petak, 15.06.2007.

Subkultura nogometnih navijača

Sažetak

Subkultura nogometnih navijača ima neke osnovne karakteristike koje je razlikuju od drugih subkultura. To su: grupna solidarnost, teritorijalnost i maskulinost. Nasilje je također jedna od najbitnijih karakteristika subkulture nogometnih navijača. Na prostorima bivše Jugoslavije navijačka subkultura jača u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, a krajem osamdesetih postaje ‘’ politička avangarda’’ koja naviješta ratnu 1991. Navijačka subkultura je jako vezana uz politiku, političari su uvijek težili iskoristiti navijačke skupine za svoje interese. Nasilje je također uvijek prisutno u subkulturi nogometnih navijača, bilo samo simboličko ili stvarno, fizičko. Također, nasilje i subkultura nogometnih navijača su rezultat spektakularizacije najpopularnijeg sporta današnjice- nogometa.

UVOD
Subkultura nogometnih navijača je tek krajem 80- ih godina prošlog stoljeća postala izdvojen predmet zanimanja domaćih sociologa. No, društveni značaj navijačke subkulture kao mobilizatora velikog dijela hrvatske omladine je neupitan. Prije svega, treba uzeti u obzir mnoge slučajeve navijačkog nasilja i pretvaranja nogometnih stadiona u ' žive vulkane', te, izuzev pukog nasilja, česte konfrontacije navijača kao subkulture ( uvjetno rečeno i kontrakulture, imajući u vidu ekstremne skupine navijača) i etabliranog društvenog poretka. U posljednjih 15-ak godina navijači su postali politički entitet, njihove poruke su izazivale različite reakcije u javnosti, od prešutnog ili otvorenog podržavanja, pa do kritiziranja, a ponekad i pravog demoniziranja. Stoga se postavlja pitanje, kako to da su se navijači pretvorili od ' vatrenih' pratitelja sportskih priredbi, orjentiranih prvenstveno na te priredbe, u subkulturu koja se sve više okreće samoj sebi, svojoj ulozi u društvu u kojem egzistira. Oči javnosti nisu više usredotočene na sportska zbivanja ( prvenstveno se misli na nogomet) nezavisno od zbivanja koja se nužno vežu uz sport, a to je djelovanje navijačke subkulture. Navijači kao subkultura ostvaruju one funkcije koje su im onemogućene u institucionalnim okvirima ( onemogućene u smislu subjektivnog osjećaja nemoći, ne nužno i objektivnog stanja).
Mladi ljudi, koji čine veliku većinu nogometnih navijača, imaju potrebu za društvenom emancipacijom, za izgradnjom vlastitog identiteta, a to im je najlakše izvedivo u okviru subkulture, pogotovo kroz ono djelovanje koje ne može biti neprimjećeno od strane javnosti ( uzima se u obzir masovna posjećenost nogometnih stadiona, te česti TV prijenosi). Takav način djelovanja znao je postati, u kriznim situacijama nekog društva, politička avangarda. Idealan primjer za to su događanja na nogometnim stadionima bivše Jugoslavije krajem osamdesetih. U svakom slučaju, navijači su uvijek težili skrenuti pozornost javnosti na sebe, što je važna funkcija nasilja koje prakticiraju ekstremne navijačke grupe. No, osim što joj je cilj skrenuti pozornost javnosti na sebe, navijačka subkultura omogućuje mladim ljudima da na neki način savladaju krizu identiteta. Identitet određene navijačke skupine je ono na čemu se ona bazira, što često dovodi do ekstrema u komunikaciji sa svima koji toj skupini ne pripadaju ( odnos ' mi i oni'). Ipak, i tako izgrađen identitet pruža mladim navijačima mogućnost kakve -takve društvene emancipacije, jer je nasilje uvijek primjećeno, o nasilju se priča u javnosti, ono puni novinske stranice. Tako navijači postižu svoj cilj, i od osjećaja da su ' nitko' stječu dojam da su ipak ' netko', čime donekle rješavaju krizu identiteta i osjećaj društvene marginalnosti. Istina, to ostvaruju uglavnom kroz nasilje, no to i jest jedna od glavnih karakteristika navijačke subkulture.

GLAVNA OBILJEŽJA NAVIJAČKE SUBKULTURE
Navijačka subkultura je zapravo samo dio šire navijačke kulture, no od nje se razlikuje po mnogim posebnostima. Ono što karakteritira navijačku subkulturu, što razlikuje ekstremne nogometne navijače od ostalog gledateljstva je, prije svega, visok stupanj autonomije. Navijačka subkultura postoji u biti zbog sebe, iako se na prvi pogled čini da je ekstremnim navijačima primarna pobjeda njihovog kluba. No, sudeći i po navijačkim transparentima, na njima je zastupljenije ime navijačke skupine nego ime nogometnog kluba kojeg podržavaju. Primaran cilj ekstremnih navijača je biti viđen, kako u široj javnosti, tako i unutar vlastite navijačke skupine. Često se to ostvaruje putem nasilja, a nasilje je osnova za izgradnju statusa pojedinog ekstremnog navijača unutar vlastite skupine. Inače, po svojim osnovnim karakteristikama navijačka subkultura je, kako kaže Vrcan, ' subkultura u kojoj visoko mjesto zauzimaju elementi kolektivne solidarnosti, izrazite teritorijalnosti i egzaltirane muškosti.'(Vrcan, 1990: 78).To su, dakle, karakteristike svojstvene svim ekstremnim navijačkim skupinama. Kolektivna solidarnost izražena je na 3 načina: vizualno, akustički i putem nasilja. Pod vizualnim se podrazumijeva korištenje raznih navijačkih rekvizita (šalovi, zastave, transparenti) koji na neki način ' uniformiraju' određenu navijačku skupinu, i stvaraju od nje neku vrstu ' navijačke vojske'. Akustički se solidarnost izražava zajedničkim pjevanjem i skandiranjem (to je posebno izraženo kod tzv. ' sjevernjačkog tipa navijanja’’, dok kod ' južnjačkog tipa' prevladavaju elementi vizualne ekspresije) što kod pojedinca u skupini stvara osjećaj zaštićenosti i moći koju sam, naravno, ne posjeduje. Solidarnost se, naravno, iskazuje i kroz nasilje, koje je lako ostvarivo u svim oblicima aktivne gomile, o čemu govori i Gustave Le Bon, ističući da gomila ' ne dopušta da se išta umetne između njene želje i ostvarenja te želje. Ona to manje razumije što joj broj daje osjećaj neodoljive snage. Pojedinac u gomili gubi pojam nemogućnosti.' ( Le Bon, 1989: 47). Zbog solidarnosti navijači su spremni učiniti nešto što inače ne prakticiraju ( osim huliganskog dijela skupine) u svakodnevnom životu. Tu konkretno mislimo na nasilje. Druga važna osobina navijačkih skupina je teritorijalnost. Tu konkretno mislimo na shvaćanje da, npr., navijači koji dolaze u grad kojim ' vlada' druga navijačka skupina moraju shvatiti ' tko je tu gazda'. No, kod pojma teritorijalnosti je možda bitnija dimenzija teritorijalnosti u smislu prostora koji određena navijačka skupina zauzima na tribinama stadiona. Naime, navijači su vrlo osjetljivi na dolazak ' nepozvanih gostiju' na njihov dio gledališta ( prvenstveno se misli na policiju, ali i na suparničke navijačke skupine). Inače, u navijački ritual spada ' osvajanje' tribine na kojoj su navijači protivničkog kluba. Zbog toga su se često događali neredi velikih razmjera na stadionima ( primjerice tragedija na Heyselu 29. svibnja 1985., u kojoj je poginulo 39 ljudi zbog napada navijača ' Liverpoola' na navijače ' Juventusa'), no danas je to teže ostvarivo zbog pojačanih mjera osiguranja.
Treće važno obilježje navijačkih skupina je egzaltirana muškost. Naime, navijački stil ponašanja na stadionu i izvan njega obilježen je izrazitom maskulinošću, koja se može izražavati na više načina, npr. glasnim ' muškim' skandiranjem. Isto tako, oni tu maskulinost naglašavaju i u odnosu prema navijačima drugog kluba, dovodeći njihovu ' muškost' u pitanje raznim pogrdnim skandiranjima i verbalnim ponižavanjem. To je dio onog osnovnog navijačkog obrasca identificiranja koji je doveden do ekstrema. To je obrazac ' mi i oni'. 'Oni' su uvijek druge navijačke skupine, organi reda ( simbol vlasti), a nekad i ' neutralno' gledateljstvo. Da bi se njen identitet uopće mogao izgraditi, navijačka skupina mora imati nekoga koga će staviti u kategoriju ' oni'. Cilj je biti uočljiviji, ' viđeniji' od ' njih'. Zbog toga navijačke skupine daju primat tome kako će se prikazati u javnosti, a najlakši način za skretanje pažnje na sebe je preko nasilja. To neprestano skretanje pažnje na sebe dokazuje da su događanja na tribinama, pogotovo na dijelu gdje se nalaze ekstremni navijači, često neovisna o događanjima na samom terenu. Istovremeno s događanjima na terenu, na tribinama se odvija prava ' navijačka utakmica'. To nije samo natjecanje s drugom navijačkom grupom u vizualnoj ekspresiji ( npr. bakljade), u skandiranju i pjevanju, nego, naravno, i u nasilju. Ekstremne navijačke skupine grade svoj ugled na nasilju, u njima se izrazito cijeni spremnost na žrtvu ( još jedan pokazatelj maskulinosti), koju je nemoguće dokazati izvan nasilničkih oblika ponašanja. No, gledano iz šire perspektive, nasilnički oblici ponašanja nekad su pravi indikator dublje društvene krize.

DRUŠTVENI UVJETI U KOJIMA NASTAJE NAVIJAČKA SUBKULTURA U HRVATSKOJ
Na području Hrvatske, tada kao dijelu Jugoslavije, navijačka subkultura sa svim svojim bitnim karakteristikama nastaje krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća ( iako je prva formalna navijačka skupina osnovana još 1950. - splitska 'Torcida', no tada još ne možemo govoriti o pravoj subkulturi nogometnih navijača). Istovremeno s nastajanjem brojnih navijačkih skupina, koje svoje uzore vide u engleskim i talijanskim navijačima, stadioni polako postaju ' živi vulkani' gdje marginalizirana omladina na brutalan način dokazuje svoje postojanje kao društvenog faktora koji se ne da tek tako marginalizirati. Naime, te osamdesete su bile godine dotad najveće krize jugoslavenskog društva i ' pravovjernog komunizma' koji se pokazao nemoćnim pred sve težom društvenom, gospodarskom i moralnom krizom, a i pred rastućim nacionalizmom. To je doba kad se relevantni društveni problemi ' guraju pod tepih' i kad neki dijelovi društva nemaju mogućnost političke participacije u rješavanju problema koji se tiču njih samih. Tada dijelovi omladine shvaćaju da samo na vaninstitucionalan način mogu izraziti ono što im je onemogućeno institucionalnim putem. Najlakši način za to bio je ostvariv u okviru velikih sportskih događanja, prvenstveno nogometnih utakmica. Mladi navijači su, osjećajući zaštićenost u ' uzavreloj masi', mogli dokazati svoje postojanje kao društvenog, ali i političkog subjekta. No, to naravno nije ni najmanje pomoglo u rješavanju problema na koje su, na način svojstven navijačkom ritualu, na nogometnim stadionima upozoravali ekstremni navijači, jer, kako kaže Vrcan, ' zbivanja u vezi s nogometom, izražavajući stanovita društvena stanja na preokrenut i mistificiran način, po pravilu ostavljaju nedirnutim njihove stvarne i najdublje društvene korijene.'( Vrcan, 1990: 25). No, za navijače je očito bilo bitno da se ' glas tribina' čuje u javnosti. A ta javnost je to zanemarivala, očito vjerujući u to da su događanja u vezi s navijačkim nasiljem na stadionima bivše države dobar ' ispušni ventil'. No, pokazalo se da su sukobi u jugoslavenskom društvu druge polovice osamdesetih samo produbljeni kroz navijačko nasilje. Sve to kulminiralo je događajem na zagrebačkom 'Maksimiru' (stadion NK ' Dinamo') 1990., na neodigranoj utakmici između ' Dinama' i 'Crvene zvezde', kad je moglo doći do krvavog sukoba između beogradskih ' Delija' i zagrebačkih ' Bad blue boysa', i kad su snage sigurnosti pokazale nesposobnost u adekvatnom održavanju reda na stadionu. Ritualno navijačko nasilje preraslo je preko otvorenog fizičkog nasilja na stadionima u pravi rat, o čemu govori i Hrvoje Prnjak u knjizi o BBB-ima: ' Stvarnom ratu je- vrlo indikativno- prethodio ' rat navijača' na tribinama! Politički događaji uskoro postaju društveno dominantni na svim razinama, pa i kad je riječ o sportu i navijaštvu.' ( Prnjak, 1997: 18). Rat, istina, nije počeo zbog događanja na tribinama, no upravo ta događanja su nagovjestila ono što je počelo 1991. godine, a što je puno ozbiljnije i tragičnije od nasilja na tribinama - pravi rat.

NAVIJAČKA SUBKULTURA I POLITIKA
Navijačka subkultura je u samom nastajanju bila povezana s politikom. Političari su često htjeli kroz ' glas tribina' ostvariti neke vlastite interese. No, to manipuliranje s navijačima se pokazalo kao ' dvosjekli mač', jer su navijačke grupe s vremenom izgradile vlastiti identitet koji teži biti potpuno neovisan o bilo kakvim političkim opcijama. Tako su krajem osamdesetih u tadašnjoj SR Hrvatskoj neke političke stranke htjele preko navijačkog pokreta povećati svoju popularnost među biračima prije prvih parlamentarnih izbora. U to vrijeme navijačke skupine postaju glasnik ideje nacionalnog jedinstva i nacionalizma uopće, i rušitelji već istrošene ideje ' bratstva i jedinstva'. Nacionalna i stranačka obilježja postaju sastavnim dijelom navijačke ikonografije. Političke stranke s nacionalnim predznakom su u Srbiji i Hrvatskoj imale otvorenu podršku s navijačkih tribina. No, navijačka subkultura se s vremenom sve više distancirala od onih političkih opcija koje je podržavala. Dobar primjer za to je odnos između navijačke skupine BBB i stranke koja je jedno desetljeće vladala samostalnom Hrvatskom- HDZ-a. Prije osamostaljenja Hrvatske BBB podržavaju tu stranku te joj podižu popularnost u masama. Nakon osamostaljenja odnosi između BBB- a i HDZ- a ne samo da gube prijašnji karakter nego postaju otvoreno neprijateljski ( zbog promjene imena kluba 'Dinamo' u ' Croatia', zbog čega HDZ optužuje BBB da nisu ' dovoljno domoljubno' nastrojeni, pa čak i da su neprijatelji Hrvatske jer ne prihvaćaju novo ime kluba.). Navijači su shvatili da se politika ne smije ' miješati' u sport. No, navijači su, kao što sam već naveo, često preuzimali ulogu političkog subjekta u bivšoj državi, čime su i jačali svoj buntovnički identitet, o čemu govori i Lalić: ' U tome su prednjačile skupine ekstremnih navijača koje su, istovremeno, svojim političkim istupima djelatno izazivale tadašnju službenu javnost i snažile svoju grupnu identifikaciju.' ( Lalić, 1993: 23).Navijači su bili neka vrsta političkih aktivista, no u ekstremnom smislu. Nakon osamostaljenja Hrvatske, međunacionalni animoziteti i otvoreni sukobi na nacionalnoj osnovi zamjenjeni su regionalnim animozitetima i sukobima na osnovi centar- periferija. Nije nimalo začuđujuće to što je, barem kod navijača, puklo to relativno jako nacionalno jedinstvo s početka 90- ih. Navijači su morali imati nekoga s kim će uspostaviti odnos ‘’ mi i oni’’. To je opet bilo iskorištavano u političke svrhe, no manipulacija navijačima od strane politike se, kao što sam rekao na početku ovog poglavlja pokazala kao ‘’ dvosjekli mač’’. No, navijačka subkultura će, koliko god sad to ‘’osviješteni’’ pripadnici navijačkih grupa težili izbjeći, i dalje biti utočište raznih političkih opcija, posebno onih ekstremnih ( vjerojatnije ultradesnih, jer je navijačka subkultura kod nas uglavnom vezana za desne političke opcije, dok su lijeve opcije ‘’ rezervirane’’ za subkulture koje svoj stil grade na glazbenim sklonostima, npr. punk, heavy metal i dr.). No, vrlo je moguće da je navijačko simpatiziranje ekstremno desnih političkih opcija u funkciji čiste provokacije, budući da u navijačkoj subkulturi kod nas ne postoji neka tradicija neonacizma, ‘’ što potvrđuju i sami navijači koji naglašavaju razliku između svog ‘’nacionalizma’’ i profašističke varijante istog.’’( Prnjak, 1997: 241). Ipak, navijaštvo ne može biti odvojeno od politike, jer se politika bavi stvarima od javnog interesa, a to ne može biti ‘’ hladno’’ prihvaćeno od ‘’ uzavrelih tribina’’. Naprotiv, nekad su čisto politički razlozi dovodili do eskalacije nečega što je sastavni dio navijačkog rituala- nasilja.

NAVIJAČKA SUBKULTURA I NASILJE
Nasilje i nasilničko ponašanje je jedna od najbitnijih karakteristika subkulture nogometnih navijača. To je, možemo slobodno reći, osnovna karakteristika svih ekstremnih navijačkih skupina. Nasilje je u navijačkim skupinama prisutno od samih početaka organiziranog navijanja. Istina, fizičko nasilje kao samo jedan oblik nasilja je u zadnjih petnaestak godina poprimilo znatno veće razmjere nego u doba nastajanja organiziranog navijanja. No, pod nasiljem se podrazumjeva i simboličko nasilje, u koje spadaju provokacije vizualnog karaktera ( npr. isticanje zastave s kukastim križem) i verbalno nasilje ( npr. uvredljive pjesme, prijeteća skandiranja). Svi ti oblici nasilja su dio navijačkog rituala. Među navijačkim skupinama postoje čak i nepisana pravila o fizičkom nasilju, npr., da nije ‘’navijački’’ koristiti noževe, pištolje i sve ostalo što može ‘’ protivnika’’ teže fizički ozlijediti. O tom ‘’ ritualnom’’ nasilju govori britanski sociolog Peter Marsh, a to u svojoj knjizi spominje Prnjak: ‘’ Peter Marsh je osmislio i poseban termin za označavanje ritualizirane agresivnosti navijača; aggro ( izvedena iz engleske riječi aggravation, koja označava ljutnju, pogoršanje, pretjerivanje, izazivanje), inzistirajući pritom na razlici između navijačkog, tj. ‘’ ritualnog’’, i ‘’ stvarnog’’ nasilja.’’ ( Prnjak, 1997: 20). Ipak, treba istaknuti da su i ‘’ ritualno’’ i ‘’ stvarno’’ nasilje dio jednog kontinuuma, tj. da ‘’ ritualno’’ nasilje lako prelazi u ‘’ stvarno’’ fizičko nasilje. No, za sve oblike nasilja je karakteristično jedno- njihova funkcija je privući pažnju javnosti, izraziti neku vrstu bunta te provocirati sve koji ne pripadaju određenoj navijačkoj skupini. I naizgled bezrazložni huliganizam ima svoju funkciju, jer ga ‘’ možemo promatrati kao nastojanje da se skrene pažnja na sebe, odnosno, kao društvenu provokaciju koja može ( ali i ne mora, ukoliko je riječ o čistom vandalizmu) biti utemeljena na više ili manje opravdanom buntu.’’ ( Prnjak, 1997: 8). Ono može značiti i raskid s postojećim društvenim normama, o čemu govori Vrcan: ‘’ Nasilje u nogometu kao nasilje odozdo otkriva dubinu i oštrinu raskida s postojećim sistemom, njegovim institucijama, njegovim definicijama realnosti, njegovim vrijednostima, njegovim simbolima, itd. Nasilje istodobno produbljuje i radikalizira taj raskid.’’ ( Vrcan, 1990: 85). No, to je karakteristično samo za teže društvene krize. Dalje, funkcija svih oblika navijačkog nasilja je poniziti protivnike i ostvariti povoljan rezultat u ‘’ navijačkoj utakmici’’ na tribinama, koja se često odvija nezavisno od događanja na terenu. Ta ‘’ navijačka utakmica’’ je simboličkog karaktera. Odvija se kroz natjecanje u svim elementima navijačkog rituala (npr. transparenti, bakljade) ali i kroz verbalno nasilje (vrijeđanje i ponižavanje pripadnika ‘’ protivničke’’ skupine) koje vrlo lako prelazi u pravo fizičko nasilje. Događa se i da ‘’ neutralni’’ gledatelji postanu žrtve nasilja, iako su tome sklone samo grupe huligana kojima je primarno nasilje zbog nasilja, a ne ‘’ ritualno’’ navijačko nasilje.
Ne smijemo zaboraviti činjenicu da grupe nogometnih navijača svoje članove ‘’regrutiraju’’ uglavnom iz marginaliziranih dijelova omladine. Takva omladina teži napraviti sve da postane ‘’ vidljiv’’ dio društva, a to je najlakše putem nasilja, jer nasilje nikad ne ostaje nezapaženo od strane javnosti. O tome govori i Vrcan, napominjući da je nasilje ‘’najpogodniji i najsigurniji način da se postigne društvena vidljivost: ništa danas ne čini društveno vidljivim lakše i brže od nasilja.’’ ( Vrcan, 1990: 82). Ulogu nasilja kod ekstremnih navijača slično shvaća i Prnjak: ‘’ Bitan im je cilj: da ih protivnici, ali i svi drugi, koji su možda tek neutralni promatrači, jasno uoče!’’(Prnjak, 1997: 16). No, nekad je nasilje samo reakcija na nemogućnost sprovođenja navijačkog rituala, a kao najveću smetnju provođenju svih elemenata navijačkog rituala navijači vide policiju. Ekstremni navijači ne žele da ih netko ‘’ čuva’’. U svakom slučaju, možemo zaključiti da je nasilje neizbježan dio navijačkog rituala i da prvenstveno ima funkciju okretanja ‘’ očiju javnosti’’ prema sebi i funkciju izgradnje ugleda pojedinca unutar određene navijačke skupine. Međutim, i sam nogomet kao spektakl stvara plodno tlo za nasilničko ponašanje navijača.

NAVIJAČKA SUBKULTURA I SVIJET NOGOMETNOG SPEKTAKLA
Navijačku subkulturu ne možemo promatrati samo kao jedan oblik društvenog djelovanja neovisno o zbivanjima u vezi sa samim nogometom. Nogomet kao sportska igra nesumnjivo pripada svijetu spektakla. Da bi privukla što više publike na stadion, nogometna ‘’propagandna mašinerija’’ uvjerava tu istu publiku da i o njoj ovisi ishod nogometne utakmice. To spominje Vrcan: ‘’ Današnji je nogometni pogon organiziran i funkcionira tako da traži i formira navijačku publiku te namjerno stvara utisak da i od nje zavisi rezultat susreta.’’ ( Vrcan, 1990: 80). No, i određeni dio publike želi biti aktivni sudionik nogometne priredbe: ‘’ Navijačka publika nije i ne želi biti samo puki gledalac i potrošač nogometnog spektakla. Ona hoće da bude, i doista jest, aktivni sudionik tog spektakla.’’ ( Vrcan;, 1990: 77). Često se pred velike nogometne derbije mogu čuti izjave visokih dužnosnika nogometnih klubova da publika treba biti njihov ‘’ dvanaesti igrač’’ i da ih treba ‘’ vatreno’’ bodriti. Nogometni funkcioneri na taj način ‘’ dižu temperaturu’’ pred velike nogometne derbije koji su ionako definirani kao ‘’ utakmice visokog rizika’’. To ‘’ podizanje temperature’’ stvara od nogometa pravi spektakl i ima funkciju što većeg populariziranja tog sporta. Veća popularnost stvara mogućnost većeg profita. Nogomet ne treba ‘’ čisto potrošačku i puku gledateljsku, ne publiku kazališne naravi, već pravu navijačku publiku.’’ ( Vrcan, 1990: 77). Ta aktivna publika teži da ostvari utakmicu na tribinama, tj. utakmicu u navijanju i tako stvoriti ‘’ spektakl u spektaktlu’’. No, ta ‘’ navijačka utakmica’’ se često odvija na rubu incidenta, pa kod težih nasilničkih izgreda djeluje disfunkcionalno na ‘’ industriju sporta’’ i ‘’industriju spektakla’’. Ipak, nasilje je, kako opet navodi Vrcan, sastavni dio nogometnog spektakla: ‘’ Spektakularna narav današnjeg nogometa sama po sebi favorizira nasilje i nasilničke oblike ponašanja. Danas ništa nije toliko spektakularno koliko nasilje. Na neki način logika nogometa kao spektakla vodi sama po sebi do granice na kojoj nasilje postaje neizbježno ili barem lako moguće.’’ ( Vrcan, 1990: 74). U svakom slučaju, navijačka subkultura i nasilničko ponašanje ekstremnih navijača čini nogometni spektakl još spektakularnijim. ‘’ Atmosfera’’ koju stvaraju nogometni navijači je potpuno u skladu s logikom nogometnog spektakla. ‘’ Čini se da takozvana normalna, mirna i snižena temperatura nije funkcionalna za nogomet kao spektakl.’’ ( Vrcan, 1990: 75). Nogomet posljednjih godina postaje sve agresivniji, te se toliko komercijalizira da djeluje kao ‘’tvornica novca’’ za one koji žive od njega. Sukladno tome, i nogometna publika je izgubila svoj prijašnji karakter. Više nije cilj vidjeti ‘’ ljepotu od igre’’ na terenu, cilj je vidjeti omiljenu momčad kako pobjeđuje, i to je primarno. Kompetitivnost u nogometu je do granica nasilja povećala ‘’ temperaturu’’ na stadionima. No, sama spektakularnost nogometa nije, naravno, jedini ‘’ krivac’’ za navijačko nasilje na tribinama i izvan njih, iako na neki način uvjetuje egzistiranje ekstremnih navijačkih grupa. Koliko god te grupe i njihovo djelovanje bile neovisne o događanju na nogometnom travnjaku, ipak je samo njihovo postojanje uvjetovano postojanjem tog spektakularnog sporta- nogometa.

ZAKLJUČAK
U ovom radu je bilo nemoguće navesti sve karakteristike navijačke subkulture i ekstremnih navijača, no cilj ovog rada nije bio u potpunosti obraditi fenomen nogometnog navijaštva, nego samo sažeto prikazati uvjete u kojima je nastala navijačka subkultura kod nas te neizbježnu povezanost između navijačke subkulture i politike. Isto tako, pokušali smo ukratko obrazložiti fenomen nasilja u okviru djelovanja ekstremnih navijačkih grupa, te povezanost navijačke subkulture sa svijetom nogometnog spektakla. Sve to daje samo približnu sliku o tome što navijačka subkultura zapravo jest. No, i ta približna slika nam omogućuje da prepoznamo specifičnosti tog omladinskog stila. U toj subkulturi njeguju se posebne vrijednosti, prije svega maskulinost, teritorijalnost, grupna solidarnost te raznovrsni elementi navijačkog rituala, među kojima je i nasilje. Nasilje je vjerojatno prva asocijacija koja pada na pamet ‘’ neutralnom promatraču’’ na spomen navijačke subkulture i ekstremnih navijača. Istina, nasilje je jedan od osnovnih elemenata navijačkog stila ponašanja, no bilo bi pogrešno tumačiti ga pukom agresivnošću. Ono u okviru navijaštva ima simboličko značenje, iako nerijetko prerasta u teške izgrede. U vezi s nasiljem u ovom radu je stalno napominjano da je osnovna funkcija nasilja ‘’ biti viđen’’ u javnosti i u vlastitoj navijačkoj skupini. Taj motiv je sam po sebi ‘’ neutralan’’ u nekom etičkom smislu, no često dovodi do nečega što sa sigurnošću možemo protumačiti kao nešto negativno. Jedan od ciljeva ovog rada je bio i upozoriti na tu ‘’ tamnu’’ stranu navijaštva, pogotovo zbog nastojanja mnogih pojedinaca, pa i samih navijača, da navijačka subkultura doživi neku vrstu ‘’ katarze’’ i da se pretvori od ‘’opasnog’’ dijela društva u oblik subkulture čija osnovna karakteristika neće biti nasilje, iako je subkultura nogometnih navijača zasad neodvojiva od nasilja. No, činjenica je da su nekad nogometni stadioni bili ‘’ bezopasni’’, pa je za očekivati da bi navijačka subkultura mogla poprimiti taj ‘’ bezopasni’’ oblik, ukoliko dođe do promjena u mogućnostima društvene participacije mladih ljudi, ali i do promjena u samoj prirodi nogometa. No, to je samo pretpostavka, budući da nasilje u sportu, a i u društvu inače, ne pokazuje, barem zasad, tendenciju opadanja. Ipak, ‘’ katarza’’ navijačke subkulture nije nemoguća, te ovisi prvenstveno o samim navijačima da li će njihovim djelovanjem upravljati nasilju sklone skupine huligana, ili će nasilje postati marginalna karakteristika navijačkih skupina.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

a na tribini, arapski šeik zamotan u bijelu plahtu, veselo cupka i plješće svojim ljubimcima. Dvadesetak sekundi kasnije, sjeda natrag u udobnu crvenu fotelju s izvezenim grbom kluba i domahuje hostesi; žedan je. Ne razumiješ prijatelju moj. I ne krivim te.
Ne znaš ti da preko puta u pubu sjedi čovjek s pivom u ruci i krvavih očiju dere se na televizor, urla, navija; i ne shvaća kako se nakon 20 godina našao s pogrešne strane stadiona. Nema "spektakla" za takve, nikad više. Ostali su mu treninzi i rezerve; i TV. Ukrao si mu mjesto prijatelju, sa svojom udobnom crvenom foteljom s izvezenim grbom, gdje se on nekada smrzavao na betonu, poliven pivom uz pjesmu cijelog stadiona. A opet nikad sretniji. Delirij na 0:3, 0:4, nije bitno, van pameti, kontra svake logike. Sve si mu to ukrao, prijatelju, tu atmosferu i poznata lica, drugi dom, ili prvi, subotu popodne, i onaj osjećaj...kad grotlo podivlja. Osjećaj za uspomene, i ništa više.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


kohorta sluzbene stranice

'…ne znamo što se gore događa, jer pažnja nam je usmjerena na akciju
neposredno ispred, uši su nam se zažarile od buke, pokreta i udaraca,
muklih sudara šaka i cipela s tijelima; čelična šipka ili nešto slično me dohvaća po glavi.
Odjednom ostajem sam. Izoliran. Potrbuške ležim na ulici i jedem govna.
elo mi je u lokvi. Kamenčići mi grebu ruke. Uza zid. Smrad razbijene cigle i mokrog betona.
Brojčana nadmoć gura frontu dalje niz ulicu. Prema nogometu. Bliže utakmici Millwall-Chelsea.
Nogometnoj utakmici. To je samo sport.
To bi trebala biti lijepa utakmica dvaju timova koji vole napadati. No, ne bih rekao da ću ju gledati,
jer udarci stižu sa svih strana, okružuje me nekoliko tipova, udaraju tamo gdje najviše boli,
umrtvljuju mi tijelo, ruju, lome krvne žile. Udarci mi se odbijaju od glave i ramena, po kralježnici,
savijam se kako bih se zaštitio na jedini mogući način, a Millwall udara gdje stigne, ciljaju mi jaja,
no sklupčao sam se i stisnuo u loptu, pokušavam se zaštititi najbolje što mogu.
Oko mene sve zvoni kako se masa kreće ulicom i odnosi sa sobom onaj duboki urlik,
sad razabirem pojedine riječi, uglavnom besmislice i mržnju, jebena pičkica, jebeni Chelsea,
jebena pičkica, jebena pičkica, jebena pičkica, jebena pičkica, ritam udaraca usporava,
no sad su precizniji, prokletnici biraju gdje će udariti, odlaze dalje,
ostavljaju jadnike neka dovrše posao, najvjerojatnije žgoljavi klinci bez muda.
Sekunde se pretvaraju u minute i ne pada mi na pamet ustati i pobjeći, jer ne bih
uspio i samo bih se rastvorio i izložio udarcima jaja i lice, bijeg je nemoguća misija,
uopće ne razmatram tu mogućnost, moram podnijeti kaznu kao pravi muškarac,
kao što su me učili u školi, kao što su me učili mama i tata, udari ih jače nego oni tebe,
ne plači, ne tužakaj, brani se kad te napadnu, budi pravi muškarac, budi ponosan,
poštuj samoga sebe, nasilje bez sretnog završetka.
Iz ovoga nema izlaza i poželim vrisnuti, no ništa mi ne izlazi iz grla. Vrat mi je ozlijeđen,
a glasnice prenapete. Hvata me strah kao nikad prije, jer shvaćam da sam sad sam
protiv čitavog jugoistočnog Londona, oko mene je ostalo jedva deset pičkica,
no očito me namjeravaju spojiti s betonom. Pokušavaju me procijediti kroz
kanalizacijski otvor u podzemni kanal. Udarci ne prestaju. Loše mi je.
Imam osjećaj da umirem. Usrao sam se od straha, a strah se polagano pretvara u paniku.
Najčišću, slijepu paniku koja me grabi iznutra dok mi se udarci odbijaju od glave,
leđa, čak i jaja, jer se prevrćem i rastvaram. Osjećam rigotinu u ustima dok se
pokušavam ponovno sklupčati u loptu. Štitim jaja. Skrivam glavu.
No, udarci i dalje praskaju po tjemenu i leđima. Zamišljam se u invalidskim kolicima,
u mrtvačkom sanduku koji se spušta na remenima, izgaram u velikoj peći,
plaćam svoje grijehe, leš se rastapa kao da je voštana lutka, sve su žice još jednom prerezane.
A gdje su drugi, u pičku materinu? Gdje je ostatak ekipe? Zašto mi te pičkice ne pomognu?
Nisu me smjeli ostaviti samog. Ne smije biti ovako sjebano. Nogomet bi se trebao svoditi
na manje tučnjave i nekoliko modrica. Ništa ovako ozbiljno. Brz ulet i malo preseravanja.
Ostavili su me da se brinem za sebe. Gubim dodir sa stvarnošću, lebdim u nekakvom
narkomanskom svijetu snova, misli mi se lome i teku dalje, lebde, i dalje osjećam udarce,
ali ne i bol, potpuno sam otupio, kao da sam pijan. No, još uvijek, uza sve ovo,
sačuvao sam dostojanstvo, monoton glas u glavi govori mi da smo obavili što smo morali.
Možemo biti ponosni jer smo pokazali da možemo izazvati Millwall i izdržati i kad su brojčano
nadmoćni. Ako preživim, nakon ovoga mogu hodati uzdignute glave, ali noge su mi mrtve,
a glava mi puca od boli.
Dosta mi je.
Hvala Bogu na sirenama...''
(football factory)




moj bivsi razred


ja,raska i dino
izlazak iz skole



Osijek:Varteks


Zagreb:Osijek


Slaven Belupo:Osijek


Osijek:Zagreb rukomet


Osijek:Rijeka


Osijek:Medjimurje


Osijek:Rijeka


Osijek:Kamen Ingrad


Osijek:Varteks


Osijek:Inter


Osijek:Rijeka


Osijek:Hajduk


Osijek:Hajduk


Osijek:Hajduk


Osijek:Hajduk


Osijek:Dinamo


Osijek:Dinamo


Osijek:Hajduk


Osijek:Cibalia


Osijek:Cibalia


Kamen Ingrad:Osijek


Cibalia:Osijek


Osijek:Brondby


zivi nemoj stati,voli ali nemoj ponos dati


kohorta osijek


Osijek


OSIJEK-NEPOKORENI GRAD


Osijek:Cibalia


Osijek:Dinamo


Osijek:Hajduk


Osijek:Dinamo


znaj da najljepse uspomene za tebe me vezu


wellcome


zauvijek s nama


mrzim dinamo



Grad na dravi, danas slavi, naprijed naši bijelo-plavi,
cijeli Osijek kliče, zove: Naprijed naši momci po bodove!
Mi smo bolji, mi smo jači, bodrite nas navijači,
nek se svuda čuje odjek: OSIJEK, OSIJEK, OSIJEK!

Iz Osijeka, četa mala, krv je naša bijelo-plava.
Hrvatske smo mi sinovi, odani smo bijelo boji!
Bijela boja, boja znana, to je ponos Osječana!


Mi Slavonci,
uz Osijeka smo svi,
i kad gubiš ti znaj,
nikad nećeš bit sam,
volimo te mi!

Sa istoka ori jedan odjek OOOOOO
Šampione ime ti je Osijek OOOOO
Sa istoka ori jedan odjek OOOOO
Bože čuvaj Kohortu i Osijek OOOOO


Mi smo svojoj općini obećanje dali,
da ćemo izjebati sve živo na Dravi..
IDE NASTUPA, NE BOJI SE SEXA,
OSIJEK, OSIJEK JEBE BEZ KOMPLEKSA!

Inati se Slavonijo, ljepota nek tvoja boli,
nema onog tko te ne zna, tko te ne zna, a ne voli!


Pjevaj majko, ratara i bekrija,
pjesmu onu što nam život stvara,
konje vrane kad odsedla šokadija,
vrisen pjesma od plamena i žara!

I krcat stadion, baklje se pale, i rulja bodri bijelo-plave,
ja volim Osijek i Kohortu, ja volim grad pokraj Drave!
Ale, ale, ale, ale.... jebem ti život bez rakije!


Moj Osijek pun je sunca, uz Dravu miran i tih,
za sve nas ostat će uvijek najljepša pjesma i stih!
Moj grade pored Drave, tu mladost moja je sva,
na svakom kamenu tvome, krije se ljubav bez dna!
Kad svijetla gasnu, i mjesec se pojavi mlad,
na obali Drave umoran odmara grad!

Ti nikad nećeš biti sam, mi smo uvijek uz tebe,
ti si ponos našeg grada, ja te volim Osječe!


Kad te vidim tuga nestaje,
sija sunce trava miriše,
srce moje kuca za tebe,
samo tebe volim Osječe,
volim Osječe!

Kohortaš stari ulicama luta,
purgera traži cijeli dan i noć,
i kad ga nađe razbit će mu pičku,
u Osijek više nikad neće doć!


Ići ćemo daleko, svladat ćemo prepreke,
zbog Osijeka i Kohorte!
Samo tebe volim ja, ti si ljubav najveća,
moj Osječe, o kako volim te!
OOOOOOO

I kad utihne svaka pjesma
i prazna bude svaka ulica,
znaj da i tada moje srce kuca,
kuca samo zbog Osijeka!
OOOOOOO
nananana


Ajde Osječe, ajde Osječe, ajde Osječe,
zabijaj golove do nove pobjede...

Mi smo Kohorta
Ponos istoka
Znaj da živimo
Svi za Osijeka
OOOOOOOO


Nikoga nisam volio tako,
dušom i tijelom beskrajno lako,
kao tebe, Osijek kao tebe!

oooooo
jedinoooooo
na svijetu tebe volimo,
i bio loš, ili prvi, za nas ti si vječno šampion!
idemo svi, gdje god si ti, ekipa lega će te pratiti
kohorta je, znaj da je, uvijek bila i biće uz tebe

idemo svi,
gdje god si ti,
ekipa lega će te prati,
kohorta je,
znaj da je,
uvijek bila i biće uz tebe,
o osječe,
sa tobom smo,
jedini samo tebe volimo,
o osječe,
ja volim te,
znaj da tu sam uvijek uz tebe

wallpaperi

























kaka


















koreografije






















Možda je prošao život cijeli od onog dana kad sam ju sreo,kad ugledah oči plave i kosu boje pokošene trave...
Al pomislih lijepa je ona i nečuh zvukove onih zvona što u smrt zovu ju polako a da sam znao vječno bih plakao…
Ruke mi pruža kao da pita:"Vidiš li šume,polja i žita???"
I pružih ruku ruci što drhti i pružih ruku vapaju smrti.Spazih tada pred kim stojim i provodim noći i dane u dimu marihuane...
Htio sam ljubavlju otjerati drogu koju je ona uzimala.Zvala je zvijezde i noći da joj sude,željela je da voli i voljena bude.
Uzalud bijahu molitve moje,umriješe oči plave boje.Prokleh sve toga dana i zlo koje donosi marihuana.
Ana je djevojka plave kose i imena koje mnoge djevojke nose koje će isto jednoga otići gdje i moja Ana...
Na grobu njenom zaplakah prvi i ispisah riječi kapima krvi:"Umrla je u smiraj jednoga dana,bila je lijep ai zvala se Ana."
A znala je da narkomani dugo ne žive i da se oni kratkim snovima dive,voljela je bosti svoje vene,voljela je drogu a možda i mene

1. U pivu možeš uživati cijeli mjesec.
2. Mrlje od piva se lako peru.
3. Pivo ne moraš izvoditi na piće i večeru.
4. Tvoje pivo će te strpljivo čekati u autu dok skićeš okolo.
5. Kad tvoje pivo splasne sve brige su ti prošle.
6. Pivo nikada ne kasni.
7. Pivo ne izluđuje ako tražiš drugo pivo.
8. Ako je ružno, pivo možeš skloniti bilo gdje.
9. Sa piva se skida etiketa vrlo lako.
10. Kad odlaziš u bar, siguran si da možeš trgnuti bar jedno pivo.
11. Pivo nikada nema glavobolju.
12. Pošto popiješ pivo, za bocu uvijek možeš dobiti još neki novčić.
13. Pivo se neće rasplakati ako dođeš kući sa još jednim pivom.
14. Ako uživaš u pivu na pravi način, uvijek će ti biti bistra glava.
15. Pivo uvijek legne lako.
16. Pivo možeš dijeliti sa svojim prijateljima.
17. Za noć možeš skinuti i više piva, a da se osjećaš dobro.
18. Uvijek možeš biti siguran da si prvi koji otvara bocu piva.
19. Pivo je uvijek vlažno.
20. Pivo nikada ne insistira na jednakosti.
21. Pivo možeš priuštiti javno.
22. Pivo se ne brine ako se vraćaš kasno.
23. Hladno pivo je dobro pivo.
24. Pivo se ne mora prati da bi imalo dobar ukus.
25. Ako promijeniš pivo ne moraš plaćati alimentaciju.
26. Ljepota piva nije samo površinska.
27. Suštinski kvaliteti piva lako se prepoznaju po etiketi.
28. Kad pivo pjeni znaš da nema bjesnilo.
29. Intelektualne vrijednosti piva su nebitne.
30. Nijednom pivu ne smeta dim.
31. Nijedno pivo nema pokvaren zub.
32. Kad želiš pivo znaš da te neće odbiti.
33. Preko piva ne možeš dobiti ni jednu veneričnu bolest.
34. Pivu je potpuno svejedno koju muziku slušaš dok ga ljuštiš.
35. Što si deblji to ti pivo bolje leži.
36. Ako pivo ostaviš nedovršeno nećeš imati bolove.
37. Pivo nema rođendan ni Dan piva.
38. Svako pivo je lako i jeftino.
39. Pivu ne smeta ako si ružan i glup.
40. Pivu ne smeta ako nisi materijalno situiran.
41. Ako imaš tremu konobar će ti rado servirati pivo.
42. Pivo se ne linja.
43. I u najgoroj kavani se može naći dobro pivo.
44. Kada ostaviš pivo siguran si da te neće ogovarati kod drugih piva.
45. Pivo nikada nije masno.
46. Svako pivo pada na isti pokret ruke.
47. Pivu je potpuno svejedno kada ćeš ga popiti.
48. Pivom možeš nekažnjeno gađati prolaznike sa prozora.
49. Pivo uvijek ima kondiciju i raspoloženje.
50. Svako pivo ima uzak grlić.
51. Zbog piva mlađeg od 18 godina se ne ide u zatvor.
52. Ako si na ulici grub sa pivom nitko te neće premlatiti.
53. Pivo možeš da vodiš i na kartanje.
54. Pivo nikada neće poželjeti igrati preferans.
55. Pivo se može koristiti odmah pošto se proizvede.
56. Pivo ne lupeta gluposti dok ga ljuštiš.
57. Kada spavaš sa pivom možeš i hrkati.
58. Pivo nema roditelje ni agresivne prijatelje.
59. Ne moraš da staviš gumicu u usta kada piješ pivo.
60. Ako prospeš tuđe pivo, vlasnik će rado prihvatiti da ga častiš drugim.
61. Ako imaš dva piva istovremeno, ne moraš gledati na sat.
62. Pivu ne smeta ako si pivopija.
63. Pivo nikada ne može da zaglavi.
64. Na pivo se nikada ne skupljaju muhe.
65. Pivo uvijek ima vremena i nikada nema obaveza.
66. Pivo nikada nije suviše maljavo.
67. Ako piješ crno pivo nećeš imati problema sa skinsima
68. Uvijek možeš dobiti pivo od prijatelja.
69. Nijedno pivo ne doživi da bude staro i ružno.
70. Pivo nema ništa protiv muških šovinista.
71. Pivo je uvijek u prozirnoj ambalaži.
72. Pivo ne gunđa ako si sadista.
73. Od jednog piva još nitko nije dobio infarkt.
74. Pivo se ne buni kad si pijan.
75. Pivo nema usađene moralne norme.
76. Pivo je gluhonijemo i povodljivo.
77. U slučaju potrebe možeš upotrebiti i staro pivo.
78. Pivo nikada samo sebi ne diže cijenu.
79. Pivo nikada ne suprotstavlja svoje mišljenje tvom.
80. Pivo te nikada neće dovesti u iskušenje da ga prospeš.
81. Za otvaranje svakog piva potrebno je sasvim malo napora vremena i živaca.
82. Pivo uvijek zna što hoće (da bude popijeno) i to ne skriva.
83. Pivo uvijek ispunjava sve što od njega možeš očekivati i pri tome se ne buni.
84. Kad piješ pivo sve držiš u svojim rukama.
85. SAM određuješ dinamiku.
86. Pivo se neće uobraziti ako mu pokažeš koliko ti je stalo do njega.
87. Pivo možeš kad hoćeš, a ženu kad možeš.
88. Loše pivo uvijek možeš zamijeniti boljim.
89. Pivo će biti zadovoljno neovisno od poze u kojoj ga cijepaš.
90. Ako ti se pivo ne sviđa možeš nekažnjeno da ga prospeš.
91. Nijedno pivo se ne otima kad ga poželiš popiti.
92. Pivu ne smeta ako neko promatra dok ga obrađuješ.
93. Pivo ne poplavi kad ga prospeš po podu.
94. Da bi popio pivo potreban i dovoljan uvjet je da odstraniš čep.
95. Nije protuzakonito biti vlasnik gajbe piva.
96. Ako žestoko navališ, pivo ti neće sasuti suzavac u lice.
97. Uz pivo ti nikad ne može biti dosadno.
98. Pivo možeš piti uvijek, bez obzira na starost.
99. Pivo ne može da te izblamira u društvu.
100. Pivu je dovoljna jedna boca.
101. Pivo ne insistira na romantici prije nego što ga otvoriš.