Jeste čuli za ovu izreku koja se koristi kad neko dijete pojede nešto sa zemlje: "Ne brini, nikad ne znaš od čega će se udebljati". Sad će se netko zgroziti od te izjave, jel'da? 'Ajmo se vratiti nekoliko desetak godina unazad i prisjetiti se svog djetinjstva.

Recite mi iskreno, jeste li bili alergični kao što su to ljudi danas, pogotovo djeca (makar ima uvijek i iznimaka)? Nismo imali PS konzole za igranje igrica, niti kompjutere pa ni mobitele.

Igrali smo se često s blatom, gazili kaljuže, nismo prali ruke svakih 5 minuta, niti je bila tolika gomila kemijskih sredstava za čišćenje kuhinje, WC-a itd. i sl. Valjda znate na što mislim, zar ne? Samim time dozvolili smo svom organizmu da stvori svoj vlastiti imunitet.

Da se razumijemo! Nisam nikako za NEČISTOĆU iliti NEHIGIJENU ali bome nisam niti za PRETJERANU ČISTOĆU kojom se djeci brani igrati u pijesku s blatom, da ne gaze kaljuže, da ne probaju okus lista ili obične trave...već moraju biti robovi higijene.

Ovih dana mnogima neće biti lako...sjetit će se (više nego ikada) svojih najmilijih kojih više nema na ovom svijetu. Oni su u našim srcima, žive s nama u svakoj našoj pori sve dok i mi, jednog dana, ne dođemo do njih.

Bila sam tri puta jedan maleni korak blizu smrti u jednom slučaju samo sam čudom preživjela (ne mislim na operaciju na srcu). Tada, kad to doživiš, postaneš otporan na strah od smrti. Ne, nikad vam nisam pisala o tome, niti neću...eto, samo sam to spomenula povodom ovih nadolazećih dana. Smrt za mene ne predstavlja kraj već početak novog postojanja u nekom drugom obliku na pr. nekom drugom svemiru ili dimenziji.

Interesantno je, da sve više napredujemo i još budemo, naravno, ali nikad, ama baš nikad nećemo saznati što se događa poslije smrti. Samo nagađamo. Da, istina, napisala sam da ne vjerujem da smrt znači kraj ali to je samo moje mišljenje, moje nadanje...

Ne vjerujem niti u kliničku smrt...svjetlost na kraju tunela, susret s umrlima itd. Zašto ne? Jednom kad čovjek umre, kad se prekine nevidljiva nit između fizičkog i astralnog tijela (duše) nema povratka. To je moje skromno mišljenje. Jedino nada i zakon o neuništivosti energije...daje mi za pravo da vjerujem u postojanje nakon smrti. Eto, to je to.

Nije ovo tužan post, dapače...znate već mene da na sve gledam sa smiješkom, zar ne? Smrt je dio naših života, čim se rodimo počinjemo umirati...to je činjenica. Zavidna sam onim ljudima (raznim plemenima) koji doživljavaju smrt na skroz normalan način, čak što više...vesele se, pjevaju, plešu i tako se opraštaju od pokojnika.

Zato ću i ja objaviti posmrtne stihove koje sam napisala sama za sebe. Nikad se ne zna, zar ne? Ne volim kasniti, volim uvijek biti spremna hehehehhe...

Ljudi ja ne mogu vjerovati da sam to ja na slici, zajedno sa školskim kolegama heheheheehe! Na ovu sliku skoro sam zaboravila i odlučila sam da je podijelim s vama. Slobodno se možete smijati, smijem se i ja ali mogla bih i plakati (ne od sreće) hehehehee...Imena dečkiju sam zaboravila ali cure, koja stoji do mene, zapamtila sam ime - Milada Krakovcová.

Išli smo tada u osnovnu školu u Brnu a imali smo 12 godina. Milada i ja družili smo se najčešće s tim dečkima na slici koji baš i nisu bili poznati po disciplini kao niti nas dvije hehehehe. Da, da, bila sam dosta nestašna u osnovnoj školi pogotovo tada jer su me drmali hormoni iliti pubertet.

Ajmeeeee, pogledajte samo moju frizuru! Zar nije grozna?!?! Krivac je moja majka, skrušeno priznajem jer je bila opsjednuta šišanjem, mene i sestre. A što kažete na dokoljenke, ha? Pa to je strašnoooooo! Gdje mi je samo bila pamet??? Tada je bilo moderno nositi takve dokoljenke ali ipak...užas nad užasima.

Ovih dana (kao i uvijek) prisjetila sam se svih mojih dragih kojih više nema na ovom svijetu. Gledala sam albume i zamislila sam se čim sam ugledala majčinu sliku na kojoj je izgledala zdrava i poletna iako je uvijek imala problema s plućima (tuberkuloza a kasnije embolija pluća). Umrla je dosta mlada u 59-oj godini života.

Uvijek mi je bilo zanimljivo ići s njom, kao dijete, kod frizera a gledati kako joj frizerka formira kosu u drdol (tako se zove frizura koju ima na slici). Bome nemam pojma kako se takva frizura kaže na hrvatskom.

Frizerka je spretno oblikovala majčinu crnu gustu kosu, onda ju je dobrano nalakirala tako da je izdržala majci na glavi skoro tjedan dana. Bila sam joj zavidna i obećala sam samoj sebi da kad odrastem da ću i ja imati takvu frizuru.

Ja i sestra znale smo se jako ljutiti na majku jer nas uvijek ona sama znala šišati a mi smo željele dugu kosu. Za nas je to bila prava mora čim je majka uzela škare u ruke i počela nas šišati.

Volite li čitati mudre priče? Ah, ja ih obožavam i uvijek nastojim nešto naučiti iz njih. Eeee, sad, koliko zaista naučim u to baš nisam sigurna. Zapravo mislim da mi to nimalo ne uspijeva. Sjećam se jedne koju nam je pričala razrednica u osnovnoj školi:

Dječak je s ocem šetao planinama. Iznenada se spotaknuo, pao, udario i povikao: "Aaaaaa!" Uz bol, začuo je glas s planina kako ponavlja: "Aaaaaa!" Iz znatiželje je upitao: "Tko si ti?" I dobio je odgovor: "Tko sI ti?" Tada je povikao: "Ja te čujem ali tko si ti?" A glas je odgovorio i rekao: "Ja te čujem te, ali tko si ti?" - Ljutiti dječak opet je povikao: "Budalo!" I dobio je odgovor: "Budalo!"

Tada je dječak pogledao oca i pitao: "Tata, što se događa?" Otac se nasmiješio i rekao: "Sine moj, sad pažljivo slušaj." A onda je čovjek povikao: "Najbolji si!" Glas je odgovorio: "Najbolji si!" Dijete je bilo iznenađeno i nije razumjelo.

To vam je bilo samo jednom u životu i vjerujem da se neće ponoviti. Daleko od toga da mi nije lijepo s Morskim (More ljubavi) ili da ne volim prirodu...problem je bio sasvim druge prirode (uskoro ćete saznati). Gljive ne prepoznajem, osim muhare ali zato Morski je pravi znalac u tome.

Taman kad smo stigli vlakom u Delnice saznala sam da u tim šumama ima medvjeda. Volim životinje, pogotovo male slatke medvjediće, ali ujedno znam koliko ih njihova majka voli i pazi...čak do te mjere da napadne nedužne ljude koje se nađu blizu.

Dakle, čim sam saznala tu strašnu činjenicu munjevito sam razmišljala što učiniti ako me napadne medo. Kažu da se treba praviti mrtav...pitanje je da li bih to uspjela kad bi medo došao meni i počeo me njušiti. Vjerojatno bih se ukočila kao kip s izbuljenim očima.

Pa mi je Morski rekao da u šumi treba praviti buku na pr. lupati granom o drvo i glasno govoriti. Je, toga sam se čvrsto držala čak toliko da nisam od lupanja stigla tražiti gljive.

Osobno ne poznajem osobe koje ne vole djecu ali znam da ima i takvih, na žalost. Što se mene tiče ja sam ovisnica o djeci. Sviđa mi se njihovo razmišljanje, njihove nepodopštine, njihovo pametovanje i sve ostalo. Nije mi uopće teško spustiti se na njihovu razinu i igrati se s njima.

Upravo zato objavljujem ovaj post sa slikama djece iz Japana koja su me istinski oduševila i raznježila:

"Odakle ste vi??? Baš čudno izgledate..."

"Gladna sam idem jesti suši..."

"Upravo takav sladoled sam htjela..."

"Tata, zašto me slikaju ovi čudni ljudi?"

"Hram baš nije blizu, moram malo odmorit"

Ne mogu si pomoći ali ponekad mi nečiji post (bez namjere) izgleda kao mamilica za huškače iliti strvinare koji jedva čekaju da napadnu i slasno požderu odabranu žrtvu pod krinkom da joj žele pomoći. Naravno, kad se ništa ne događa, kad je običan post onda ih nema...valjda čekaju svoju priliku.

Dakle, samim time postavlja se pitanje...Zašto poneki ljudi vole biti prisutni na mjestima gdje se događaju nenormalne situacije? Nije samo radoznalost u pitanju i ne mislim samo na blog već se to odnosi i na stvarne životne situacije. Ispravno bi bilo nastojati smiriti situaciju ali to je vjerojatno predosadno za neke ljude.

Gdje god se nešto nenormalno događa (svađa, tuča, automobilska nesreća ili neka druga..itd.) eto ti njih tj. strvinara a najgore je da tada (u često slučajeva) umjesto da pomognu žrtvi oni s velikim zadovoljstvom promatraju određenu situaciju...da mogu, još bi i pljeskali i tražili "repete".

Imate li objašnjenje za takvo ponašanje? Ako da, molim vas objasnite mi.

Često su moji snovi poput nekog filma i uvijek sanjam u boji. Kad god stignem analiziram ih i ponekad dođem do zanimljivih zaključaka. Osim toga neki snovi znaju mi se obistiniti. U snovima, pouzdano znam, komuniciram sa svima samo telepatski.

U zadnje vrijeme, cca tjedan dana, sanjala sam svaku noć jednu različitu brojku. Prvo sam mislila da bih obavezno trebala odigrati loto međutim to su bili brojke ovog tipa: 1, 2, 3, 8...itd. Pa ipak, Morski je uplaćivao listić s tim brojevima ali ništa od toga.

Znam ja jako dobro 'tičice moje drage na što ste pomislili pročitavši naslov mog posta! Međutim, brzo ćete se razočarati čim pročitate o čemu se zapravo radi. Dakle da počnem.

Kao što znate, bar neki, zbog operacije na srcu i štitnjače trošim lijekove. Najviše problema imam s onim lijekovima koje moram popit ujutro i to natašte. OK već sam se privikla...stavim vodu blizu svog kreveta na stolić i pripremim tablete.

Danas rano ujutro sanjala sam neki ludi san pun kaosa i kad sam se automatski probudila uzela sam pripremljene lijekove, zgrabila čašu vode i umjesto da sam je popila zalila sam si cijelo lice i vrat (hehehehehee) jer nisam dovoljno podigla glavu.

Došli su ružni dani, sve se opet budemo manje kretali pa sam morala napraviti restrikcije. Kao što već znate sobni bicikl je u pogonu kao i ostale sprave za vježbanje. Što se tiče hrane izbjegavam slatko a obožavam se sladiti. Pa sam danas odlučila napraviti iznimku tj. skuhati jedno fino jelo (jednostavno, slatko i ukusno) kojeg kod nas u Češkoj često spremaju ženice pa i neki muškarci.

Kupila sam široke rezance, mljeveni mak, rastopljeni maslac i šećer u prahu. Ovo jelo uz dodatak fine marmelade može biti još ukusnije, ja kupila marmeladu od jagoda. Mislim da nije potrebno pisati kako se sprema ova poslastica jer svaka iole iskusna domaćica znat će sve i bez naputka.

Neki dan sam gledala dokumentarnu emisiju o Sjevernoj Koreji pa sam se sjetila Igija, prijatelja iz Japana kojeg smo upoznali u Karaokama blizu našeg smještaja u Osaki.

Kao i svaki Japanac, tako i Igi, vrlo ljubazno nas dočekao zajedno s osobljem i drugim gostima. Čim su saznali da smo iz daleke Hrvatske i da znam napamet poznatu pjesmu Sukiyaki, Igi je sjeo pored mene i zapjevao sa mnom.

U današnje vrijeme čovjek mora štedjeti gdje god može, zar ne? Bome ja sam to učinila čim sam odlučila prestati pušiti i nakon toga isto je učinio i moj dragi (More ljubavi).Ponosna sam zbog toga na njega jer on je bio zaista strastveni pušač (2 kutije na dan!).

Štedimo i što se tiče frizera...ja sebe samu šišam kao i mog Morskog. Prosudite sami kako mi to ide:

Jeste li znali da različite boje djeluju na naše stanje iliti zdravlje? Pošto sam osoba od boja, malo sam istraživala i saznala:


CRVENA

- pozitivno utječe na naš mišićno-koštani sustav, srce, pluća, mišiće, zacjeljivanje rana, gubitak kose


ŽUTA (sve do narančaste)

- podupire probavni sustav, aktivira želudac i crijeva, bubrege, jetru, stimulira živce


PLAVA

- blagotvorno djeluje na genitalno područje i živce, liječi nesanicu, poremećaje jajnika i testisa, upale, bolove, otvrdnjavanje arterija, umor, pubertetske probleme i impotenciju


ZELENA

- pomaže kod bronhijalnog katara, artritisa, hripavca, gihta i mentalnih poremećaja

Dragi moji blogeri imam silnu želju napisati vam da mi je admin danas odgovorio. Toliko sam bila sretna da sam skoro zaplakala, hebiga, ja sam vam vrlo emotivna osoba. Cijenim taj njegov odgovor više nego zlato, najozbiljnije to mislim!

Bez obzira na konačan rezultat moj doživljaj admina totalno se promijenio. Znam da neće biti lako pronaći taj moj stari blog ali bitnije od toga je što mi je admin lijepo odgovorio i znam da će sve učiniti što će moći. Namjere i djela su bitna.

Ruku na srce, znam biti ponekad problematična jer bih stalno istjerivala pravdu ali moram jednom zauvijek shvatiti da admin s time nema nikakve veze. To ima veze s pojedincima na blogu, pa i te pojedince ne mrzim, daleko od toga. Hebiga, bikica sam i jaaaaako emotivna osoba. To nije opravdanje ali eto samo da znate.

U zadnje vrijeme primijetila sam kako su nekim blogerima vraćeni njihovi stari blogovi, što je za pohvalu, pa sam i ja napisala ponizno pismo adminu (jer me on nikako ne voli iako ja njega obožavam) da mi proba vratiti moj prvi blog pod nazivom teuta.

Eeeee sad me jako zanima što će biti. Postoje više solucija:

- neće mi odgovoriti

- napisat će mi da je to nemoguće

- očitat će mi bukvicu

- raznježit će se i ispunit će mi želju

Admine, sunce moje žarko, obećavam da ću biti dobra, poslušna, nikad neću više prigovarati...samo mi molim teeeeeeeeeee ispuni želju.

Što vi mislite, dragi moji blogeri, kaj će od svega biti?

Kao bikica po horoskopu imam jednu posebnu osobinu - tvrdoglavost - što samo po sebi ne mora biti samo mana, dapače jer upravo zbog te osobine kad nešto čvrsto odlučim to i napravim. Morski to jako dobro zna.

Sobni bicikl sam kupila s namjerom da vježbam zbog zdravlja i da skinem višak kila. Što zaista i činim svakodnevno osim i drugih fizičkih aktivnosti, pogotovo sad kad mi je moj Dragi kupio silikonsku navlaku za sjedalo. Lijepo sjednem na bicikl i gledam TV ispred sebe.

Prije tjedan dana kad sam krenula busom u Rijeku kod mog Dragog (Morskog) dogodio se jedan ružan incident. Taman smo krenuli iz Zagreba i kondukter je došao do jednog mladog para da im pregleda karte.

Nije prošlo puno vremena i glasna rasprava zaintrigirala je sve nas putnike. Nisam bila blizu pa nisam skoro ništa čula ali jasno je bilo da nešto s kartama ne valja. Jedino što sam dobro čula bilo je to da je kondukter ponavljao da im mora naplatiti novu kartu ili ih izbaciti uz pomoć policije. Nakon nekoliko minuta bus je stao uz cestu i sudionici incidenta izišli su iz busa.

Mi ostali putnici naravno nismo mogli ništa samo se nadati da će uskoro sve završiti pa da napokon krenemo za Rijeku. Iako nismo čuli vidjeli smo da je žena bila glavna u raspravi dok se njen partner jedva suzdržavao da fizički ne napadne konduktera.

Uskoro je stigla i policija vidjelo se kako se svi objašnjavaju i uz to policajci su pregledavali svu dokumentaciju izbačenih putnika. Na kraju je završilo negativno za putnike koji su morali ostati vani. Žena je bila shrvana, oči su joj bile pune suza dok je njen partner grlio i tješio.

Jeste li se ikada onako istinski upitali: "Zašto uopće pisati na blogu???" Ja jesam a odgovor sam negdje putem izgubila. Idem ga potražiti i ako mi se posreći onda ću se vratiti...Papaaaaaa