Sublimacija jednog ludila
Istog sekunda kad sam ga ugledala izmislila sam personu koju
sam predstavljala.... samo pred njim i samo jednom u životu
Radi ono davno...nečeg...što nije vrijedno spomena ovdje.
Nisam ni bila svjesna svojih mogučnosti..do tada.
Nije me prepoznao. Sad sam plavuša sa ispeglanom kosom
a i sa ispeglanom dušom ..... upravo zbog takvih.
Onda sam bila prirodna plavuša sa loknama.
Kanila sam ga očerupati ....do gola, ko u kukošinjcu.
Skinuti mu sve njegove maske..vučju..gosparsku..
prostačku,..anđeosku.
Koliko likova u samo jednom? Strava.To ni u kazalištu
nema.
Predstava za bogove čini mi se nikad bolja..
Naročito na kraju, kad su sve maske popodale.
Da ste samo mogli vidjeti taj pljusak... i pokušaj da
trivijalno i prolazno učini istinitim i trajnim.
Osta skrušen, ogoljen iscijeđen.
Sigurna sam da mu više neće pasti maske napamet.
Kad me vidi,ako me vidi prelazi na drugu stranu ulice
želeći mi polomiti sve koščice u grlu ..krc..krc.
....ali će moći jedino šaptati sebi u bradu.
Napucaj kravu.
Ps:
Ko zna koliko ja imam likova u sebi.
Mislim dva..ako ulovim još kojeg ajme mu majka.
Jedan od njih...
kad se pokrijem, srcu otkrijem da mi fale noći sa tobom.