Stanje duha
Žurim kući pod kišobranom koji mi izvrče vjetar pa sam više
pokisla nego suha i prostačim u sebi kivna na
kišobran i vjetar i razmišljam kako moram poslati
još neke mailove koje sam već trebala poslati iako ne ostavljam
za sutra što mogu danas. ali eto dogodi se.
Sretnem šefa obližnjeg dućana sa kojim često razmjenim
poneke...uglavnom slične filozofske stavove.
Rekla bih za sebe da sam ne društvena osoba i ako
znam da me drugi ne vide kao takvu, ali poznam se.
Ne znam šta me spopadne pri susretu sa njim kad dobijem volju
za razgovorom u prolazu, valjda njegov gard, osmjeh ili nedaj bože
njegove starije uglancane cipele od kroko kože koje su
simpatične i samo što ne zijevaju.
Pa se ja kao prepadnem :). Bože perverzije.
Šef je sredovječan muškarac, ljubazan,uvijek nasmijan,
po ljepoti bih rekla više ružan nego lijep, ali toliko ljepote
ima u toj njegovoj faci da bih ga najradije kao dijete štipkala
po licu. Da smijem.
Ne aludiram na nikakve muško - ženske odnose.
Filozofiram ja, a i on... očigledno sretni što imamo sa kim
ko nam odgovara...filozofski trkeljati.
Jer ne možeš sa svakim . Barem ja ne mogu.
O čemu trkeljamo?
O životu, o onome što je samorazumljivo i samoočigledno
u nijansama.
O porezu, prirezu, ojru, popovima, grčkoj, životu sa kreditom.
Baš mi svaki put uljepša dan.
Valjda je došlo vrijeme kad više niko nikog ne voli, kad bi susjedi
najradije skrivenom dvocjevkom iza cvijeća gađali tako da bi se moralo
u cik cak trčati po kruh.
O prijateljima neću ni pričati. Oni su gotovo izumrla vrsta.
Još malo ćemo pronalaziti fosile.
Sve mi se čini da će doći dan kad ću šetkati oko dućana ne bih li
slučajno srela šefa. Samo moram moliti boga da ne dobije otkaz.
Čisto samo razgovora radi ..da se razumijemo.
Ps:
Danas se šuška o crkvenim porezima
Ja bih crkvi opalila porez i na mise..