Kad sam išla s Morskim brati gljive...
22.10.2020.
To vam je bilo samo jednom u životu i vjerujem da se neće ponoviti. Daleko od toga da mi nije lijepo s Morskim (More ljubavi) ili da ne volim prirodu...problem je bio sasvim druge prirode (uskoro ćete saznati). Gljive ne prepoznajem, osim muhare ali zato Morski je pravi znalac u tome.
Taman kad smo stigli vlakom u Delnice saznala sam da u tim šumama ima medvjeda. Volim životinje, pogotovo male slatke medvjediće, ali ujedno znam koliko ih njihova majka voli i pazi...čak do te mjere da napadne nedužne ljude koje se nađu blizu.
Dakle, čim sam saznala tu strašnu činjenicu munjevito sam razmišljala što učiniti ako me napadne medo. Kažu da se treba praviti mrtav...pitanje je da li bih to uspjela kad bi medo došao meni i počeo me njušiti. Vjerojatno bih se ukočila kao kip s izbuljenim očima.
Pa mi je Morski rekao da u šumi treba praviti buku na pr. lupati granom o drvo i glasno govoriti. Je, toga sam se čvrsto držala čak toliko da nisam od lupanja stigla tražiti gljive.
Lupala sam cijelo vrijeme sve što je bilo ne samo ispred mene već oko mene općenito. Neprirodno sam glasno govorila i stalno sam mislila na medvjede. Ljutila sam se na samu sebe što sam pristala otići s Morskim u šumu na gljive.
Na sreću, nismo sreli medvjeda ali to ne znači da je mojim mukama bo kraj. Sjeli smo malo da se odmorimo kad smo izašli iz šume i odjednom sam osjetila na ruci neko škakljanje...kad sam vidjela da je to pauk ustala sam vrišteći i potrčala. Da sam nastavila sigurno bih bila brža od Usain Bolta hehehehhee.
Eto, tako je završio moj izlet iliti šumski horor u Delnicama s Morskim. Naravno, gljivu nisam nijednu pronašla ali Morski ipak je.
