Pita me koliko je volim
Preplavi me osjećaj straha kad drveće pod naletom vjetra luduje.
Traume iz djetinjstva donesene vjetrom.
Da su barem krošnje sramežljive. I da jesu, opet bi ih
samodopadan i kadikad ciničan vjetar razmahao.
Ništa mi danas nije išlo od ruke, a boga mi ni od noge.
Dođem doma ne obavljenog posla.
Ocvalih i dokusurenih živaca.
Desno u hodniku buket ne našiljenih olovaka.
Tupo me gledaju. Ne zna se ko je tuplji, olovke ,
ili u trenutku, ja.
Lijevo u hodniku ispod ogledala lavanda,
i jedna zamrznuta u mom srcu ruža, dobivena od
meni predrage osobe.
Šta god pogledam ništa danas ne sluti na dobro.
Uberem onu svoju djetelinu iz prošlog posta
i nju stavim na policu ispod ogledala, neka
ovaj prilično nepriličan dan ne zatvori ladicu sreće.
U to čujem sa balkona golubicu Elzu odjevenu u
perje folklornih boja. Tako je slatka, mila i draga,
mlada je, vidi se d nije još odrasla.
Odmah me obasja sunce, rastopi me.
Umili me. Pilić moj.
Prijateljica moja.
Kažu da su golubovi leteći štakori i da ih se ne dira?
Bogami ruke se mogu oprati i dezinficirati, ali jezik ne.
Nisam je othranila,nego jednostavno mi jede iz ruke.
Valjda smo se prepoznale.
Od tog dana redovno dolazi dvaput dnevno.
Sad sam u brizi ko će je nahraniti kad odem na mjesec, dva.
Nadam se da će se snaći.
Držim joj fige.
Ps:
Ostavite pticama vode da pregrme ovo
obezglavljeno ljeto.
Oznake: Srce moje preslatko