Za Igija i slobodu njegove zemlje
15.10.2020.
Neki dan sam gledala dokumentarnu emisiju o Sjevernoj Koreji pa sam se sjetila Igija, prijatelja iz Japana kojeg smo upoznali u Karaokama blizu našeg smještaja u Osaki.
Kao i svaki Japanac, tako i Igi, vrlo ljubazno nas dočekao zajedno s osobljem i drugim gostima. Čim su saznali da smo iz daleke Hrvatske i da znam napamet poznatu pjesmu Sukiyaki, Igi je sjeo pored mene i zapjevao sa mnom.
Znao je malo engleski pa smo saznali da Igi zapravo nije Japanac već Korejac i to iz Sjeverne Koreje. Kad je pričao o tome njegov izraz lica se vidno promijenio...postao je vrlo tužan i pričao je gledajući prema podu. Povremeno je digao pogled prema meni i njegove oči postale su vlažne od suza dok je polako govorio o svom životu.
Iako je loše govorio engleski zbrojili smo (Morski i ja) 1+1...tj. shvatili smo o čemu priča. Obitelj i neki rođaci ostali su mu u Sjevernoj Koreji i samim time znali smo što ga je toliko ražalostilo. Valjda svi ljudi znaju što se događa s onima koji ostanu u S. Koreji nakon prebjega njihovih rođaka, zar ne? Bilo mi ga jako žao, najradije bih ga zagrlila ali nisam se usudila.
Igi se nakon određenog vremena ponovo nasmiješio, popio je vrući saki i nastavili smo pjevati Sukiyaki i ostale pjesme. Igi pozdrav tebi i nadam se da ćemo se još jednom sresti u daleko ljepšoj situaciji.
