Povodom ovih nadolazećih dana
27.10.2020.
Ovih dana mnogima neće biti lako...sjetit će se (više nego ikada) svojih najmilijih kojih više nema na ovom svijetu. Oni su u našim srcima, žive s nama u svakoj našoj pori sve dok i mi, jednog dana, ne dođemo do njih.
Bila sam tri puta jedan maleni korak blizu smrti u jednom slučaju samo sam čudom preživjela (ne mislim na operaciju na srcu). Tada, kad to doživiš, postaneš otporan na strah od smrti. Ne, nikad vam nisam pisala o tome, niti neću...eto, samo sam to spomenula povodom ovih nadolazećih dana. Smrt za mene ne predstavlja kraj već početak novog postojanja u nekom drugom obliku na pr. nekom drugom svemiru ili dimenziji.
Interesantno je, da sve više napredujemo i još budemo, naravno, ali nikad, ama baš nikad nećemo saznati što se događa poslije smrti. Samo nagađamo. Da, istina, napisala sam da ne vjerujem da smrt znači kraj ali to je samo moje mišljenje, moje nadanje...
Ne vjerujem niti u kliničku smrt...svjetlost na kraju tunela, susret s umrlima itd. Zašto ne? Jednom kad čovjek umre, kad se prekine nevidljiva nit između fizičkog i astralnog tijela (duše) nema povratka. To je moje skromno mišljenje. Jedino nada i zakon o neuništivosti energije...daje mi za pravo da vjerujem u postojanje nakon smrti. Eto, to je to.
Nije ovo tužan post, dapače...znate već mene da na sve gledam sa smiješkom, zar ne? Smrt je dio naših života, čim se rodimo počinjemo umirati...to je činjenica. Zavidna sam onim ljudima (raznim plemenima) koji doživljavaju smrt na skroz normalan način, čak što više...vesele se, pjevaju, plešu i tako se opraštaju od pokojnika.
Zato ću i ja objaviti posmrtne stihove koje sam napisala sama za sebe. Nikad se ne zna, zar ne? Ne volim kasniti, volim uvijek biti spremna hehehehhe...
