...šok za sistem...

...Na sada već kultnom, pomalo i mističnom mjestu, u šumarku južnih sunčanih padina Plešivice, tradicionalna spartanska brvnara našeg domaćina, karizmatičnog pustolova znakovitog nadimka Trap, ponovno je ugostila raznoliko, ali ipak srodno blogersko društvo...:)

...Naši sastanci, koje sada već možemo okarakterizirati višegodišnjima, događaju se ponekad jednom mjesečno, ponekad jednom u tri mjeseca, u vremenskim intervalima taman toliko učestalima da ne padnu u zaborav ali ni ne prerastu u zamornu rutinu. I to im daje "ono nešto", čaroliju vibre ljudi koji jedva čekaju da se ponovno neobavezno nađemo, ostavljajući bremenitu, traumatičnu svakodnevnicu vani na cesti, ispred ulaznih vratiju imanja...:)

...Ove subote, sakupilo nas se trinaest. Osim nas tradicionalista imali smo i neke nove drage goste, jednog domaćeg na privremenom radu u švici, jednu upečatljivu gošću koja nam je samo zbog derneka potegnula iz srca Dalmacije, te pravu pravcatu švabicu, oriđiđi berlinčanku koja je s nama već treći put!...:)

...Šarm naših okupljanja, malo je teže opisati. Sluša se rokenrol, pije se uglavnom šipon ( ovog puta kuhani, posebna formula sa egzotičnim korjenom ) a jede se uvijek fino i posebno, ponekad i sasvim nesvakidašnje. Ove subote nas je domaćin iznenadio briljantno spravljenom veprovinom a u neumjerenoj količini slastica i poslastica kojima nas "uništavaju" naše blogerice, ponovno smo raspamećeni parfeom...ah!...:))))) Pa ipak, osobno mislim da su ležernost i opuštenost, protkani neusiljenom iskrenim časkanjem, najveće vrijednosti naših okupljanja. Podatak da smo se počeli okupljati oko 14 sati a rastajati u 4 ujutro govori sam za sebe...:)

Za ugodan provod je sasvim dovoljno imati malo ljudskosti, ljubaznosti i duše...:)

Poštovanim posjetiteljima ovog bloga zasigurno je sasvim razvidno da autora ovih razmišljanja teško da mogu smjestiti u klub obožavatelja Marka Perkovića. Ispravno, urbani purgerski milje i navedeni kontraverzni pjevač nikako ne idu skupa. No, mislim da to i nije previše važno za moj osobni stav po pitanju medijske histerije koja izgleda kao da nikad neće prestati. Zadnja crvena krpa pred očima njegovih oponenata zavijorila je u obliku tužbe zbog, navodno politički zabranjenog, koncerta u Puli. Vjerujem da svima već idu na nos argumenti, izjave, priopćenja, svega i svakoga, pozvanih i nepozvanih osoba koje se pokušavaju eksponirati na tu temu. Svi oni imaju nešto za reči ili primijetiti ali nitko, ali baš nitko ne primjećuje jednu bitnu činjenicu, po meni, činjenicu svih činjenica...

Imaju li pravo, trebaju li imati pravo, smije li im se tolerirati uzorpacija tog prava, da političari određuju koji koncert, kazališna predstava, izložba, se smije a koja ne smije održati. Smije li se u društvu, koje pretendira biti i zvati se demokratskim, dozvoliti da političari odlučuju koja knjiga se smije a koja ne smije štampati? Pa zar nas daljnja pa i sasvim bliska povjest nisu naučili koliko je tanka granica između zabrane nastupa nekog pjevača i javnog spaljivanja "nepoćudnih" knjiga na lomači!

To je prvo pitanje na koje treba odgovoriti u svim takvim slučajevima pa i u ovom, konkretnom slučaju. Moj osobni stav po tom pitanju je sasvim jasan. Nikada, ali nikada, si demokratsko civilizirano društvo ne smije dozvoliti da si politika uzorpira to pravo. Sasvim je nevažno, da li se radi o najboljem prijatelju ili najljućem neprijatelju, to je princip koji ne smije imati presedane...

Poruka poslana takvim zabranama predstavlja istinsku demokratsku opasnost i uvredu za građane u cjelini. Poruka kaže da smo glupe, neuke ovce kojima neki tutor treba određivati što je moralno, politički prihvatljivo a što nije. Mi, navodno, to nismo u stanju. Poruka kaže da smo neuki, neobrazovani ali pri tom izbjegava primjetiti tko je plaćen, čija je dužnost, da nas obrazuje, upozna sa nekim činjenicama i zakonitostima u društvu. Pomiriti se, pristati na takvo stanje, neminovno vodi u situaciju da će se sutra neka neobrazovana, duhom zatucana seljačina, odrasla u sredini u kojoj su pop i policajac bili jedine intelektualne veličine, sa kupljenom diplomom, prozvati političarem i nasilnički određivati što je moralno, korektno, poželjno, prihvatljivo, a što nije...

Zbog navedenih argumenata pozdravljam namjeru Marka Perkovića da tuži spominjane političare i ako na sudu uspije dokazati da su mu koncert otkazali političati, veselim se svakoj kuni koju će im oteti. Neka se izvole okrenuti oko sebe i sjesti se na mjesto koje im pripada. Legalistički gledano, poput cigareta, on nije zakonski zabranjen. Njegovi CD-i se sasvim legalno prodaju pa otkud si sad neko uzima pravo da zabranjuje njegov koncert?! Za problematičnu ikonografiju pojedinih skupina zasigurno on nije ni krivac a niti uzrok. Uostalom, imate lika, uglednog povjesničara, koji se sasvim nonšalantno eksponira na svim medijima, pa perfidno, intelektualno i u rukavicama, relativizira fašizam svakom prilikom, bez ostatka. Njega nitko ne proziva, čovjek uredno predaje na faksu! Političari koji su otvoreno koketirali da zlim duhovima prošlosti, danas su uglednici i nitko ih ne smatra nepoćudnima. A danas, kao da zaboravljaju da su svi oni instruirali iz sveg grla te iste problematične klince, pa sad besramno prozivaju Marka Perkovića da je kriv za njihovo ponašanje ne koncertu. Ne mogu vjerovati da na mom omiljenom radiju 101 zagovaraju bez ograda političku prohibiciju Marka Perkovića, ne shvaćajući opasnosti takvog presedana. Kažu da ih smeta "ikonografija" a slinili su svojevremeno do bola na npr. Laibach. Kako se pak može nazvati ta ikonografija? Da ne spominjem Zurofa i neke novonastale marginalne domaće klonove koji nečim valjda moraju opravdati svoje postojanje i lovu koju troše, pa su se navalili na Marka Perkovića kao "istinsku prijetnju temeljima države Izrael", moš si mislit...

Sve u svemu, udica je bačena, Marko Perković je lovina koju treba pojesti, kosti baciti, sve u dnevno političke svrhe, u državi u kojoj stvarno nemamo većih problema. Nezgodno je jedino to što će nakon konzumacije ubrzo trebati naći nekog novog za iživljavanje ili mazanje očiju običnoj raji. Nekog novog kog ćemo slaviti kad nam treba, pa bijedno zabranjivati kada bude "potrošen", kako nam već bude pasalo. Nekog novog, jučer Vice Vukova, danas Marka Perkovića, whatever...