Marketing
football factory
'…ne znamo što se gore događa, jer pažnja nam je usmjerena na akciju
neposredno ispred, uši su nam se zažarile od buke, pokreta i udaraca,
muklih sudara šaka i cipela s tijelima; čelična šipka ili nešto slično me dohvaća po glavi.
Odjednom ostajem sam. Izoliran. Potrbuške ležim na ulici i jedem govna.
elo mi je u lokvi. Kamenčići mi grebu ruke. Uza zid. Smrad razbijene cigle i mokrog betona.
Brojčana nadmoć gura frontu dalje niz ulicu. Prema nogometu. Bliže utakmici Millwall-Chelsea.
Nogometnoj utakmici. To je samo sport.
To bi trebala biti lijepa utakmica dvaju timova koji vole napadati. No, ne bih rekao da ću ju gledati,
jer udarci stižu sa svih strana, okružuje me nekoliko tipova, udaraju tamo gdje najviše boli,
umrtvljuju mi tijelo, ruju, lome krvne žile. Udarci mi se odbijaju od glave i ramena, po kralježnici,
savijam se kako bih se zaštitio na jedini mogući način, a Millwall udara gdje stigne, ciljaju mi jaja,
no sklupčao sam se i stisnuo u loptu, pokušavam se zaštititi najbolje što mogu.
Oko mene sve zvoni kako se masa kreće ulicom i odnosi sa sobom onaj duboki urlik,
sad razabirem pojedine riječi, uglavnom besmislice i mržnju, jebena pičkica, jebeni Chelsea,
jebena pičkica, jebena pičkica, jebena pičkica, jebena pičkica, ritam udaraca usporava,
no sad su precizniji, prokletnici biraju gdje će udariti, odlaze dalje,
ostavljaju jadnike neka dovrše posao, najvjerojatnije žgoljavi klinci bez muda.
Sekunde se pretvaraju u minute i ne pada mi na pamet ustati i pobjeći, jer ne bih
uspio i samo bih se rastvorio i izložio udarcima jaja i lice, bijeg je nemoguća misija,
uopće ne razmatram tu mogućnost, moram podnijeti kaznu kao pravi muškarac,
kao što su me učili u školi, kao što su me učili mama i tata, udari ih jače nego oni tebe,
ne plači, ne tužakaj, brani se kad te napadnu, budi pravi muškarac, budi ponosan,
poštuj samoga sebe, nasilje bez sretnog završetka.
Iz ovoga nema izlaza i poželim vrisnuti, no ništa mi ne izlazi iz grla. Vrat mi je ozlijeđen,
a glasnice prenapete. Hvata me strah kao nikad prije, jer shvaćam da sam sad sam
protiv čitavog jugoistočnog Londona, oko mene je ostalo jedva deset pičkica,
no očito me namjeravaju spojiti s betonom. Pokušavaju me procijediti kroz
kanalizacijski otvor u podzemni kanal. Udarci ne prestaju. Loše mi je.
Imam osjećaj da umirem. Usrao sam se od straha, a strah se polagano pretvara u paniku.
Najčišću, slijepu paniku koja me grabi iznutra dok mi se udarci odbijaju od glave,
leđa, čak i jaja, jer se prevrćem i rastvaram. Osjećam rigotinu u ustima dok se
pokušavam ponovno sklupčati u loptu. Štitim jaja. Skrivam glavu.
No, udarci i dalje praskaju po tjemenu i leđima. Zamišljam se u invalidskim kolicima,
u mrtvačkom sanduku koji se spušta na remenima, izgaram u velikoj peći,
plaćam svoje grijehe, leš se rastapa kao da je voštana lutka, sve su žice još jednom prerezane.
A gdje su drugi, u pičku materinu? Gdje je ostatak ekipe? Zašto mi te pičkice ne pomognu?
Nisu me smjeli ostaviti samog. Ne smije biti ovako sjebano. Nogomet bi se trebao svoditi
na manje tučnjave i nekoliko modrica. Ništa ovako ozbiljno. Brz ulet i malo preseravanja.
Ostavili su me da se brinem za sebe. Gubim dodir sa stvarnošću, lebdim u nekakvom
narkomanskom svijetu snova, misli mi se lome i teku dalje, lebde, i dalje osjećam udarce,
ali ne i bol, potpuno sam otupio, kao da sam pijan. No, još uvijek, uza sve ovo,
sačuvao sam dostojanstvo, monoton glas u glavi govori mi da smo obavili što smo morali.
Možemo biti ponosni jer smo pokazali da možemo izazvati Millwall i izdržati i kad su brojčano
nadmoćni. Ako preživim, nakon ovoga mogu hodati uzdignute glave, ali noge su mi mrtve,
a glava mi puca od boli.
Dosta mi je.
Hvala Bogu na sirenama...''
pogledajte oba videa
Post je objavljen 07.06.2007. u 12:57 sati.