...šok za sistem...

...našeg Sipaća više nema...

...Sipo, njemački boxer, jutros se zadnjim snagama iskrao kroz vrata da posljednji put "pozdravi" svog omiljenog poštara i srušio se u vrtu, na kraju ograde, oduzetih zadnjih udova...

...Sipaća su voljeli svi, susjedstvo i prijatelji koji navraćaju u naš dom. Svima se otvoreno veselio i majstorski uvukao pod kožu, posebno onima koji su od njega isprva zazirali ili uopće nisu voljeli pse. Dobroćudan, uvijek razigran, živio je u skladu sa sobom i cijelim svijetom. Velemajstor "žicanja" poslastica, u kuhinji je mijenjao ime u Sipo-daj-se-makni, ali je uvijek nekakvom čarolijom, iskopao onu svoju čuvenu "belmondo" tužnu facu sa velikim smeđim očima koje su govorile "ja sam jadan i meni nikad nitko ništa ne da", utjerujući majstorski poneku poslasticu od naivnih ukućana. Uživao je u dječjem društvu, naročito ako je to uključivalo neku lopticu, voženje automobilčića po podu ili bobi štapiće. Živio je sretnim psećim životom, okružen ljubavlju koju je i sam nesebično širio unaokolo. Savršeno poslušan, uvijek nas je iznova ispunjavao ponosom prilikom svake šetnje ili izlaska. Divnog, dobroćudnog karaktera, ostao je zaigrani "blesavi" štenac od prvog do zadnjeg dana svih svojih devet i nešto godina života...

...U našem domu se danas puno suza isplakalo, ima ih još i ne vidi im se kraj. Ostaje nam mačka koja zvoneći zvončićem oko vrata i tužno mijaukajući uzaludno pretražuje kuću tražeći svog "taju", svog vijernog zaštitnika...