u svojoj knjizi spominje Prnjak: ‘’ Peter Marsh je osmislio i poseban termin za označavanje ritualizirane agresivnosti navijača; aggro ( izvedena iz engleske riječi aggravation, koja označava ljutnju, pogoršanje, pretjerivanje, izazivanje), inzistirajući pritom na razlici između navijačkog, tj. ‘’ ritualnog’’, i ‘’ stvarnog’’ nasilja.’’ ( Prnjak, 1997: 20). Ipak, treba istaknuti da su i ‘’ ritualno’’ i ‘’ stvarno’’ nasilje dio jednog kontinuuma, tj. da ‘’ ritualno’’ nasilje lako prelazi u ‘’ stvarno’’ fizičko nasilje. No, za sve oblike nasilja je karakteristično jedno- njihova funkcija je privući pažnju javnosti, izraziti neku vrstu bunta te provocirati sve koji ne pripadaju određenoj navijačkoj skupini. I naizgled bezrazložni huliganizam ima svoju funkciju, jer ga ‘’ možemo promatrati kao nastojanje da se skrene pažnja na sebe, odnosno, kao društvenu provokaciju koja može ( ali i ne mora, ukoliko je riječ o čistom vandalizmu) biti utemeljena na više ili manje opravdanom buntu.’’ ( Prnjak, 1997: 8). Ono može značiti i raskid s postojećim društvenim normama, o čemu govori Vrcan: ‘’ Nasilje u nogometu kao nasilje odozdo otkriva dubinu i oštrinu raskida s postojećim sistemom, njegovim institucijama, njegovim definicijama realnosti, njegovim vrijednostima, njegovim simbolima, itd. Nasilje istodobno produbljuje i radikalizira taj raskid.’’ ( Vrcan, 1990: 85). No, to je karakteristično samo za teže društvene krize. Dalje, funkcija svih oblika navijačkog nasilja je poniziti protivnike i ostvariti povoljan rezultat u ‘’ navijačkoj utakmici’’ na tribinama, koja se često odvija nezavisno od događanja na terenu. Ta ‘’ navijačka utakmica’’ je simboličkog karaktera. Odvija se kroz natjecanje u svim elementima navijačkog rituala (npr. transparenti, bakljade) ali i kroz verbalno nasilje (vrijeđanje i ponižavanje pripadnika ‘’ protivničke’’ skupine) koje vrlo lako prelazi u pravo fizičko nasilje. Događa se i da ‘’ neutralni’’ gledatelji postanu žrtve nasilja, iako su tome sklone samo grupe huligana kojima je primarno nasilje zbog nasilja, a ne ‘’ ritualno’’ navijačko nasilje.
Ne smijemo zaboraviti činjenicu da grupe nogometnih navijača svoje članove ‘’regrutiraju’’ uglavnom iz marginaliziranih dijelova omladine. Takva omladina teži napraviti sve da postane ‘’ vidljiv’’ dio društva, a to je najlakše putem nasilja, jer nasilje nikad ne ostaje nezapaženo od strane javnosti. O tome govori i Vrcan, napominjući da je nasilje ‘’najpogodniji i najsigurniji način da se postigne društvena vidljivost: ništa danas ne čini društveno vidljivim lakše i brže od nasilja.’’ ( Vrcan, 1990: 82). Ulogu nasilja kod ekstremnih navijača slično shvaća i Prnjak: ‘’ Bitan im je cilj: da ih protivnici, ali i svi drugi, koji su možda tek neutralni promatrači, jasno uoče!’’(Prnjak, 1997: 16). No, nekad je nasilje samo reakcija na nemogućnost sprovođenja navijačkog rituala, a kao najveću smetnju provođenju svih elemenata navijačkog rituala navijači vide policiju. Ekstremni navijači ne žele da ih netko ‘’ čuva’’. U svakom slučaju, možemo zaključiti da je nasilje neizbježan dio navijačkog rituala i da prvenstveno ima funkciju okretanja ‘’ očiju javnosti’’ prema sebi i funkciju izgradnje ugleda pojedinca unutar određene navijačke skupine. Međutim, i sam nogomet kao spektakl stvara plodno tlo za nasilničko ponašanje navijača.
NAVIJAČKA SUBKULTURA I SVIJET NOGOMETNOG SPEKTAKLA
Navijačku subkulturu ne možemo promatrati samo kao jedan oblik društvenog djelovanja neovisno o zbivanjima u vezi sa samim nogometom. Nogomet kao sportska igra nesumnjivo pripada svijetu spektakla. Da bi privukla što više publike na stadion, nogometna ‘’propagandna mašinerija’’ uvjerava tu istu publiku da i o njoj ovisi ishod nogometne utakmice. To spominje Vrcan: ‘’ Današnji je nogometni pogon organiziran i funkcionira tako da traži i formira navijačku publiku te namjerno stvara utisak da i od nje zavisi rezultat susreta.’’ ( Vrcan, 1990: 80). No, i određeni dio publike želi biti aktivni sudionik nogometne priredbe: ‘’ Navijačka publika nije i ne želi biti samo puki gledalac i potrošač nogometnog spektakla. Ona hoće da bude, i doista jest, aktivni sudionik tog spektakla.’’ ( Vrcan;, 1990: 77). Često se pred velike nogometne derbije mogu čuti izjave visokih dužnosnika nogometnih klubova da publika treba biti njihov ‘’ dvanaesti igrač’’ i da ih treba ‘’ vatreno’’ bodriti. Nogometni funkcioneri na taj način ‘’ dižu temperaturu’’ pred velike nogometne derbije koji su ionako definirani kao ‘’ utakmice visokog rizika’’. To ‘’ podizanje temperature’’ stvara od nogometa pravi spektakl i ima funkciju što većeg populariziranja tog sporta. Veća popularnost stvara mogućnost većeg profita. Nogomet ne treba ‘’ čisto potrošačku i puku gledateljsku, ne publiku kazališne naravi, već pravu navijačku publiku.’’ ( Vrcan, 1990: 77). Ta aktivna publika teži da ostvari utakmicu na tribinama, tj. utakmicu u navijanju i tako stvoriti ‘’ spektakl u spektaktlu’’. No, ta ‘’ navijačka utakmica’’ se često odvija na rubu incidenta, pa kod težih nasilničkih izgreda djeluje disfunkcionalno na ‘’ industriju sporta’’ i ‘’industriju spektakla’’. Ipak, nasilje je, kako opet navodi Vrcan, sastavni dio nogometnog spektakla: ‘’ Spektakularna narav današnjeg nogometa sama po sebi favorizira nasilje i nasilničke oblike ponašanja. Danas ništa nije toliko spektakularno koliko nasilje. Na neki način logika nogometa kao spektakla vodi sama po sebi do granice na kojoj nasilje postaje neizbježno ili barem lako moguće.’’ ( Vrcan, 1990: 74). U svakom slučaju, navijačka subkultura i nasilničko ponašanje ekstremnih navijača čini nogometni spektakl još spektakularnijim. ‘’ Atmosfera’’ koju stvaraju nogometni navijači je potpuno u skladu s logikom nogometnog spektakla. ‘’ Čini se da takozvana normalna, mirna i snižena temperatura nije funkcionalna za nogomet kao spektakl.’’ ( Vrcan, 1990: 75). Nogomet posljednjih godina postaje sve agresivniji, te se toliko komercijalizira da djeluje kao ‘’tvornica novca’’ za one koji žive od njega. Sukladno tome, i nogometna publika je izgubila svoj prijašnji karakter. Više nije cilj vidjeti ‘’ ljepotu od igre’’ na terenu, cilj je vidjeti omiljenu momčad kako pobjeđuje, i to je primarno. Kompetitivnost u nogometu je do granica nasilja povećala ‘’ temperaturu’’ na stadionima. No, sama spektakularnost nogometa nije, naravno, jedini ‘’ krivac’’ za navijačko nasilje na tribinama i izvan njih, iako na neki način uvjetuje egzistiranje ekstremnih navijačkih grupa. Koliko god te grupe i njihovo djelovanje bile neovisne o događanju na nogometnom travnjaku, ipak je samo njihovo postojanje uvjetovano postojanjem tog spektakularnog sporta- nogometa.
ZAKLJUČAK
U ovom radu je bilo nemoguće navesti sve karakteristike navijačke subkulture i ekstremnih navijača, no cilj ovog rada nije bio u potpunosti obraditi fenomen nogometnog navijaštva, nego samo sažeto prikazati uvjete u kojima je nastala navijačka subkultura kod nas te neizbježnu povezanost između navijačke subkulture i politike. Isto tako, pokušali smo ukratko obrazložiti fenomen nasilja u okviru djelovanja ekstremnih navijačkih grupa, te povezanost navijačke subkulture sa svijetom nogometnog spektakla. Sve to daje samo približnu sliku o tome što navijačka subkultura zapravo jest. No, i ta približna slika nam omogućuje da prepoznamo specifičnosti tog omladinskog stila. U toj subkulturi njeguju se posebne vrijednosti, prije svega maskulinost, teritorijalnost, grupna solidarnost te raznovrsni elementi navijačkog rituala, među kojima je i nasilje. Nasilje je vjerojatno prva asocijacija koja pada na pamet ‘’ neutralnom promatraču’’ na spomen navijačke subkulture i ekstremnih navijača. Istina, nasilje je jedan od osnovnih elemenata navijačkog stila ponašanja, no bilo bi pogrešno tumačiti ga pukom agresivnošću. Ono u okviru navijaštva ima simboličko značenje, iako nerijetko prerasta u teške izgrede. U vezi s nasiljem u ovom radu je stalno napominjano da je osnovna funkcija nasilja ‘’ biti viđen’’ u javnosti i u vlastitoj navijačkoj skupini. Taj motiv je sam po sebi ‘’ neutralan’’ u nekom etičkom smislu, no često dovodi do nečega što sa sigurnošću možemo protumačiti kao nešto negativno. Jedan od ciljeva ovog rada je bio i upozoriti na tu ‘’ tamnu’’ stranu navijaštva, pogotovo zbog nastojanja mnogih pojedinaca, pa i samih navijača, da navijačka subkultura doživi neku vrstu ‘’ katarze’’ i da se pretvori od ‘’opasnog’’ dijela društva u oblik subkulture čija osnovna karakteristika neće biti nasilje, iako je subkultura nogometnih navijača zasad neodvojiva od nasilja. No, činjenica je da su nekad nogometni stadioni bili ‘’ bezopasni’’, pa je za očekivati da bi navijačka subkultura mogla poprimiti taj ‘’ bezopasni’’ oblik, ukoliko dođe do promjena u mogućnostima društvene participacije mladih ljudi, ali i do promjena u samoj prirodi nogometa. No, to je samo pretpostavka, budući da nasilje u sportu, a i u društvu inače, ne pokazuje, barem zasad, tendenciju opadanja. Ipak, ‘’ katarza’’ navijačke subkulture nije nemoguća, te ovisi prvenstveno o samim navijačima da li će njihovim djelovanjem upravljati nasilju sklone skupine huligana, ili će nasilje postati marginalna karakteristika navijačkih skupina.
Nogometaši Osijeka imali su vrlo uspješnu i kvalitetnu jesen. Nije važno što se europski fijasko "zalijepio" na kraju ove izuzetne polusezone. Jedan, istina težak poraz, sramotan zbog pristupa tipičan našem mentalitetu, "lako ćemo" i "nema problema" ne može promijeniti činjenicu o Kohorti i njihovom navijanju na svim tim utakmicama. Donijela je ova polusezona Osijeku, ali i hrvatskom nogometu jedan neizrecivo veliki pozitivan iskorak o navijačima i njihovom navijanju.Kohorta je svojim ponašanjem plijenila u Beču i u Pragu, naravno i u Osijeku. Izrazito komunikativna bez agresivnog ponašanja, sa jasnom porukom da vole svoj klub, ali i cijene protivnika. Moglo se vidjeti kako zagrljeni sa protivničkim navijačima pjevaju po kafićima i ulicama uz stadione. Razmjenjivali su dresove klubova, šalove, kape, značke. Niti jedan uhićeni navijač, niti jedan razbijeni izlog, niti jedan povod bilo kojem djelatniku osiguranja na svim tim utakmicama.Samonazvane "najbolje" navijačke skupine Armada, BBB i Torcida (abecednim redom) koje za sebe gromoglasno "ispaljuju" parole da su najvjerniji, najbrojniji, najglasniji navijači u Hrvatskoj mogu se, kratko rečeno, ugledati u osječku Kohortu. Kohorta možda nije najglasnija, možda nije najbrojnija, ali jednako je vjerna bojama Osijeka kao sve druge navijačke grupe svojim klubovima.Za razliku od Armade, BBB-a i Torcide, Kohorta nije radila izgrede po gradovima, nije utrčavala na terene, nije uništavala tribine i imala međusobne obračune niti sa drugim skupinama. Ali zato se Kohorta pokazala dovoljno zrelom sklapati prijateljstva, zajedno pjevati sa protivničkim navijačima, pozdraviti pljeskom protivničku momčad kada to zasluži sa svojom igrom.Policija Beča i Praga ostala je ugodno iznenađena kulturnim ponašanjem i navijanjem Kohorte. Novinari koji su sjedili na stadionu Gerharda Hanappija u Beču nisi mogli doći sebi s koliko energije i ljubavi je Kohorta bodrila svoju momčad. Popijeni su hektolitri piva pred početak te utakmice, ali niti jedan izgred, niti jedna razbijena čaša ili boca. Bečani i Osječani slikali su se zagrljeni u pjesmi na svakom koraku. Sport i dva "ljuta" sportska rivala združili su ljude, napravili su ono što bi bilo lijepo gledati na svakoj utakmici. Bez lanaca, šipki, noževa, razbijenih boca u rukama. Bez divljanja, šaketanja i cipelarenja protivničkih navijača koji bježe pred razuzdanom gomilom. Kohorta se predstavila u Europi kao jaka, simpatično vesela "škvadra" koja prepoznaje dobar nogomet, poštuje protivnika i traži partnera za druženje i uživanje koju ta najvažnija sporedna stvar na svijetu može pružiti gledateljima. Ma koliko se hektolitara piva popilo pred početak utakmice ili po njenom završetku, Kohorta je uvijek ista. Ona dobra slavonska duša koja s pjesmom, dobrim vicevima i smijehom ruši sve različitosti i barijere eventualnog neprijateljstva. Razlike koje postoje navijači osječko bijelo plavih iskoristili su za upoznavanje i sklapanje novih prijateljstava. Ne za divljanje i tučnjave.Šteta zbog Osijeka, šteta zbog Kohorte da se "ples" nije nastavio i u proljeće. Zaslužila je Kohorta čistu desetku za dosadašnje ponašanje, bodrenje, predstavljanje svoje države. Kada bi navijačke skupine prolazile iz jednog u drugo kolo europskih kupova, neovisno o rezultatima svojih klubova, siguran sam da bi Kohorta igrala u finalu. Pokazuje nam ova skupina navijača da se klub može voljeti i bodriti bez izgreda, provokacija i policijskih intervencija.
Ostaje samo nada da će neki novi klinci koji tek stasaju u Rijeci, Splitu i Zagrebu, ali i drugim "nogometnim" centrima u Hrvatskoj, pronaći uzor u ponašanju i navijanju kod osječkih navijača. Za dobro nogometa, za dobro samih navijača. Hitno se mora poduzeti još više akcija u educiranju navijača. Tu obvezu trebaju raditi odgovorne osobe iz klubova i sami igrači. Treba priznati da nismo daleko od toga da ima nekih utakmica koje su zbog divljanja, a ne navijanja, utakmice visokog rizika.
Treba pogledati istinu u oči i zaključiti da je na takvim utakmicama sve bliže trenutak kada ćemo morati javiti da je u obračunu takozvanih navijača prekinut jedan mladi život. Siguran sam da nijedan klub, niti jedan igrač ne želi da se tako nešto dogodi. Ali strast "voljenja" jednog kluba treba obuzdati i svladati što ranije. Primjer kako se to radi dala nam je Kohorta. Hoćemo li ih slijediti kao pozitivan primjer ili će ostati "crna ovca" na ovim prostorima ovisi o svima nama.
molim vas procitajte
Ultras nema ime , samo dobri prijatelji ga poznaju. Ultras nema lice, mnogo puta mu kapuljača pokriva glavu, šal usta. Ultras se ne oblači poput ostalih, ne prati modu, ne voli novitete. Kad šeta ulicom, iako nema obilježja svoje ekipe, on je prepoznatljiv. Ultras napada ako je napadnut, pomaže kad je to potrebno, ne prestaje biti ultras čim skine šal i vrati se kući, već se bori 7 dana tjedno.
Iskusni ultras daje primjer mlađem, mlađi ima respekt prema starijem. Mladi ultras je ponosan dok stoji pored iskusnijeg, uči od kritika starijeg i pocrveni kad mu ovaj pruži ruku. Kad obični ljudi gledaju ultrasa, oni ga ne razumju, a on ne želi biti razumljiv, ne želi objašnjavati svoje ideale. Svaki ultras je različit: postoje oni koji nose obiljžja grupe ili kluba i oni koji nikad u životu nisu imali tako nešto; postoje oni koji se kreću samo sa svojom grupom i oni koji su individualci i koji su sami svoja grupa.
Ultrasi su različiti, ali ih spaja ljubav prema svom klubu, upornost u ostajanju 90 min na nogama po kiši ili na hladnoći, spaja ih toplina koja ih grije dok pjevaju iz sveg glasa, dok spavaju u polu-pijanom stanju u vlaku koji ih vodi sa gostovanja, spaja ih korteo kroz centar gostujućeg grada, spaja ih jedan sendvič koji će podijeliti njih četvero poslije mnogo sati gladi, spaja ih jedna podijeljena cigareta, spaja ih ona svađa oko rezervnog napdača koja je promašio odlučujući penal, spaja ih jedan pogled, jedan ideal, jedan jedini mentalitet.
Sve stvari koje nas međusobno spajaju, u isto vrijeme nas odvajaju od ostalog svijeta: od zabrinutih roditelja, od zaprepaštenih rođaka, od uplašenih školskih ili poslovnih kolega, i od netolerantnih profesora ili šefa. Ultras je izlazak, iznenađenje koje ti ukrade osmijeh kad shvatiš da si se izvukao za dlaku. Ultras je i ruka koja te uvlači u vlak koji već kreće. Ultras nije vandalizam ili nasilje bez razloga, on je uporna obrana jednog načina života, koji je pao u krizu zbog socijalnih problema, zbog glupe televizije, zbog diskoteka koje privlače sve više mladih, ali najviše zbog NEOPRAVDANE REPRESIJE.
Biti ultras je sve ovo i mnogo više, emocije i strast koje se ne mogu objasniti riječima ljudima koji to ne žele shvatit, i koji bi svakako rađe jednostavno okrenuli glavu i nastavili živjeti iza jednog stakla, ljudi koji ne bi nikad imali muda razbiti isto staklo i ući u naš svijet!
OSIJEK - Sadašnji status u osječkom prvoligašu najviše će razveseliti trenera Iliju Lončarevića, koji najmanje što želi je da momčad od prošle sezone ostane na okupu. Premda je Stjepan Jukić sam najavio odlazak u Rusiju, situacija se oko toga smirila. Alen Petrović već “papagajski” ponavlja kako Jukić, baš kao i ostali osječki prvotimci koji mogu biti zanimljivi “stranim ulagačima”, još uvijek igra pod ugovorom.
- Već postajem dosadan svima, ali ni za Jukića ni za bilo koga drugoga nije stigla ni jedna ponuda u klub. Zato niti ne možemo razgovarati na način da će otići iz kluba. Svi oni su još uvijek igrači pod važećim ugovorom s Osijekom i, naravno, najviše bi nam odgovaralo kada bi tako ostalo i u sljedećoj sezoni. Svjestan sam da bi i Jukić, baš kao i mi, voljeli znati na čemu smo i da mu je želja riješiti svoju egzistenciju. No, jedno su želje, a drugo trenutačna situacija, ponavlja Petrović, koji je ranije najavljivao kako bi Osječani mogli, značajno pojačani, ući u novu sezonu.
Još na kraju prošle sezone pričalo se o trojici igrača, koji bi bili značajna klupska pojačanja. No, zasad osim Makedonca Todorčeva, čiji dolazak, zasad, i nije izazvao bombastične reakcije, nema novih imena. No, moglo bi ih biti, ali o tome sigurno nećemo pričati idućih dana.
- I dalje se vode pregovori, imamo nešto na vidiku, ali sigurno ništa prije početka priprema. Odnosno, novih imena sigurno će biti, o čemu ponajprije ovisi hoće li stvarno doći do konkretnih ponuda i odlazaka iz kluba.
I tako se u osječkom prvoligašu “vrti isti film”. Svi kao u posljednjim danima vojske brojimo dane kada će početi pripreme pa da barem nešto “oživi”. I jedina nekakva nova vijest upravo dolazi s planom i programom priprema. Naime, Osječani će se okupiti 15. lipnja, u Gradskom vrtu, a već u ponedjeljak, 17. lipnja, trebali bi napustiti Osijek. Prva pripremna destinacija izvan Osijeka trebao je biti Daruvar. No, u tom pogledu moguće su promjene pa umjesto Daruvara Osječani bi “fizikalije” odradili u Orahovici.
OSIJEK - Ako je itko očekivao da će se, prekjučer na igralištu “Mačkamama”, dogoditi sportsko čudo i da nogometašice Osijeka neće osvojiti, deveti put, pokal Kupa Hrvatske, za sezonu 2006./2007. - sigurno ima sposobnosti za bavljenje znanstvenom fantastikom! Tjedan dana prije uzvrata, naime, nove hrvatske prvakinje pobijedile su Viktoriju iz Sl. Broda, na neutralnom terenu u Novoj Gradiški (4:1), pa je nedjelja, zapravo, bila puka formalnost. Igrom su “zečice” jednostavno deklasirale, a rezultatski ponizile nedorasle suparnice iz grada na lijevoj obali Save, pa je kapetanica Marija Milas nakon posljednjeg zvižduka odlične Marije Margarite Damjanović, uz pljesak svih na igralištu (pa i suparnica!), apsolutno zasluženo primila pokal HNS-a iz ruku Ante Vučemilovića-Šimunovića.
Time je zaokružena sezona kojom su osječke nogometašice otvorile nov list u klupskoj povijesti, ali i u “knjizi” hrvatskog ženskog nogometa u cjelini. U posljednje tri sezone, a nakon desetljeća dominacije Osječanki (kad je na “Mačkamamu” stiglo deset naslova prvakinja i osam pokala Kupa!), naime, Dinamo Maksimir iz Zagreba osvojio je sve što se moglo. Sudeći na temelju rezimea sezone '06./07., državni primat vraćen je na njegovo pravo mjesto!
O nedjeljnoj utakmici ne može se puno toga reći, jer se sve svodi na lansiranje salvi komplimenata na adresu učenica sada već bivšeg trenera Branka Sabljaka. Očito je nedavno polufinale, na istom terenu, protiv Dinama Maksimir, bilo “finale prije finala”, jer Brođanke, objektivno, nisu ekipa koja se može ravnopravno nositi s mladom i ambicioznom osječkom ekipom. S tri pogotka “fore” iz novogradiške utakmice djevojke u crveno-plavoj opremi u nedjelju su od prve minute dale na znanje Brođankama da ih u uzvratu ne čeka ništa dobroga. Već nakon nepunih pola sata igre bilo je 5:0 (dvaput Iva Kušar, po jednom Anamarija Kalamiza, Katarina Kolar i Dragica Cepernić), pa se razdragano gledateljstvo samo zabavljalo pogađajući s koliko će lopti u svojoj mreži visoka Tamara Kljajić napustiti “Mačkamamu”. Na kraju su “zečice” stale kad je tuce pogodaka označilo nesvakidašnju nadmoć, u utakmici u kojoj su se, doslovce, poigrale neravnopravnim suparnicama.
Tako će, nakon kolovoza 2003. i putovanja u ruski Voronezh, ŽNK Osijek biti opet zastupljen u Kupu europskih prvakinja, u kojem bi mlada i doista perspektivna ekipa osvajačica dvostruke krune mogla čak i zasjeniti prilično skromne europske istupe svojih prethodnica. No jedan od preduvjeta za to su i odgovarajući potezi klupske uprave, koja se, čak i prije nego što je pokal Kupa Hrvatske odsjeo u klupskoj riznici, već našla na iskušenju traženja rješenja za mjesto šefa stručnog stožera. Dosad su Gordan Matković i suradnici, čiji je golem doprinos utkan na vidljivo mjesto u najnovije pothvate tog kluba, svoju aktivnost odradili bez pogrešnih koraka. Zato treba vjerovati da će i ubuduće biti tako.
Bilo kako bilo, nogometašicama ponajprije, stručnom stožeru i klupskom čelništvu ŽNK Osijek također, pripadaju komplimenti za sjajnu izvedbu u sezoni na koju je upravo na “Mačkamami” spuštena zavjesa. Pjenušac koji su “zečice” u nedjelju kušale - sasvim su zaslužile. I više od toga!
kako je nastalo ime moga bloga
procitajte
Dosta sam razmišljao o naslovu teksta. Često se mijenjao. Danas neka naslov bude „Zatvorenici navijačke ljubavi (op.p.)“ (Prigionieri di una fede – SS Lazio). Svima nam je jasno što su navijači Lazija htjeli reći: totalna predanost klubu kojeg voliš.
Ali sad mislim na sve nas. Na „Navijače“. Naravno, nikad neću moći skinuti navijačku „odoru“. Uvijek ću gledati na svijet, ne samo na sport, očima osobe koja gleda utakmicu sa najgoreg mjesta na stadionu. Očima osobe koja ne treba komfor za tisuće kilometara gostovanja. Ja sam ultras. Ne želim se objašnjavati ostalim navijačima, ali danas bi volio da imam njihov glas.
To je stvarnost, istina; mi smo zatvorenici. Nogomet se mijenja, korak po korak u nešto drugo. I ne možemo napraviti ništa protiv toga. Nevidljive zatvorske šipke iz budućnosti nas drže na mjestu na kojem volimo biti. Ili bi trebali govoriti u prošlom vremenu? Gdje smo voljeli biti?
Kad je nogomet rođen, i godinama nakon toga, drugi sportovi su bili u modi. Tenis, ragbi, kriket, boks i kasnije, biciklizam, su punili naslovnice novina. Nogometaši i pogotovo gledaoci na stadionima su promatrani kao siljepo crijevo društva. Radnici, mangupi, budale, ekipa iz lošeg kvarta itd.
Kao sport, priznajem, nogomet nije strašna stvar. Previše ljudi natjeruje jednu loptu, a premalo završetaka tog zajedničkog truda. Također traje dva sata... I onda, u čemu je tajna??? Kako je postao „Kralj sportova“??? Jednostavno i bolno. NAVIJAČI. Ljudi. Zašto bolno? Zato jer će i iz istog razloga umrijeti. Danas svi (bankari, dobri momci, obiteljski ljudi, žene, djeca, nerođena djeca) žele ići na „show“. Poludim kad čujem: „show“. Nisu li cirkus, kazalište, opera, odbojka, košarka, F1, Disneyland itd. dovoljni???
Zašto nam želite uzeti zadnje zadovoljstvo? Posljednje mjesto gdje možeš doći i osjećati se slobodnim? Slobodnim psovati, slobodnim pljuvati, slobodno se derati, piti sa prijateljima, živjeti gostovanja.
Mora li sve biti po vašem??? Sjediti u fotelji, preksrtiti ruke, i možda isto tako mirisati pravim parfemom. Ne moći se derati zbog 9-godišnjakinje do tebe. Ne moći psovati zbog dame u visokim potpeticama koja ne podnosi bezobrazluk. Moram li prodati imanje da bih sudjelovao na svjetskom prvenstvu? Ulaznica za utakmicu je postala toliko važna da moraju napisati na nju svoje ime, adresu i rodbinu do 5-tog koljena. Morati sjesti na ugrijanu stolicu, piti pepsi i jesti hot dog. Je li moguće pobrkati unutrašnjost stadiona sa unutrašnjošću prodajnog centra?
GDJE JE NOGOMET?
Jesu li to navijači? Zubari i doktori biologije sa primanjima preko 5000 eura. Što oni razume od riječi kao „nada“, „čast“, „strast“. Ovi likovi su tužan rezultat sustava baziranog na ekonomiji. Oni kupuju adidasove krpice, majice na kojima su službene kuje: Figo, Vieri, Beckham itd.
Dok se ove klaune prikaziva na TV-u i drugim medijima, naš trud nije vrijedan pažnje. Što novinare misle kad non-stop objavljuju njihove glupave sličice kakav nam to užitak donosi? Veliki masni tipovi sa smiješnim šeširom, debela žena obojenog lica. Glupi klaunovi sa maskama i perikama koji jedva čekaju da se lopta približi aut ili korner liniji da mogu mahati i biti viđeni od obitelji na TV-u. Mešetarstvo je dotaklo svaku poru tog fenomena, nogometa. Pogledajte npr. nogometne lopte. Postale su grozne. Kao da su iz loših SF filmova sa vanzemaljcima. One su srebrene, brončane, sa čudnim dizajnom. Kao da je sve na Playstasion-u, a ne na stvarnom travnjaku.
O FIFA-i i UEFA-i što reći? Njihovo konstantno prepiranje oko moći i preuzimanju prihoda. Njihovo zadnje umjetničko djelo: Svjetski kup za klubove. Još jedno natjecanje predodređeno za bogate klubove. Grozan mehanizam za tiskanje medalja i novca. Kakvu čast, tradiciju ima klub kao Real Madrid? Kakva je spona između „galaksije“ i grada sa starogradskim utvrdama. Gdje je lokal patriotizam? Legende rođene i odgojene u duhu tradicije, regije. Svi su oni spremni prodati svoju dušu za povećanje plaće sa 4 na 5 mil. Profesionalizam u nogometu!!! Što to zapravo zanči? Legalnu transformaciju strasti u mešetarstvo... U NOVAC.
Postoji organizirano djelovanje da se ultra pokret izuzme iz sporta. Visoke cijene, nemogućnost kupnje ulaznice, pogotovo na gostovanjima. Posebni zakoni, sinonim za neustavne zakone, pokriće za oduzimanje ljudskih prava. Ovo se odvija u suradnji sa medijima, koji je uvijek gladan incidenata. Fotografiranje i pričanje o stvarima za koje se ispostavi da su malene. Naravno, velike priče uvijek su neispričane. Dokaz njihovog „profesionalizma“. Ali ti službenici su totalno ludi. Ne shvaćaju da izuzimanjem pokreta organiziranih navijača iz sporta, gube ikakvu kontrolu. Najbolji primjer je, naravno, svijet huligana. Englezi, Nizozemci, Nijemci i noviji Poljaci ili Rusi nemaju ništa sa samim sportom. Sukobljavaju se u poštenim tučama i ubijaju se. Bez policije, na izoliranim mjestima... Očito je da žele američki model u sportu. U areni mir i hot dog, vani oružane bande narko-ovisnika i luđaka. Naravno, bilo bi previše tražiti „dragu gospodu“ da misle na duže staze, o socijalnom aspektu o tome da zanemare glad za prihodima. Novac, koliko je god moguće, izuzeti što prije to bolje.
Da ne govorim o žestokom zlostavljanju organa reda. Zabrana gostovanja, zabrana baklji, zabrana 100% legalnih poruka...
Osjećamo se kao dinosauri pregaženi izobličenim sustavom. Je li koga briga??? Obilježeni smo kao kriminalci??? Odjednom utihne eter mediji, nema pravde, nema zakona???
Izvor: RomanianUltras
Original: http://www.ultrasspirit.com/links/sos.htm
Od kada je Red Bull preuzeo SV Austriju Salzburg, za nas je poceo horor:
•Oduzete su nam klubske boje. Iz ljubicasto- bijelih nastale su crveno-plavo-bijele.
•Ime kluba je takoder promijenjeno iz SV Austria Salzburg u Redbull Salzburg
•Identitet kluba je jednostavno izbrisan, godina nastanka je umijesto 1933 sada 2005!
•Zazeljena je druga publika (u stilu NBA, American Football, Baseball…)
•Bez najave je smanjen kapacitet nase tribine u pola
Za to molimo za solidarnost sirom Evrope, jer to se lako moze desiti svakom navijacu i klubu.
17. i 18. Rujna se sirom Evrope priprema akcijski vikend sa obijesenim tranparentima namijenjeni Austriji Sazburg ili protiv Red Bulla. Nadamo se, da cemo sa vasim ucescem u akciji stati na put Red Bullu, sto bi sigurno bio znak i za ostale.
U Salzburgu je pocela nova era modernoga nogometa, kojoj se jasno i glasno mora odkazati!
slike navijackih grupa koje su dale podrsku navijacima salzburga
citiram"iz hrvatske akciji su se prikljucili samo kohorta i torcida"
picke purgerske
Finale Lige prvaka. I onda rupa, crna, beskonačna, proždrljiva. Cijeli kontinent progutan je u manje od godinu dana, preteška je to igra; osim za jednog. Sve je spremno za holivudski kraj, ako može, dajte prijelaz iz jedan u dva, kap krvi ili dvije na travnjaku, i naravno junaka večeri. Liverpool ili Milan, masi je svejedno, spektakl je na cijeni...Manchester - Roma, utakmica za kakvom gladuje nogometni puk, Scholes, Ronaldo, Giggs... kao da su izašli iz nogometnog udžbenika. Ovi ne smiju u Pakao, to je nogomet. Samo gutaš i šutiš, opijen blještavilom, glamurom, svjetlima reflektora i onom lakoćom igre. Nije ni čudo da ne vidiš, zavede te nogometna bajka; crvene tribine ispunjene gledateljima. Pogledaš bolje; gledateljima, ej. "Vragovi" trpaju, Talijani jedu travu od muke, a na tribini, arapski šeik zamotan u bijelu plahtu, veselo cupka i plješće svojim ljubimcima. Dvadesetak sekundi kasnije, sjeda natrag u udobnu crvenu fotelju s izvezenim grbom kluba i domahuje hostesi; žedan je. Ne razumiješ prijatelju moj. I ne krivim te.
Ne znaš ti da preko puta u pubu sjedi čovjek s pivom u ruci i krvavih očiju dere se na televizor, urla, navija; i ne shvaća kako se nakon 20 godina našao s pogrešne strane stadiona. Nema "spektakla" za takve, nikad više. Ostali su mu treninzi i rezerve; i TV. Ukrao si mu mjesto prijatelju, sa svojom udobnom crvenom foteljom s izvezenim grbom, gdje se on nekada smrzavao na betonu, poliven pivom uz pjesmu cijelog stadiona. A opet nikad sretniji. Delirij na 0:3, 0:4, nije bitno, van pameti, kontra svake logike. Sve si mu to ukrao, prijatelju, tu atmosferu i poznata lica, drugi dom, ili prvi, subotu popodne, i onaj osjećaj...kad grotlo podivlja. Osjećaj za uspomene, i ništa više. Drugo je vrijeme, vrijeme debelih džepova na rezerviranim sjedalima, sramežljivog pljeska i velike obmane. NBA. Fuj.
A opet, svi su zadovoljni, presretni, u deliriju. Svi osim navijača. Ukrali ste im nogomet, zamotali ga u šareni papir, prebacili sa stadiona u silikonske kutije i ponudili dolarskim bogovima kao predjelo, ku**u za dvosatnu zabavu. Od ljubavi se ne živi, jel? Lawrie Sanchez, zvuči poznato? Sumnjam, možda onim zagriženijima. A bio je blizu...tako prokleto blizu. Slave, moći, i da, navijačke ljubavi, one "uličarske". Vodio je Sjevernu Irsku u kvalifikacijama za EUro 2008., i to kako ih je vodio. Nikada nisu otišli do kraja, među velike dečke - a sada, Švedska, Španjolska, Danska, Latvija, svi ispod. S nevjerojatnom šansom, i brdo teških utakmica pred sobom; ali šansom za besmrtnost. I onda klizeći - drzak, s leđa, gattusovski. Mohammed al Fayed je namignuo, Sanchez se slomio i završio u Fulhamu, među elitom i gospodom. Dobio je sve, izgubio samo - poštovanje i obraz. Mala cijena za nekoliko nula...
I što nam se sprema ove srijede? Ušminkana predstava i - propast nogometa. Onog pravog, šmekerskog, igranog u doba kada su zime bile zime, a ljeta ljeta. Na betonskim hramovima bez GMO travnjaka, s desnim i lijevim krilom, pivom u ruci, tribinom stajanje, bez pokretnih krovova i LCD semafora. Izgubili smo se prijatelju u svemu tome, zagrabili ipak predaleko, za novčanicom previše. I ne mislimo stati. 30.000 stolica ove će srijede ostati na milost i nemilost sponzorima; bez ikakvog srama. Za klijente, ljubavnice, predsjednike i poduzetnike; ljude kojima klub znači koliko i meni finale Eurosonga. Klonirane Fani Stipković pitat će se zašto nema Beckhama i zašto ovi tamo pjevaju kad gube; i to će biti to. Kraj s prvim sučevim zviždukom. Tragedija uživo u vašem domu; uz osmijeh i kokice.
I tih par umjetnika, nogoloptačkih grofova i driblerskih oaza, sutra će se izgubiti u "taktičkim zadaćama", "pokrivanju i osvajanju prostora", "pozicioniranju" i sličnim ljigavim frazama. Kaka - 10.568 pretrčanih metara. Jeste li vi normalni? To je statistika? A koliko tunela, škarica, bicikala, driblinga? Nisam ni mislio. Tužna fešta presretnog prvaka, prskalice i konfeti za majstora taktike; nažalost i sutra na meniju. Uzalud tinte i vremena; ne razumiješ ti to, prijatelju moj, kako se voli nogomet...na sreću nikad nit' nećeš...
'…ne znamo što se gore događa, jer pažnja nam je usmjerena na akciju
neposredno ispred, uši su nam se zažarile od buke, pokreta i udaraca,
muklih sudara šaka i cipela s tijelima; čelična šipka ili nešto slično me dohvaća po glavi.
Odjednom ostajem sam. Izoliran. Potrbuške ležim na ulici i jedem govna.
elo mi je u lokvi. Kamenčići mi grebu ruke. Uza zid. Smrad razbijene cigle i mokrog betona.
Brojčana nadmoć gura frontu dalje niz ulicu. Prema nogometu. Bliže utakmici Millwall-Chelsea.
Nogometnoj utakmici. To je samo sport.
To bi trebala biti lijepa utakmica dvaju timova koji vole napadati. No, ne bih rekao da ću ju gledati,
jer udarci stižu sa svih strana, okružuje me nekoliko tipova, udaraju tamo gdje najviše boli,
umrtvljuju mi tijelo, ruju, lome krvne žile. Udarci mi se odbijaju od glave i ramena, po kralježnici,
savijam se kako bih se zaštitio na jedini mogući način, a Millwall udara gdje stigne, ciljaju mi jaja,
no sklupčao sam se i stisnuo u loptu, pokušavam se zaštititi najbolje što mogu.
Oko mene sve zvoni kako se masa kreće ulicom i odnosi sa sobom onaj duboki urlik,
sad razabirem pojedine riječi, uglavnom besmislice i mržnju, jebena pičkica, jebeni Chelsea,
jebena pičkica, jebena pičkica, jebena pičkica, jebena pičkica, ritam udaraca usporava,
no sad su precizniji, prokletnici biraju gdje će udariti, odlaze dalje,
ostavljaju jadnike neka dovrše posao, najvjerojatnije žgoljavi klinci bez muda.
Sekunde se pretvaraju u minute i ne pada mi na pamet ustati i pobjeći, jer ne bih
uspio i samo bih se rastvorio i izložio udarcima jaja i lice, bijeg je nemoguća misija,
uopće ne razmatram tu mogućnost, moram podnijeti kaznu kao pravi muškarac,
kao što su me učili u školi, kao što su me učili mama i tata, udari ih jače nego oni tebe,
ne plači, ne tužakaj, brani se kad te napadnu, budi pravi muškarac, budi ponosan,
poštuj samoga sebe, nasilje bez sretnog završetka.
Iz ovoga nema izlaza i poželim vrisnuti, no ništa mi ne izlazi iz grla. Vrat mi je ozlijeđen,
a glasnice prenapete. Hvata me strah kao nikad prije, jer shvaćam da sam sad sam
protiv čitavog jugoistočnog Londona, oko mene je ostalo jedva deset pičkica,
no očito me namjeravaju spojiti s betonom. Pokušavaju me procijediti kroz
kanalizacijski otvor u podzemni kanal. Udarci ne prestaju. Loše mi je.
Imam osjećaj da umirem. Usrao sam se od straha, a strah se polagano pretvara u paniku.
Najčišću, slijepu paniku koja me grabi iznutra dok mi se udarci odbijaju od glave,
leđa, čak i jaja, jer se prevrćem i rastvaram. Osjećam rigotinu u ustima dok se
pokušavam ponovno sklupčati u loptu. Štitim jaja. Skrivam glavu.
No, udarci i dalje praskaju po tjemenu i leđima. Zamišljam se u invalidskim kolicima,
u mrtvačkom sanduku koji se spušta na remenima, izgaram u velikoj peći,
plaćam svoje grijehe, leš se rastapa kao da je voštana lutka, sve su žice još jednom prerezane.
A gdje su drugi, u pičku materinu? Gdje je ostatak ekipe? Zašto mi te pičkice ne pomognu?
Nisu me smjeli ostaviti samog. Ne smije biti ovako sjebano. Nogomet bi se trebao svoditi
na manje tučnjave i nekoliko modrica. Ništa ovako ozbiljno. Brz ulet i malo preseravanja.
Ostavili su me da se brinem za sebe. Gubim dodir sa stvarnošću, lebdim u nekakvom
narkomanskom svijetu snova, misli mi se lome i teku dalje, lebde, i dalje osjećam udarce,
ali ne i bol, potpuno sam otupio, kao da sam pijan. No, još uvijek, uza sve ovo,
sačuvao sam dostojanstvo, monoton glas u glavi govori mi da smo obavili što smo morali.
Možemo biti ponosni jer smo pokazali da možemo izazvati Millwall i izdržati i kad su brojčano
nadmoćni. Ako preživim, nakon ovoga mogu hodati uzdignute glave, ali noge su mi mrtve,
a glava mi puca od boli.
Dosta mi je.
Hvala Bogu na sirenama...''
pogledajte oba videa
sutra na utakmici hrvatska:rusija ocekuje se 4000 ruskih navijaca
koji ce na put zagreba krenuti preko srbije gdje
bi im se trebali pridruziti navijaci srbije poznatiji
kao"delije" i "grobari"
samo neka dođu mi ih cekamo
COME AN YOU CUNTS
"Stadion. Mjesto puno emocija. Dok jedni tuguju, drugi se vesele. I tako već više od stotinu godina. Stadion je mjesto gdje se nađu i bogati i siromašni, i visoki i niski, i crni i bijeli, i mladi i stari… sve ih veže jedno, mnogim ljudima teško shvatljivo: ljubav prema svom klubu, svom gradu… Ja sam svake subote na stadionu. Ali ja nisam samo gledatelj. Ja ne sjedim na grijanom sjedalu, ne promatram utakmicu uz sok i čips. Ja sam navijač, onaj koji gleda utakmicu sa najlošijeg mjesta na stadionu. Jedan sam od onih koje će se prve proglasiti problemom u ovoj našoj državi. Jer, kada dođe do navijačke tučnjave, nisu više važni ostali problemi. Koga je tada briga za nezaposlenost, za branitelje na ulici, za pedofile u vrtićima, za pijane luđake na cestama? Nikoga, tada je stadion prva vijest. A baš taj stadion, meni je drugi dom. I mnogima je teško shvatiti koji je užitak pjevati i bodriti svoj klub po kiši i po snijegu. Mnogima je teško shvatiti zašto se na tribinama pale baklje, jer ih oni vide samo kao huliganizam. Ali jedna upaljena baklja mnogo je više. U njoj gore sve želje i sve nade ljudi koji se neće prestrašiti, već će časno braniti ime svog kluba, i ime grada koji im je sve podario.
U današnjem svijetu, gdje se sve vrti oko novca, teško se mogu razaznati vrijednosti koje u navijačkom svijetu još uvijek postoje. Vrijednosti koje su danas zaboravljene. Nešto kao čast, ponos, vjera. Onima koji nisu navijači teško je to opisati, ne može se riječima izraziti osjećaj kada pjevam sa tisućama ljudi od kojih mnoge ni ne poznajem, ali znam da srce svakoga od njih kuca kao moje. Neke su ljubavi vječne, besmrtne. Iako ih ne poznajem, znam da će me svaki od njih braniti, i znam da bih ja dao ruku u vatru za svakog od njih. Na tribini, svi smo jedno. Kasnije, kada pjesma utihne, a reflektori se ugase, početi će priče. I opet ćemo nekome zasmetati, opet ćemo biti državni neprijatelji. Uvijek isto, poput nekog beskrajnog dana, koji se stalno ponavlja. I svaki put budi se onaj plamičak vjere duboko u srcu, budi se nada da će doći pravda. Ali neće…Opet će pera novinara zaiskriti. Po nalogu nekoga gore, opet će riječi poput metaka pucati po nama. I možda oni to ni ne znaju, ali svaka ta riječ nekad boli više od pendreka. I dok svaka udara sve jače i jače, u meni se ponovo budi onaj prkos, i onaj ponos. Pa nakon svega, časno mogu reći: ponosan sam što sam navijač, jer to mi je u krvi…"
Jedino što ovoga ljeta tijekom prijelaznog roka osječki prvoligaš neće tražiti jesu napadači. Iako je prošlih sezona realizacija bila jedan od ključnih problema “bijelo-plavima”, napadača nikada nije manjkalo. Dovoljno se samo prisjetiti kakve je strijelce Osijek «izbacio» na tržište unazad 20-ak godina, od Šukera, preko Vlaovića, Cvitanovića i Šephara, do Krpana, Zekića, Ljubojevića i na koncu Tadića. Takvu produkciju najcjenjenijeg igračkog profila vjerojatno nema nitko na svijetu. I u ovome trenutku u Gradskom vrtu sastava nekoliko “klinaca” koji obećavaju, pa se trener Ilija Lončarević po svom dolasku na klupu Osijek nije mogao načuditi odakle “izranjaju” svi ti igrači.
JUKIĆ RIJEŠIO PROBLEM REALIZACIJE
No, priča je jedno, a stvarnost nešto drugo. Iako napadača ima dovoljno, “bijelo-plavi” su muku mučili s realizacijom. Nema strijelca, točnije svi ti mladići se još nisu razvili u profil “strikera”. Ta rupa je “začepljena” ove zime povratkom Stjepana Jukića. Iako je na njegovim leđima pritisak bio velik, “Juka” ga je posve opravdao. Strpao je ovog proljeća devet lopti iza suparničkih vratara, a tome je dodao i tri asistencije, što je više nego dobar učinak za jednu polusezonu. Zato i nije čudno da je Ilija Lončarević tražio od čelništva da ga zadrži u Gradskom vrtu pod svaku cijenu. Uz njega će mladi napadači brže stasavati.
- Potencijala svakako imamo, ali s tim mladićima još dosta treba raditi na tehničkim detaljima. Prvo što se primijeti kod svakog od njih jest prilično neizrađena tehnika udarca i zbog toga imaju mnogo problema u završnici, kaže trener “bijelo-plavih”.
Udarni napadački trio Pavličić-Primorac-Jukić, misle mnogi u sebi nose pravi “dinamit”. Šteta je samo što nikako da dohvate kontinuitet zajedničkog igranja, jer je uvijek netko od njih ozlijeđen. Karlo Primorac je u posljednje vrijeme najčešće taj. On je bljesnuo prije tri godine, a nakon te prve uspješne sezone (2004./05.) postao je žrtva teških ozljeda. Dvije godine je potrošio na rehabilitacije i oporavke, a posljednja nesreća koja mu se dogodila u Puli (teški potres mozga), valjda je kraj njegovih pehova. Zbog gubitka kontinuiteta njegov učinak je prilično skroman, pa se često postavlja i pitanje o njegovim kvalitetama. No, Lončarević je poslao jasnu poruku:
- On je za našu igru iznimno važan samo mu treba malo sreće i zdravlja. Ako ga ozljede zaobiđu i konačno mu dopuste da se dobro spremni, brzo ćemo ga vidjeti u pravom svjetlu.
TKO ĆE NA JESEN EKSPLODIRATI
Iza tog udarnog napadačkog trija priliku vrebaju mlade snage Nikšić, Barišić, Šorša i Knežević, a od ovog ljeta priključit će im se i najmlađi Igor Prijić. Gotovo je sigurno da svi neće sljedeće sezone naći mjesto u “rosteru” osječkog prvoligaša.
- Neke ćemo poslati na posudbe, jer je to najbolji mogući put da mladi napadač stekne rutinu kod realizacije. Trebaju mnogo raditi, ali i igrati kako bi razvili te svoje sposobnosti, kaže Lončarević.
Iako se još javno nisu izjasnili, nekako se najvjerojatnijim čini da će na posudbu Josip Barišić, koji je ove sezone bio treći klupski strijelac s pet pogodaka, a nije isključeno da još neki od tih napadača ode na «kaljenje».
U svakom slučaju napadači ne bi smjeli biti problem u sljedećoj sezoni, posebno jer se očekuje da će mladi nastaviti napredovati, a to bi trebalo značiti i da će više zabijati.
Pogotkom Da Silve Hrvatska je teže od očekivanog stigla do planirana tri boda s gostovanja u Estoniji. Bez prave igre, s dosta pogrešaka i vrlo malo prilika, “kockasti” su ipak ubilježili pobjedu kojom su zadržali prvo mjesto u skupini E. Kao što je i najavljivao, Slaven Bilić se odlučio za maksimalno ofenzivnu varijantu pa su na našim bokovima bili napadački orijentirani Babić i Ćorluka. No, takva postava ipak nije donijela očekivanu premoć Hrvatske. Domaćini su se potvrdili kao čvrsta i dobro organizirana reprezentacija, a pomogao im je i naš pomalo neinventivni vezni red koji je sporim akcijama neuspješno pokušavao uposliti napadače. Tako je Hrvatska u prvih četvrt sata tek ubačajima Srne iz slobodnih udaraca pokušavala zaprijetiti, no bez prave opasnosti za Pooma. Iz slične situacije na suprotnoj strani Estonija je u 19. minuti umalo povela kada je Pletikosa “zaplivao” na ubačaj s desne strane, ali je ipak uspio izblokirati pokušaj Voskoboinikova u korner. Dvije minute kasnije konačno i prva prava prijetnja Bilićevih izabranika, a Estoncima ju je priredio Petrić “opalivši” iz prve loptu s 18 metara, no ona je za kojih pola metra prošla pokraj lijeve vratnice. Petrić je pokušao i u 30. minuti s 20 metara iz okreta, no rezultat je bio isti, lopta pokraj iste vratnice. I onda, konačno, dvije minute kasnije Hrvatska je povela. Ćorluka je ubacio s desne strane na Kranjčara, kojemu je lopta pobjegla, ali stigla do Da Silve, a najbolji strijelac HNL-a iz prve ju je iz okreta ljevicom poslao iza leđa Pooma. Bio je to šesti pogodak Da Silve u kvalifikacijama za EURO 2008. koji je donio olakšanje na klupi Hrvatske te nešto mirniju igru “vatrenih”. Do poluvremena su Estonci dva puta priprijetili, no najprije je Robert Kovač spriječio jedan kontranapad domaćina, a potom je i Pletikosa lako uhvatio pokušaj glavom Piiroje. Nastavak su puno bolje otvorili hrvatski igrači, ali dalekometni udarci Kranjčara, Srne i Petrića ipak nisu predstavljali pravu opasnost za domaća vrata. No, sredinom drugog poluvremena, nakon prodora Ćorluke i neuspješnog dodavanja, uslijedio je pad u igri “kockastih”. To je posebno došlo do izražaja u posljednjih 15 minuta, u kojima su nas Estonci pritisli na našu polovinu terena te stvorili dosta pometnji u našim redovima, kao i nekoliko prilika. Najprije je Pletikosa u 81. minuti odlično ispod grede izbio pokušaj Klavana nakon kornera, a samo dvije minute kasnije obranio je i opasan prizemni udarac Vassiljeva s 25 metara, koji je krajnjim naporom skrenuo u korner. Posljednji trenuci protekli su u brojnim estonskim ubacivanjima, ali unatoč ponekoj nesigurnoj reakciji naše obrane, tri vrlo važna boda ipak su očekivano sjela na hrvatski konto.
ZAGREB/SOLUN - Juniorska nogometna reprezentacija Hrvatske (U-19) jučer je sa zagrebačkog aerodroma otputovala u Grčku, gdje ju već danas, protiv domaćina, očekuje prva utakmica kvalifikacijske skupine za plasman na Europsko prvenstvo. Štićenici izbornika Ivice Grnje za kontinentalnu bi završnicu morali biti prvi u skupini, gdje su, osim domaćina, još Švedska (igrat će 3. lipnja) i Italija (6.6.), dakle doista zahtjevne prepreke, koje će biti još teže preskočiti jer stručni stožer ne može računati na čak šestoricu koji su iznijeli golem dio prethodnih filtar-borbi. A među njih 18 neće biti osječkih nogometaša Domagoja Vide, koji je istodobno aktiviran u mladu državnu reprezentaciju (U-21), te Tomislava Šorše, čiji je izostanak prouzročila ozljeda. Slavonce će tako zastupati samo Vidin i Šoršin klupski kolega Josip Knežević te Ivan Grgić iz vinkovačke Cibalije. Zato će stručni stožer, praktički, biti slavonski, budući da će ekspediciju povesti direktor svih mladih državnih vrsta Martin Novoselac, podrijetlom iz Vinkovaca, a Grnji će u stožeru asistirati, također Vinkovčanin, Nenad Lušić te Osječanin Miroslav Žitnjak, dok će fizioterapeut biti Lušićev sugrađanin Ivica Oršulić. Jedini izvan toga slavonskog kruga bit će tajnik reprezentacije Enzo Zohil, iz Istre
| < | lipanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
a na tribini, arapski šeik zamotan u bijelu plahtu, veselo cupka i plješće svojim ljubimcima. Dvadesetak sekundi kasnije, sjeda natrag u udobnu crvenu fotelju s izvezenim grbom kluba i domahuje hostesi; žedan je. Ne razumiješ prijatelju moj. I ne krivim te.
Ne znaš ti da preko puta u pubu sjedi čovjek s pivom u ruci i krvavih očiju dere se na televizor, urla, navija; i ne shvaća kako se nakon 20 godina našao s pogrešne strane stadiona. Nema "spektakla" za takve, nikad više. Ostali su mu treninzi i rezerve; i TV. Ukrao si mu mjesto prijatelju, sa svojom udobnom crvenom foteljom s izvezenim grbom, gdje se on nekada smrzavao na betonu, poliven pivom uz pjesmu cijelog stadiona. A opet nikad sretniji. Delirij na 0:3, 0:4, nije bitno, van pameti, kontra svake logike. Sve si mu to ukrao, prijatelju, tu atmosferu i poznata lica, drugi dom, ili prvi, subotu popodne, i onaj osjećaj...kad grotlo podivlja. Osjećaj za uspomene, i ništa više.
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
kohorta sluzbene stranice
'…ne znamo što se gore događa, jer pažnja nam je usmjerena na akciju
neposredno ispred, uši su nam se zažarile od buke, pokreta i udaraca,
muklih sudara šaka i cipela s tijelima; čelična šipka ili nešto slično me dohvaća po glavi.
Odjednom ostajem sam. Izoliran. Potrbuške ležim na ulici i jedem govna.
elo mi je u lokvi. Kamenčići mi grebu ruke. Uza zid. Smrad razbijene cigle i mokrog betona.
Brojčana nadmoć gura frontu dalje niz ulicu. Prema nogometu. Bliže utakmici Millwall-Chelsea.
Nogometnoj utakmici. To je samo sport.
To bi trebala biti lijepa utakmica dvaju timova koji vole napadati. No, ne bih rekao da ću ju gledati,
jer udarci stižu sa svih strana, okružuje me nekoliko tipova, udaraju tamo gdje najviše boli,
umrtvljuju mi tijelo, ruju, lome krvne žile. Udarci mi se odbijaju od glave i ramena, po kralježnici,
savijam se kako bih se zaštitio na jedini mogući način, a Millwall udara gdje stigne, ciljaju mi jaja,
no sklupčao sam se i stisnuo u loptu, pokušavam se zaštititi najbolje što mogu.
Oko mene sve zvoni kako se masa kreće ulicom i odnosi sa sobom onaj duboki urlik,
sad razabirem pojedine riječi, uglavnom besmislice i mržnju, jebena pičkica, jebeni Chelsea,
jebena pičkica, jebena pičkica, jebena pičkica, jebena pičkica, ritam udaraca usporava,
no sad su precizniji, prokletnici biraju gdje će udariti, odlaze dalje,
ostavljaju jadnike neka dovrše posao, najvjerojatnije žgoljavi klinci bez muda.
Sekunde se pretvaraju u minute i ne pada mi na pamet ustati i pobjeći, jer ne bih
uspio i samo bih se rastvorio i izložio udarcima jaja i lice, bijeg je nemoguća misija,
uopće ne razmatram tu mogućnost, moram podnijeti kaznu kao pravi muškarac,
kao što su me učili u školi, kao što su me učili mama i tata, udari ih jače nego oni tebe,
ne plači, ne tužakaj, brani se kad te napadnu, budi pravi muškarac, budi ponosan,
poštuj samoga sebe, nasilje bez sretnog završetka.
Iz ovoga nema izlaza i poželim vrisnuti, no ništa mi ne izlazi iz grla. Vrat mi je ozlijeđen,
a glasnice prenapete. Hvata me strah kao nikad prije, jer shvaćam da sam sad sam
protiv čitavog jugoistočnog Londona, oko mene je ostalo jedva deset pičkica,
no očito me namjeravaju spojiti s betonom. Pokušavaju me procijediti kroz
kanalizacijski otvor u podzemni kanal. Udarci ne prestaju. Loše mi je.
Imam osjećaj da umirem. Usrao sam se od straha, a strah se polagano pretvara u paniku.
Najčišću, slijepu paniku koja me grabi iznutra dok mi se udarci odbijaju od glave,
leđa, čak i jaja, jer se prevrćem i rastvaram. Osjećam rigotinu u ustima dok se
pokušavam ponovno sklupčati u loptu. Štitim jaja. Skrivam glavu.
No, udarci i dalje praskaju po tjemenu i leđima. Zamišljam se u invalidskim kolicima,
u mrtvačkom sanduku koji se spušta na remenima, izgaram u velikoj peći,
plaćam svoje grijehe, leš se rastapa kao da je voštana lutka, sve su žice još jednom prerezane.
A gdje su drugi, u pičku materinu? Gdje je ostatak ekipe? Zašto mi te pičkice ne pomognu?
Nisu me smjeli ostaviti samog. Ne smije biti ovako sjebano. Nogomet bi se trebao svoditi
na manje tučnjave i nekoliko modrica. Ništa ovako ozbiljno. Brz ulet i malo preseravanja.
Ostavili su me da se brinem za sebe. Gubim dodir sa stvarnošću, lebdim u nekakvom
narkomanskom svijetu snova, misli mi se lome i teku dalje, lebde, i dalje osjećam udarce,
ali ne i bol, potpuno sam otupio, kao da sam pijan. No, još uvijek, uza sve ovo,
sačuvao sam dostojanstvo, monoton glas u glavi govori mi da smo obavili što smo morali.
Možemo biti ponosni jer smo pokazali da možemo izazvati Millwall i izdržati i kad su brojčano
nadmoćni. Ako preživim, nakon ovoga mogu hodati uzdignute glave, ali noge su mi mrtve,
a glava mi puca od boli.
Dosta mi je.
Hvala Bogu na sirenama...''
(football factory)
moj bivsi razred
ja,raska i dino
izlazak iz skole
Osijek:Varteks
Zagreb:Osijek
Slaven Belupo:Osijek
Osijek:Zagreb rukomet
Osijek:Rijeka
Osijek:Medjimurje
Osijek:Rijeka
Osijek:Kamen Ingrad
Osijek:Varteks
Osijek:Inter
Osijek:Rijeka
Osijek:Hajduk
Osijek:Hajduk
Osijek:Hajduk
Osijek:Hajduk
Osijek:Dinamo
Osijek:Dinamo
Osijek:Hajduk
Osijek:Cibalia
Osijek:Cibalia
Kamen Ingrad:Osijek
Cibalia:Osijek
Osijek:Brondby
zivi nemoj stati,voli ali nemoj ponos dati
kohorta osijek
Osijek
OSIJEK-NEPOKORENI GRAD
Osijek:Cibalia
Osijek:Dinamo
Osijek:Hajduk
Osijek:Dinamo
znaj da najljepse uspomene za tebe me vezu
wellcome
zauvijek s nama
mrzim dinamo
Grad na dravi, danas slavi, naprijed naši bijelo-plavi,
cijeli Osijek kliče, zove: Naprijed naši momci po bodove!
Mi smo bolji, mi smo jači, bodrite nas navijači,
nek se svuda čuje odjek: OSIJEK, OSIJEK, OSIJEK!
Iz Osijeka, četa mala, krv je naša bijelo-plava.
Hrvatske smo mi sinovi, odani smo bijelo boji!
Bijela boja, boja znana, to je ponos Osječana!
Mi Slavonci,
uz Osijeka smo svi,
i kad gubiš ti znaj,
nikad nećeš bit sam,
volimo te mi!
Sa istoka ori jedan odjek OOOOOO
Šampione ime ti je Osijek OOOOO
Sa istoka ori jedan odjek OOOOO
Bože čuvaj Kohortu i Osijek OOOOO
Mi smo svojoj općini obećanje dali,
da ćemo izjebati sve živo na Dravi..
IDE NASTUPA, NE BOJI SE SEXA,
OSIJEK, OSIJEK JEBE BEZ KOMPLEKSA!
Inati se Slavonijo, ljepota nek tvoja boli,
nema onog tko te ne zna, tko te ne zna, a ne voli!
Pjevaj majko, ratara i bekrija,
pjesmu onu što nam život stvara,
konje vrane kad odsedla šokadija,
vrisen pjesma od plamena i žara!
I krcat stadion, baklje se pale, i rulja bodri bijelo-plave,
ja volim Osijek i Kohortu, ja volim grad pokraj Drave!
Ale, ale, ale, ale.... jebem ti život bez rakije!
Moj Osijek pun je sunca, uz Dravu miran i tih,
za sve nas ostat će uvijek najljepša pjesma i stih!
Moj grade pored Drave, tu mladost moja je sva,
na svakom kamenu tvome, krije se ljubav bez dna!
Kad svijetla gasnu, i mjesec se pojavi mlad,
na obali Drave umoran odmara grad!
Ti nikad nećeš biti sam, mi smo uvijek uz tebe,
ti si ponos našeg grada, ja te volim Osječe!
Kad te vidim tuga nestaje,
sija sunce trava miriše,
srce moje kuca za tebe,
samo tebe volim Osječe,
volim Osječe!
Kohortaš stari ulicama luta,
purgera traži cijeli dan i noć,
i kad ga nađe razbit će mu pičku,
u Osijek više nikad neće doć!
Ići ćemo daleko, svladat ćemo prepreke,
zbog Osijeka i Kohorte!
Samo tebe volim ja, ti si ljubav najveća,
moj Osječe, o kako volim te!
OOOOOOO
I kad utihne svaka pjesma
i prazna bude svaka ulica,
znaj da i tada moje srce kuca,
kuca samo zbog Osijeka!
OOOOOOO
nananana
Ajde Osječe, ajde Osječe, ajde Osječe,
zabijaj golove do nove pobjede...
Mi smo Kohorta
Ponos istoka
Znaj da živimo
Svi za Osijeka
OOOOOOOO
Nikoga nisam volio tako,
dušom i tijelom beskrajno lako,
kao tebe, Osijek kao tebe!
oooooo
jedinoooooo
na svijetu tebe volimo,
i bio loš, ili prvi, za nas ti si vječno šampion!
idemo svi, gdje god si ti, ekipa lega će te pratiti
kohorta je, znaj da je, uvijek bila i biće uz tebe
idemo svi,
gdje god si ti,
ekipa lega će te prati,
kohorta je,
znaj da je,
uvijek bila i biće uz tebe,
o osječe,
sa tobom smo,
jedini samo tebe volimo,
o osječe,
ja volim te,
znaj da tu sam uvijek uz tebe
wallpaperi
kaka
koreografije
Možda je prošao život cijeli od onog dana kad sam ju sreo,kad ugledah oči plave i kosu boje pokošene trave...
Al pomislih lijepa je ona i nečuh zvukove onih zvona što u smrt zovu ju polako a da sam znao vječno bih plakao…
Ruke mi pruža kao da pita:"Vidiš li šume,polja i žita???"
I pružih ruku ruci što drhti i pružih ruku vapaju smrti.Spazih tada pred kim stojim i provodim noći i dane u dimu marihuane...
Htio sam ljubavlju otjerati drogu koju je ona uzimala.Zvala je zvijezde i noći da joj sude,željela je da voli i voljena bude.
Uzalud bijahu molitve moje,umriješe oči plave boje.Prokleh sve toga dana i zlo koje donosi marihuana.
Ana je djevojka plave kose i imena koje mnoge djevojke nose koje će isto jednoga otići gdje i moja Ana...
Na grobu njenom zaplakah prvi i ispisah riječi kapima krvi:"Umrla je u smiraj jednoga dana,bila je lijep ai zvala se Ana."
A znala je da narkomani dugo ne žive i da se oni kratkim snovima dive,voljela je bosti svoje vene,voljela je drogu a možda i mene
1. U pivu možeš uživati cijeli mjesec.
2. Mrlje od piva se lako peru.
3. Pivo ne moraš izvoditi na piće i večeru.
4. Tvoje pivo će te strpljivo čekati u autu dok skićeš okolo.
5. Kad tvoje pivo splasne sve brige su ti prošle.
6. Pivo nikada ne kasni.
7. Pivo ne izluđuje ako tražiš drugo pivo.
8. Ako je ružno, pivo možeš skloniti bilo gdje.
9. Sa piva se skida etiketa vrlo lako.
10. Kad odlaziš u bar, siguran si da možeš trgnuti bar jedno pivo.
11. Pivo nikada nema glavobolju.
12. Pošto popiješ pivo, za bocu uvijek možeš dobiti još neki novčić.
13. Pivo se neće rasplakati ako dođeš kući sa još jednim pivom.
14. Ako uživaš u pivu na pravi način, uvijek će ti biti bistra glava.
15. Pivo uvijek legne lako.
16. Pivo možeš dijeliti sa svojim prijateljima.
17. Za noć možeš skinuti i više piva, a da se osjećaš dobro.
18. Uvijek možeš biti siguran da si prvi koji otvara bocu piva.
19. Pivo je uvijek vlažno.
20. Pivo nikada ne insistira na jednakosti.
21. Pivo možeš priuštiti javno.
22. Pivo se ne brine ako se vraćaš kasno.
23. Hladno pivo je dobro pivo.
24. Pivo se ne mora prati da bi imalo dobar ukus.
25. Ako promijeniš pivo ne moraš plaćati alimentaciju.
26. Ljepota piva nije samo površinska.
27. Suštinski kvaliteti piva lako se prepoznaju po etiketi.
28. Kad pivo pjeni znaš da nema bjesnilo.
29. Intelektualne vrijednosti piva su nebitne.
30. Nijednom pivu ne smeta dim.
31. Nijedno pivo nema pokvaren zub.
32. Kad želiš pivo znaš da te neće odbiti.
33. Preko piva ne možeš dobiti ni jednu veneričnu bolest.
34. Pivu je potpuno svejedno koju muziku slušaš dok ga ljuštiš.
35. Što si deblji to ti pivo bolje leži.
36. Ako pivo ostaviš nedovršeno nećeš imati bolove.
37. Pivo nema rođendan ni Dan piva.
38. Svako pivo je lako i jeftino.
39. Pivu ne smeta ako si ružan i glup.
40. Pivu ne smeta ako nisi materijalno situiran.
41. Ako imaš tremu konobar će ti rado servirati pivo.
42. Pivo se ne linja.
43. I u najgoroj kavani se može naći dobro pivo.
44. Kada ostaviš pivo siguran si da te neće ogovarati kod drugih piva.
45. Pivo nikada nije masno.
46. Svako pivo pada na isti pokret ruke.
47. Pivu je potpuno svejedno kada ćeš ga popiti.
48. Pivom možeš nekažnjeno gađati prolaznike sa prozora.
49. Pivo uvijek ima kondiciju i raspoloženje.
50. Svako pivo ima uzak grlić.
51. Zbog piva mlađeg od 18 godina se ne ide u zatvor.
52. Ako si na ulici grub sa pivom nitko te neće premlatiti.
53. Pivo možeš da vodiš i na kartanje.
54. Pivo nikada neće poželjeti igrati preferans.
55. Pivo se može koristiti odmah pošto se proizvede.
56. Pivo ne lupeta gluposti dok ga ljuštiš.
57. Kada spavaš sa pivom možeš i hrkati.
58. Pivo nema roditelje ni agresivne prijatelje.
59. Ne moraš da staviš gumicu u usta kada piješ pivo.
60. Ako prospeš tuđe pivo, vlasnik će rado prihvatiti da ga častiš drugim.
61. Ako imaš dva piva istovremeno, ne moraš gledati na sat.
62. Pivu ne smeta ako si pivopija.
63. Pivo nikada ne može da zaglavi.
64. Na pivo se nikada ne skupljaju muhe.
65. Pivo uvijek ima vremena i nikada nema obaveza.
66. Pivo nikada nije suviše maljavo.
67. Ako piješ crno pivo nećeš imati problema sa skinsima
68. Uvijek možeš dobiti pivo od prijatelja.
69. Nijedno pivo ne doživi da bude staro i ružno.
70. Pivo nema ništa protiv muških šovinista.
71. Pivo je uvijek u prozirnoj ambalaži.
72. Pivo ne gunđa ako si sadista.
73. Od jednog piva još nitko nije dobio infarkt.
74. Pivo se ne buni kad si pijan.
75. Pivo nema usađene moralne norme.
76. Pivo je gluhonijemo i povodljivo.
77. U slučaju potrebe možeš upotrebiti i staro pivo.
78. Pivo nikada samo sebi ne diže cijenu.
79. Pivo nikada ne suprotstavlja svoje mišljenje tvom.
80. Pivo te nikada neće dovesti u iskušenje da ga prospeš.
81. Za otvaranje svakog piva potrebno je sasvim malo napora vremena i živaca.
82. Pivo uvijek zna što hoće (da bude popijeno) i to ne skriva.
83. Pivo uvijek ispunjava sve što od njega možeš očekivati i pri tome se ne buni.
84. Kad piješ pivo sve držiš u svojim rukama.
85. SAM određuješ dinamiku.
86. Pivo se neće uobraziti ako mu pokažeš koliko ti je stalo do njega.
87. Pivo možeš kad hoćeš, a ženu kad možeš.
88. Loše pivo uvijek možeš zamijeniti boljim.
89. Pivo će biti zadovoljno neovisno od poze u kojoj ga cijepaš.
90. Ako ti se pivo ne sviđa možeš nekažnjeno da ga prospeš.
91. Nijedno pivo se ne otima kad ga poželiš popiti.
92. Pivu ne smeta ako neko promatra dok ga obrađuješ.
93. Pivo ne poplavi kad ga prospeš po podu.
94. Da bi popio pivo potreban i dovoljan uvjet je da odstraniš čep.
95. Nije protuzakonito biti vlasnik gajbe piva.
96. Ako žestoko navališ, pivo ti neće sasuti suzavac u lice.
97. Uz pivo ti nikad ne može biti dosadno.
98. Pivo možeš piti uvijek, bez obzira na starost.
99. Pivo ne može da te izblamira u društvu.
100. Pivu je dovoljna jedna boca.
101. Pivo ne insistira na romantici prije nego što ga otvoriš.
