Sažetak
Subkultura nogometnih navijača ima neke osnovne karakteristike koje je razlikuju od drugih subkultura. To su: grupna solidarnost, teritorijalnost i maskulinost. Nasilje je također jedna od najbitnijih karakteristika subkulture nogometnih navijača. Na prostorima bivše Jugoslavije navijačka subkultura jača u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, a krajem osamdesetih postaje ‘’ politička avangarda’’ koja naviješta ratnu 1991. Navijačka subkultura je jako vezana uz politiku, političari su uvijek težili iskoristiti navijačke skupine za svoje interese. Nasilje je također uvijek prisutno u subkulturi nogometnih navijača, bilo samo simboličko ili stvarno, fizičko. Također, nasilje i subkultura nogometnih navijača su rezultat spektakularizacije najpopularnijeg sporta današnjice- nogometa.
UVOD
Subkultura nogometnih navijača je tek krajem 80- ih godina prošlog stoljeća postala izdvojen predmet zanimanja domaćih sociologa. No, društveni značaj navijačke subkulture kao mobilizatora velikog dijela hrvatske omladine je neupitan. Prije svega, treba uzeti u obzir mnoge slučajeve navijačkog nasilja i pretvaranja nogometnih stadiona u ' žive vulkane', te, izuzev pukog nasilja, česte konfrontacije navijača kao subkulture ( uvjetno rečeno i kontrakulture, imajući u vidu ekstremne skupine navijača) i etabliranog društvenog poretka. U posljednjih 15-ak godina navijači su postali politički entitet, njihove poruke su izazivale različite reakcije u javnosti, od prešutnog ili otvorenog podržavanja, pa do kritiziranja, a ponekad i pravog demoniziranja. Stoga se postavlja pitanje, kako to da su se navijači pretvorili od ' vatrenih' pratitelja sportskih priredbi, orjentiranih prvenstveno na te priredbe, u subkulturu koja se sve više okreće samoj sebi, svojoj ulozi u društvu u kojem egzistira. Oči javnosti nisu više usredotočene na sportska zbivanja ( prvenstveno se misli na nogomet) nezavisno od zbivanja koja se nužno vežu uz sport, a to je djelovanje navijačke subkulture. Navijači kao subkultura ostvaruju one funkcije koje su im onemogućene u institucionalnim okvirima ( onemogućene u smislu subjektivnog osjećaja nemoći, ne nužno i objektivnog stanja).
Mladi ljudi, koji čine veliku većinu nogometnih navijača, imaju potrebu za društvenom emancipacijom, za izgradnjom vlastitog identiteta, a to im je najlakše izvedivo u okviru subkulture, pogotovo kroz ono djelovanje koje ne može biti neprimjećeno od strane javnosti ( uzima se u obzir masovna posjećenost nogometnih stadiona, te česti TV prijenosi). Takav način djelovanja znao je postati, u kriznim situacijama nekog društva, politička avangarda. Idealan primjer za to su događanja na nogometnim stadionima bivše Jugoslavije krajem osamdesetih. U svakom slučaju, navijači su uvijek težili skrenuti pozornost javnosti na sebe, što je važna funkcija nasilja koje prakticiraju ekstremne navijačke grupe. No, osim što joj je cilj skrenuti pozornost javnosti na sebe, navijačka subkultura omogućuje mladim ljudima da na neki način savladaju krizu identiteta. Identitet određene navijačke skupine je ono na čemu se ona bazira, što često dovodi do ekstrema u komunikaciji sa svima koji toj skupini ne pripadaju ( odnos ' mi i oni'). Ipak, i tako izgrađen identitet pruža mladim navijačima mogućnost kakve -takve društvene emancipacije, jer je nasilje uvijek primjećeno, o nasilju se priča u javnosti, ono puni novinske stranice. Tako navijači postižu svoj cilj, i od osjećaja da su ' nitko' stječu dojam da su ipak ' netko', čime donekle rješavaju krizu identiteta i osjećaj društvene marginalnosti. Istina, to ostvaruju uglavnom kroz nasilje, no to i jest jedna od glavnih karakteristika navijačke subkulture.
GLAVNA OBILJEŽJA NAVIJAČKE SUBKULTURE
Navijačka subkultura je zapravo samo dio šire navijačke kulture, no od nje se razlikuje po mnogim posebnostima. Ono što karakteritira navijačku subkulturu, što razlikuje ekstremne nogometne navijače od ostalog gledateljstva je, prije svega, visok stupanj autonomije. Navijačka subkultura postoji u biti zbog sebe, iako se na prvi pogled čini da je ekstremnim navijačima primarna pobjeda njihovog kluba. No, sudeći i po navijačkim transparentima, na njima je zastupljenije ime navijačke skupine nego ime nogometnog kluba kojeg podržavaju. Primaran cilj ekstremnih navijača je biti viđen, kako u široj javnosti, tako i unutar vlastite navijačke skupine. Često se to ostvaruje putem nasilja, a nasilje je osnova za izgradnju statusa pojedinog ekstremnog navijača unutar vlastite skupine. Inače, po svojim osnovnim karakteristikama navijačka subkultura je, kako kaže Vrcan, ' subkultura u kojoj visoko mjesto zauzimaju elementi kolektivne solidarnosti, izrazite teritorijalnosti i egzaltirane muškosti.'(Vrcan, 1990: 78).To su, dakle, karakteristike svojstvene svim ekstremnim navijačkim skupinama. Kolektivna solidarnost izražena je na 3 načina: vizualno, akustički i putem nasilja. Pod vizualnim se podrazumijeva korištenje raznih navijačkih rekvizita (šalovi, zastave, transparenti) koji na neki način ' uniformiraju' određenu navijačku skupinu, i stvaraju od nje neku vrstu ' navijačke vojske'. Akustički se solidarnost izražava zajedničkim pjevanjem i skandiranjem (to je posebno izraženo kod tzv. ' sjevernjačkog tipa navijanja’’, dok kod ' južnjačkog tipa' prevladavaju elementi vizualne ekspresije) što kod pojedinca u skupini stvara osjećaj zaštićenosti i moći koju sam, naravno, ne posjeduje. Solidarnost se, naravno, iskazuje i kroz nasilje, koje je lako ostvarivo u svim oblicima aktivne gomile, o čemu govori i Gustave Le Bon, ističući da gomila ' ne dopušta da se išta umetne između njene želje i ostvarenja te želje. Ona to manje razumije što joj broj daje osjećaj neodoljive snage. Pojedinac u gomili gubi pojam nemogućnosti.' ( Le Bon, 1989: 47). Zbog solidarnosti navijači su spremni učiniti nešto što inače ne prakticiraju ( osim huliganskog dijela skupine) u svakodnevnom životu. Tu konkretno mislimo na nasilje. Druga važna osobina navijačkih skupina je teritorijalnost. Tu konkretno mislimo na shvaćanje da, npr., navijači koji dolaze u grad kojim ' vlada' druga navijačka skupina moraju shvatiti ' tko je tu gazda'. No, kod pojma teritorijalnosti je možda bitnija dimenzija teritorijalnosti u smislu prostora koji određena navijačka skupina zauzima na tribinama stadiona. Naime, navijači su vrlo osjetljivi na dolazak ' nepozvanih gostiju' na njihov dio gledališta ( prvenstveno se misli na policiju, ali i na suparničke navijačke skupine). Inače, u navijački ritual spada ' osvajanje' tribine na kojoj su navijači protivničkog kluba. Zbog toga su se često događali neredi velikih razmjera na stadionima ( primjerice tragedija na Heyselu 29. svibnja 1985., u kojoj je poginulo 39 ljudi zbog napada navijača ' Liverpoola' na navijače ' Juventusa'), no danas je to teže ostvarivo zbog pojačanih mjera osiguranja.
Treće važno obilježje navijačkih skupina je egzaltirana muškost. Naime, navijački stil ponašanja na stadionu i izvan njega obilježen je izrazitom maskulinošću, koja se može izražavati na više načina, npr. glasnim ' muškim' skandiranjem. Isto tako, oni tu maskulinost naglašavaju i u odnosu prema navijačima drugog kluba, dovodeći njihovu ' muškost' u pitanje raznim pogrdnim skandiranjima i verbalnim ponižavanjem. To je dio onog osnovnog navijačkog obrasca identificiranja koji je doveden do ekstrema. To je obrazac ' mi i oni'. 'Oni' su uvijek druge navijačke skupine, organi reda ( simbol vlasti), a nekad i ' neutralno' gledateljstvo. Da bi se njen identitet uopće mogao izgraditi, navijačka skupina mora imati nekoga koga će staviti u kategoriju ' oni'. Cilj je biti uočljiviji, ' viđeniji' od ' njih'. Zbog toga navijačke skupine daju primat tome kako će se prikazati u javnosti, a najlakši način za skretanje pažnje na sebe je preko nasilja. To neprestano skretanje pažnje na sebe dokazuje da su događanja na tribinama, pogotovo na dijelu gdje se nalaze ekstremni navijači, često neovisna o događanjima na samom terenu. Istovremeno s događanjima na terenu, na tribinama se odvija prava ' navijačka utakmica'. To nije samo natjecanje s drugom navijačkom grupom u vizualnoj ekspresiji ( npr. bakljade), u skandiranju i pjevanju, nego, naravno, i u nasilju. Ekstremne navijačke skupine grade svoj ugled na nasilju, u njima se izrazito cijeni spremnost na žrtvu ( još jedan pokazatelj maskulinosti), koju je nemoguće dokazati izvan nasilničkih oblika ponašanja. No, gledano iz šire perspektive, nasilnički oblici ponašanja nekad su pravi indikator dublje društvene krize.
DRUŠTVENI UVJETI U KOJIMA NASTAJE NAVIJAČKA SUBKULTURA U HRVATSKOJ
Na području Hrvatske, tada kao dijelu Jugoslavije, navijačka subkultura sa svim svojim bitnim karakteristikama nastaje krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća ( iako je prva formalna navijačka skupina osnovana još 1950. - splitska 'Torcida', no tada još ne možemo govoriti o pravoj subkulturi nogometnih navijača). Istovremeno s nastajanjem brojnih navijačkih skupina, koje svoje uzore vide u engleskim i talijanskim navijačima, stadioni polako postaju ' živi vulkani' gdje marginalizirana omladina na brutalan način dokazuje svoje postojanje kao društvenog faktora koji se ne da tek tako marginalizirati. Naime, te osamdesete su bile godine dotad najveće krize jugoslavenskog društva i ' pravovjernog komunizma' koji se pokazao nemoćnim pred sve težom društvenom, gospodarskom i moralnom krizom, a i pred rastućim nacionalizmom. To je doba kad se relevantni društveni problemi ' guraju pod tepih' i kad neki dijelovi društva nemaju mogućnost političke participacije u rješavanju problema koji se tiču njih samih. Tada dijelovi omladine shvaćaju da samo na vaninstitucionalan način mogu izraziti ono što im je onemogućeno institucionalnim putem. Najlakši način za to bio je ostvariv u okviru velikih sportskih događanja, prvenstveno nogometnih utakmica. Mladi navijači su, osjećajući zaštićenost u ' uzavreloj masi', mogli dokazati svoje postojanje kao društvenog, ali i političkog subjekta. No, to naravno nije ni najmanje pomoglo u rješavanju problema na koje su, na način svojstven navijačkom ritualu, na nogometnim stadionima upozoravali ekstremni navijači, jer, kako kaže Vrcan, ' zbivanja u vezi s nogometom, izražavajući stanovita društvena stanja na preokrenut i mistificiran način, po pravilu ostavljaju nedirnutim njihove stvarne i najdublje društvene korijene.'( Vrcan, 1990: 25). No, za navijače je očito bilo bitno da se ' glas tribina' čuje u javnosti. A ta javnost je to zanemarivala, očito vjerujući u to da su događanja u vezi s navijačkim nasiljem na stadionima bivše države dobar ' ispušni ventil'. No, pokazalo se da su sukobi u jugoslavenskom društvu druge polovice osamdesetih samo produbljeni kroz navijačko nasilje. Sve to kulminiralo je događajem na zagrebačkom 'Maksimiru' (stadion NK ' Dinamo') 1990., na neodigranoj utakmici između ' Dinama' i 'Crvene zvezde', kad je moglo doći do krvavog sukoba između beogradskih ' Delija' i zagrebačkih ' Bad blue boysa', i kad su snage sigurnosti pokazale nesposobnost u adekvatnom održavanju reda na stadionu. Ritualno navijačko nasilje preraslo je preko otvorenog fizičkog nasilja na stadionima u pravi rat, o čemu govori i Hrvoje Prnjak u knjizi o BBB-ima: ' Stvarnom ratu je- vrlo indikativno- prethodio ' rat navijača' na tribinama! Politički događaji uskoro postaju društveno dominantni na svim razinama, pa i kad je riječ o sportu i navijaštvu.' ( Prnjak, 1997: 18). Rat, istina, nije počeo zbog događanja na tribinama, no upravo ta događanja su nagovjestila ono što je počelo 1991. godine, a što je puno ozbiljnije i tragičnije od nasilja na tribinama - pravi rat.
NAVIJAČKA SUBKULTURA I POLITIKA
Navijačka subkultura je u samom nastajanju bila povezana s politikom. Političari su često htjeli kroz ' glas tribina' ostvariti neke vlastite interese. No, to manipuliranje s navijačima se pokazalo kao ' dvosjekli mač', jer su navijačke grupe s vremenom izgradile vlastiti identitet koji teži biti potpuno neovisan o bilo kakvim političkim opcijama. Tako su krajem osamdesetih u tadašnjoj SR Hrvatskoj neke političke stranke htjele preko navijačkog pokreta povećati svoju popularnost među biračima prije prvih parlamentarnih izbora. U to vrijeme navijačke skupine postaju glasnik ideje nacionalnog jedinstva i nacionalizma uopće, i rušitelji već istrošene ideje ' bratstva i jedinstva'. Nacionalna i stranačka obilježja postaju sastavnim dijelom navijačke ikonografije. Političke stranke s nacionalnim predznakom su u Srbiji i Hrvatskoj imale otvorenu podršku s navijačkih tribina. No, navijačka subkultura se s vremenom sve više distancirala od onih političkih opcija koje je podržavala. Dobar primjer za to je odnos između navijačke skupine BBB i stranke koja je jedno desetljeće vladala samostalnom Hrvatskom- HDZ-a. Prije osamostaljenja Hrvatske BBB podržavaju tu stranku te joj podižu popularnost u masama. Nakon osamostaljenja odnosi između BBB- a i HDZ- a ne samo da gube prijašnji karakter nego postaju otvoreno neprijateljski ( zbog promjene imena kluba 'Dinamo' u ' Croatia', zbog čega HDZ optužuje BBB da nisu ' dovoljno domoljubno' nastrojeni, pa čak i da su neprijatelji Hrvatske jer ne prihvaćaju novo ime kluba.). Navijači su shvatili da se politika ne smije ' miješati' u sport. No, navijači su, kao što sam već naveo, često preuzimali ulogu političkog subjekta u bivšoj državi, čime su i jačali svoj buntovnički identitet, o čemu govori i Lalić: ' U tome su prednjačile skupine ekstremnih navijača koje su, istovremeno, svojim političkim istupima djelatno izazivale tadašnju službenu javnost i snažile svoju grupnu identifikaciju.' ( Lalić, 1993: 23).Navijači su bili neka vrsta političkih aktivista, no u ekstremnom smislu. Nakon osamostaljenja Hrvatske, međunacionalni animoziteti i otvoreni sukobi na nacionalnoj osnovi zamjenjeni su regionalnim animozitetima i sukobima na osnovi centar- periferija. Nije nimalo začuđujuće to što je, barem kod navijača, puklo to relativno jako nacionalno jedinstvo s početka 90- ih. Navijači su morali imati nekoga s kim će uspostaviti odnos ‘’ mi i oni’’. To je opet bilo iskorištavano u političke svrhe, no manipulacija navijačima od strane politike se, kao što sam rekao na početku ovog poglavlja pokazala kao ‘’ dvosjekli mač’’. No, navijačka subkultura će, koliko god sad to ‘’osviješteni’’ pripadnici navijačkih grupa težili izbjeći, i dalje biti utočište raznih političkih opcija, posebno onih ekstremnih ( vjerojatnije ultradesnih, jer je navijačka subkultura kod nas uglavnom vezana za desne političke opcije, dok su lijeve opcije ‘’ rezervirane’’ za subkulture koje svoj stil grade na glazbenim sklonostima, npr. punk, heavy metal i dr.). No, vrlo je moguće da je navijačko simpatiziranje ekstremno desnih političkih opcija u funkciji čiste provokacije, budući da u navijačkoj subkulturi kod nas ne postoji neka tradicija neonacizma, ‘’ što potvrđuju i sami navijači koji naglašavaju razliku između svog ‘’nacionalizma’’ i profašističke varijante istog.’’( Prnjak, 1997: 241). Ipak, navijaštvo ne može biti odvojeno od politike, jer se politika bavi stvarima od javnog interesa, a to ne može biti ‘’ hladno’’ prihvaćeno od ‘’ uzavrelih tribina’’. Naprotiv, nekad su čisto politički razlozi dovodili do eskalacije nečega što je sastavni dio navijačkog rituala- nasilja.
NAVIJAČKA SUBKULTURA I NASILJE
Nasilje i nasilničko ponašanje je jedna od najbitnijih karakteristika subkulture nogometnih navijača. To je, možemo slobodno reći, osnovna karakteristika svih ekstremnih navijačkih skupina. Nasilje je u navijačkim skupinama prisutno od samih početaka organiziranog navijanja. Istina, fizičko nasilje kao samo jedan oblik nasilja je u zadnjih petnaestak godina poprimilo znatno veće razmjere nego u doba nastajanja organiziranog navijanja. No, pod nasiljem se podrazumjeva i simboličko nasilje, u koje spadaju provokacije vizualnog karaktera ( npr. isticanje zastave s kukastim križem) i verbalno nasilje ( npr. uvredljive pjesme, prijeteća skandiranja). Svi ti oblici nasilja su dio navijačkog rituala. Među navijačkim skupinama postoje čak i nepisana pravila o fizičkom nasilju, npr., da nije ‘’navijački’’ koristiti noževe, pištolje i sve ostalo što može ‘’ protivnika’’ teže fizički ozlijediti. O tom ‘’ ritualnom’’ nasilju govori britanski sociolog Peter Marsh, a to u svojoj knjizi spominje Prnjak: ‘’ Peter Marsh je osmislio i poseban termin za označavanje ritualizirane agresivnosti navijača; aggro ( izvedena iz engleske riječi aggravation, koja označava ljutnju, pogoršanje, pretjerivanje, izazivanje), inzistirajući pritom na razlici između navijačkog, tj. ‘’ ritualnog’’, i ‘’ stvarnog’’ nasilja.’’ ( Prnjak, 1997: 20). Ipak, treba istaknuti da su i ‘’ ritualno’’ i ‘’ stvarno’’ nasilje dio jednog kontinuuma, tj. da ‘’ ritualno’’ nasilje lako prelazi u ‘’ stvarno’’ fizičko nasilje. No, za sve oblike nasilja je karakteristično jedno- njihova funkcija je privući pažnju javnosti, izraziti neku vrstu bunta te provocirati sve koji ne pripadaju određenoj navijačkoj skupini. I naizgled bezrazložni huliganizam ima svoju funkciju, jer ga ‘’ možemo promatrati kao nastojanje da se skrene pažnja na sebe, odnosno, kao društvenu provokaciju koja može ( ali i ne mora, ukoliko je riječ o čistom vandalizmu) biti utemeljena na više ili manje opravdanom buntu.’’ ( Prnjak, 1997: 8). Ono može značiti i raskid s postojećim društvenim normama, o čemu govori Vrcan: ‘’ Nasilje u nogometu kao nasilje odozdo otkriva dubinu i oštrinu raskida s postojećim sistemom, njegovim institucijama, njegovim definicijama realnosti, njegovim vrijednostima, njegovim simbolima, itd. Nasilje istodobno produbljuje i radikalizira taj raskid.’’ ( Vrcan, 1990: 85). No, to je karakteristično samo za teže društvene krize. Dalje, funkcija svih oblika navijačkog nasilja je poniziti protivnike i ostvariti povoljan rezultat u ‘’ navijačkoj utakmici’’ na tribinama, koja se često odvija nezavisno od događanja na terenu. Ta ‘’ navijačka utakmica’’ je simboličkog karaktera. Odvija se kroz natjecanje u svim elementima navijačkog rituala (npr. transparenti, bakljade) ali i kroz verbalno nasilje (vrijeđanje i ponižavanje pripadnika ‘’ protivničke’’ skupine) koje vrlo lako prelazi u pravo fizičko nasilje. Događa se i da ‘’ neutralni’’ gledatelji postanu žrtve nasilja, iako su tome sklone samo grupe huligana kojima je primarno nasilje zbog nasilja, a ne ‘’ ritualno’’ navijačko nasilje.
Ne smijemo zaboraviti činjenicu da grupe nogometnih navijača svoje članove ‘’regrutiraju’’ uglavnom iz marginaliziranih dijelova omladine. Takva omladina teži napraviti sve da postane ‘’ vidljiv’’ dio društva, a to je najlakše putem nasilja, jer nasilje nikad ne ostaje nezapaženo od strane javnosti. O tome govori i Vrcan, napominjući da je nasilje ‘’najpogodniji i najsigurniji način da se postigne društvena vidljivost: ništa danas ne čini društveno vidljivim lakše i brže od nasilja.’’ ( Vrcan, 1990: 82). Ulogu nasilja kod ekstremnih navijača slično shvaća i Prnjak: ‘’ Bitan im je cilj: da ih protivnici, ali i svi drugi, koji su možda tek neutralni promatrači, jasno uoče!’’(Prnjak, 1997: 16). No, nekad je nasilje samo reakcija na nemogućnost sprovođenja navijačkog rituala, a kao najveću smetnju provođenju svih elemenata navijačkog rituala navijači vide policiju. Ekstremni navijači ne žele da ih netko ‘’ čuva’’. U svakom slučaju, možemo zaključiti da je nasilje neizbježan dio navijačkog rituala i da prvenstveno ima funkciju okretanja ‘’ očiju javnosti’’ prema sebi i funkciju izgradnje ugleda pojedinca unutar određene navijačke skupine. Međutim, i sam nogomet kao spektakl stvara plodno tlo za nasilničko ponašanje navijača.
NAVIJAČKA SUBKULTURA I SVIJET NOGOMETNOG SPEKTAKLA
Navijačku subkulturu ne možemo promatrati samo kao jedan oblik društvenog djelovanja neovisno o zbivanjima u vezi sa samim nogometom. Nogomet kao sportska igra nesumnjivo pripada svijetu spektakla. Da bi privukla što više publike na stadion, nogometna ‘’propagandna mašinerija’’ uvjerava tu istu publiku da i o njoj ovisi ishod nogometne utakmice. To spominje Vrcan: ‘’ Današnji je nogometni pogon organiziran i funkcionira tako da traži i formira navijačku publiku te namjerno stvara utisak da i od nje zavisi rezultat susreta.’’ ( Vrcan, 1990: 80). No, i određeni dio publike želi biti aktivni sudionik nogometne priredbe: ‘’ Navijačka publika nije i ne želi biti samo puki gledalac i potrošač nogometnog spektakla. Ona hoće da bude, i doista jest, aktivni sudionik tog spektakla.’’ ( Vrcan;, 1990: 77). Često se pred velike nogometne derbije mogu čuti izjave visokih dužnosnika nogometnih klubova da publika treba biti njihov ‘’ dvanaesti igrač’’ i da ih treba ‘’ vatreno’’ bodriti. Nogometni funkcioneri na taj način ‘’ dižu temperaturu’’ pred velike nogometne derbije koji su ionako definirani kao ‘’ utakmice visokog rizika’’. To ‘’ podizanje temperature’’ stvara od nogometa pravi spektakl i ima funkciju što većeg populariziranja tog sporta. Veća popularnost stvara mogućnost većeg profita. Nogomet ne treba ‘’ čisto potrošačku i puku gledateljsku, ne publiku kazališne naravi, već pravu navijačku publiku.’’ ( Vrcan, 1990: 77). Ta aktivna publika teži da ostvari utakmicu na tribinama, tj. utakmicu u navijanju i tako stvoriti ‘’ spektakl u spektaktlu’’. No, ta ‘’ navijačka utakmica’’ se često odvija na rubu incidenta, pa kod težih nasilničkih izgreda djeluje disfunkcionalno na ‘’ industriju sporta’’ i ‘’industriju spektakla’’. Ipak, nasilje je, kako opet navodi Vrcan, sastavni dio nogometnog spektakla: ‘’ Spektakularna narav današnjeg nogometa sama po sebi favorizira nasilje i nasilničke oblike ponašanja. Danas ništa nije toliko spektakularno koliko nasilje. Na neki način logika nogometa kao spektakla vodi sama po sebi do granice na kojoj nasilje postaje neizbježno ili barem lako moguće.’’ ( Vrcan, 1990: 74). U svakom slučaju, navijačka subkultura i nasilničko ponašanje ekstremnih navijača čini nogometni spektakl još spektakularnijim. ‘’ Atmosfera’’ koju stvaraju nogometni navijači je potpuno u skladu s logikom nogometnog spektakla. ‘’ Čini se da takozvana normalna, mirna i snižena temperatura nije funkcionalna za nogomet kao spektakl.’’ ( Vrcan, 1990: 75). Nogomet posljednjih godina postaje sve agresivniji, te se toliko komercijalizira da djeluje kao ‘’tvornica novca’’ za one koji žive od njega. Sukladno tome, i nogometna publika je izgubila svoj prijašnji karakter. Više nije cilj vidjeti ‘’ ljepotu od igre’’ na terenu, cilj je vidjeti omiljenu momčad kako pobjeđuje, i to je primarno. Kompetitivnost u nogometu je do granica nasilja povećala ‘’ temperaturu’’ na stadionima. No, sama spektakularnost nogometa nije, naravno, jedini ‘’ krivac’’ za navijačko nasilje na tribinama i izvan njih, iako na neki način uvjetuje egzistiranje ekstremnih navijačkih grupa. Koliko god te grupe i njihovo djelovanje bile neovisne o događanju na nogometnom travnjaku, ipak je samo njihovo postojanje uvjetovano postojanjem tog spektakularnog sporta- nogometa.
ZAKLJUČAK
U ovom radu je bilo nemoguće navesti sve karakteristike navijačke subkulture i ekstremnih navijača, no cilj ovog rada nije bio u potpunosti obraditi fenomen nogometnog navijaštva, nego samo sažeto prikazati uvjete u kojima je nastala navijačka subkultura kod nas te neizbježnu povezanost između navijačke subkulture i politike. Isto tako, pokušali smo ukratko obrazložiti fenomen nasilja u okviru djelovanja ekstremnih navijačkih grupa, te povezanost navijačke subkulture sa svijetom nogometnog spektakla. Sve to daje samo približnu sliku o tome što navijačka subkultura zapravo jest. No, i ta približna slika nam omogućuje da prepoznamo specifičnosti tog omladinskog stila. U toj subkulturi njeguju se posebne vrijednosti, prije svega maskulinost, teritorijalnost, grupna solidarnost te raznovrsni elementi navijačkog rituala, među kojima je i nasilje. Nasilje je vjerojatno prva asocijacija koja pada na pamet ‘’ neutralnom promatraču’’ na spomen navijačke subkulture i ekstremnih navijača. Istina, nasilje je jedan od osnovnih elemenata navijačkog stila ponašanja, no bilo bi pogrešno tumačiti ga pukom agresivnošću. Ono u okviru navijaštva ima simboličko značenje, iako nerijetko prerasta u teške izgrede. U vezi s nasiljem u ovom radu je stalno napominjano da je osnovna funkcija nasilja ‘’ biti viđen’’ u javnosti i u vlastitoj navijačkoj skupini. Taj motiv je sam po sebi ‘’ neutralan’’ u nekom etičkom smislu, no često dovodi do nečega što sa sigurnošću možemo protumačiti kao nešto negativno. Jedan od ciljeva ovog rada je bio i upozoriti na tu ‘’ tamnu’’ stranu navijaštva, pogotovo zbog nastojanja mnogih pojedinaca, pa i samih navijača, da navijačka subkultura doživi neku vrstu ‘’ katarze’’ i da se pretvori od ‘’opasnog’’ dijela društva u oblik subkulture čija osnovna karakteristika neće biti nasilje, iako je subkultura nogometnih navijača zasad neodvojiva od nasilja. No, činjenica je da su nekad nogometni stadioni bili ‘’ bezopasni’’, pa je za očekivati da bi navijačka subkultura mogla poprimiti taj ‘’ bezopasni’’ oblik, ukoliko dođe do promjena u mogućnostima društvene participacije mladih ljudi, ali i do promjena u samoj prirodi nogometa. No, to je samo pretpostavka, budući da nasilje u sportu, a i u društvu inače, ne pokazuje, barem zasad, tendenciju opadanja. Ipak, ‘’ katarza’’ navijačke subkulture nije nemoguća, te ovisi prvenstveno o samim navijačima da li će njihovim djelovanjem upravljati nasilju sklone skupine huligana, ili će nasilje postati marginalna karakteristika navijačkih skupina.
Post je objavljen 15.06.2007. u 13:07 sati.