Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
28.02.2013., četvrtak
tlocrt sjećanja ...
 photo by rU (na fotografiji je ilustracija priče Matovilka, ilustrator Paul O. Zelinsky) ... Dok je sjedila na klupi na autobusnom peronu i pripovijedala priču putnicima koji su slušajući je kratili vrijeme čekanja, nametnu joj se asocijacija od koje je zamalo prasnula u glasan smijeh. Baš kao ženska verzija Forresta Gumpa - pomisli i zapita se je li koji od slušatelja propustio svoj autobus zbog njezine priče. Ona jeste propustila svoj autobus jer, u trenutku kad je kretao s perona, još nije dovršila priču. Nastavila je pripovijedati iako ju je ostao slušati samo jedan slušatelj. A tada se patuljak pojavi i zatraži kraljevskog prvijenca. Tek je tada kralj saznao kako je bio prevaren, no on se u mlinarevu kćer zaljubio pa joj je prijevaru oprostio. Uostalom, nije li i ona njemu oprostila i pohlepu i okrutnost? Kralj sad više nije mario za zlato, sad je bio spreman sve svoje zlato dati patuljku, samo da zadrži voljenu ženu i sina. No, patuljak je bio neumoljiv. Ukoliko za tri dana ne uspiješ odgonetnuti moje ime, tvoj će sin biti moj - rekao je Kraljici. Dok je priču polako privodila kraju, smračilo se. Upališe se svjetla i obasjaše peron. Većina je autobusa već otišla, peroni autobusnog koldvora se isprazniše. Pripovjedačici ostade jedan jedini slušatelj, starac u plavoj valjanoj reklji kakva se nekad za blagdane nosila na selu. Ja ionako nikamo ne putujem - reče joj starac. Sad živim kod 'ćeri, ona stanuje tu blizu, prekoputa stanice. Nikada nije kod kuće, samo jure za novcem, i ona i onaj njezin. A moji unuci samo sjede pred televizorom i onom vražjom kutijom kojoj nikako ne mogu zapamtiti ime ... Ne bih čitav dan ni s kim progovorio ni riječi, da ne svratim amo, na stanicu. A vaša priča mi se svidjela, pričajte dalje ... I ona nastavi pripovijedati: Kralj i Kraljica pozvaše sve mudrace iz kraljevstva i mudraci stadoše nabrajati sva imena kojih su se mogli sjetiti, no ni jedno ne bijaše pravo. Prođoše tri dana i dvije noći, a sutradan ujutro patuljak će doći po našeg sina - reče Kraljica svome mužu Kralju. Neću moći sina prežaliti - odgovori Kralj - no ipak zahvaljujem nebesima što patuljak nije prihvatio tvoju ponudu da tebe uzme umjesto djeteta. E, baš mi je krivo što neću čuti kraj priče - reče starac gledajući na veliki stanični sat. No, kasno je, a moja će 'ćer opet zanovijetati ako se ne vratim kući prije nje ... ... Spremajući ladice pisaćeg stola, Rose na dnu jedne od njih pronađe snop starih avionskih karata. Krasnojarsk, Jalta, Tallinn ... Kroz misli joj proletješe slike. Most nad Jenisejem. Duboka, i ljeti hladna voda velike rijeke. Fontana na trgu. Bradata figura Jeniseja okružena skulpturama žena koje utjelovljuju njegove pritoke. Jalta. Gudački kvartet na promenadi. Crvena sunčeva kugla koja tone u more na obzoru. Pogled kroz prozor - obrisi čempresa i kupola crkve. U izlogu trgovine na tallinnskom trgu keramičke kućice. Umanjena verzija kuća koje taj trg okružuju. Slike se zavrtješe u krug i zaustaviše. Aerodrom. A svi su aerodromi isti, kao i svi kolodvori - pomisli Rose. Ljudi koji odlaze i ljudi koji dolaze, ljudi koji se susreću i ljudi koji se opraštaju. Ljudi koji čekaju sljedeći let. Grad u koji su sletjeli neće vidjeti, u sjećanju će im ostati samo tlocrt grada viđen iz zraka. Rose se sjeti gradova koje vidjela samo tako, kao tlocrt iscrtan na karti. Frankfurt, Amsterdam, Waršava, Kijev ... Pravci ulica, kvadrati trgova, zelene mrlje gradskih parkova, plava vijugava linija rijeke na kojoj grad leži. Rose još jednom pogleda stare avionske karte i nakon trenutka oklijevanja baci ih u koš za otpatke.  coffe2go, photo by rU Antonín Dvořák - Zlatni kolovrat, Op. 09 |
- 17:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #
26.02.2013., utorak
zlatne niti
 photo by rU (na fotografiji je ilustracija priče Zlatokosa, ilustratorice Ruth Sanderson) ... Pripovjedačica se nasmiješi iščekujućem pogledu zlatokose mlade trudnice, udahne duboko i započne pripovijedati: Duga je kosa mlinareve kćeri bila nalik zlatnim nitima. Možda se upravo stoga njezin otac, seoski mlinar, u seoskoj krčmi naglas pohvalio kako ruke njegove drage kćeri mogu niti slame pretvoriti u zlato. Jezici seoskih zavidljivaca zakloparaše poput mlina i glas o djevojci koja može pretvoriti slamu u zlato dospije do Kraljevih ušiju. Kralj pozva mlinara i naredi mu: Dovedi mi kćer! Ako tvoja kći doista može slamu pretvoriti u zlato, oženit ću je - reče Kralj mlinaru. Uzalud se stari mlinar kajao zbog svoje hvalisavosti, Kraljeva je želja bila zapovijed. Mlinar dovede kćer pred Kralja, no pohlepni Kralj nije vidio lijepe plave oči mlinareve kćeri, ni njezinu zlatnu kosu. Gledao je samo djevojčine vretenaste prste i zamišljao kako se pod njima slamčice pretvaraju u zlatne niti. Pretvoriš li slamu u zlato oženit ću te, učinit ću te Kraljicom - reče Kralj zlatokosoj mlinarevoj kćeri. No, ako ti to ne pođe za rukom, naredit ću krvniku da te pogubi. Tada Kralj zaključa djevojku u najvišlju sobu najvišlje kule svoga dvorca i ode. Rok je bio tri dana i tri noći. Mlinareva kćer sjede na hrpu slame i pomisli kako će za tri dana i tri noći morati umrijeti ... . Pripovijedajući, uživala je u pogledu dječaka koji je priču slušao otvorenih ustiju i širom razrogačenih očiju. On priču sluša po prvi put - pomisli Pripovjedačica, sjećajući se kako je ona tu priču prvi puta čula od svoje bake. Ilustracije Ruth Sanderson, u glazbenoj 'podlozi' - You raise me up, Secret Garden Rose skide s češlja nekoliko vlati kose koje su nakon češljanja ostale na zubcima češlja. Srebrnih je sve više, zlatnih sve manje - pomisli. Rose su u djetinjstvu zbog njezine zlatne kose često nazivali zlatokosom. Kao i većina svjetlokosih, i Rose je imala vlasi svilenkaste, nježne i tanke. Te su se Roseine kovrčaste vlati otimale iz pletenice i okruživale joj lice i glavu poput zlaćanog oblaka. Dok bi joj uveče pred spavanje mati češljala dugu kosu, Rose bi zamolila: Ispričaj mi priču! I mati bi, a još češće baka koja je sjedila na hoklici uz peć, počela pripovijedati. Rose omota oko prsta vlasi kose koje je skinula s češlja a u mislima joj odjeknu bakin glas. Odavno nema moje zlatne Aurele - pomisli sa sjetom i misli joj se poput duge zlatne niti omotaše oko uspomena na djetinjstvo. Sve su niti djetinjstva bile zlatne. Ili je možda sjećanje slamu pretvorilo u zlato? Rose nastavi prebirati po nitima uspomena. U Aurelinim je pričama bilo puno zlatnih niti. Guščaricima zlatna vlas nošena vjetrom, duga zlatna Matovilkina pletenica, Zlatokosa i tri medvjeda ...Roseina baka Aurela nije znala ni tkati ni presti ni vezti. Ruke su joj bile ogrubjele od drške glačala i ašova, prsti potamnjeli od vrtne zemlje, koža dlana smežurana od vode i izgrižena od ceđi. Baš zato baka nije ni tkala ni prela niti češljala Roseinu kosu. No, zlatne je niti priče tkala vješto kao da su joj prsti dugi i vretenasti poput prstiju vješte prelje. Kada bi se kolovrat bakine priče zavrtio, Rose bi poželjela da se zlatna nit pređe nikada ne prekine. Spining tales ... Rose se prisjeti naslova članka koji je nedavno pročitala. Priče uz vreteno i tkalački stan. Ženske priče koje su jedna drugoj pripovjedale prelje, tkalje i vezilje u dugim zimskim večerima. Spinning Tales, Weaving Hope. Pričaj priču, tkaj nadu - uzdahnu Rose, odloži češalj na natkasn i ugasi svjetiljku uz uzglavlje. |
- 13:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #
24.02.2013., nedjelja
Život nije bajka ...
 photo by rU (na slici je ilustracija bajke ilustratorice Ann Yvonne Gilbert) ... Siđe sa široke ceste na usku stazu koja je vodila kroz šumu. Koraci su joj sami pratili poznati put, pluća udisala svjež i mirisan šumski zrak, uši osluškivale ptičji cvrkut i šum potoka koji je tekao uz stazu. Srce joj je bilo mirno i radosno iako je kucalo ubrzano. Dugo pješačenje sve manje godi mojim nogama - pomisli, odagnavši, poput dosadne muhe, pomisao da se ne radi o njezinim nogama nego o njezinu srcu. Morat ću razmisliti o nabavci dvokolice ... No, još nisam sigurna - magarac ili mazga? Nasmija se naglas, zamišljajući se u dvokolici koju vuče dugouhi četveronožac. Mazga ... reče sama sebi. To će biti posve u skladu s mojom tvrdoglavom naravi ... Nakon sata hoda izbi na šumski proplanak, a ubrzo potom pred njom se otvori prašnjav seoski put koji je vodio kroz njive na kojima je žito već bilo požnjeveno. U daljini ugleda toranj seoske crkvice koji kao da je dodirivao oblake. Ubrza korake, nije željela pokisnuti, no oblaci se brzo raziđoše. Stigavši do središta sela, sjede u hlad velike lipe usred malog seoskog trga. Iako su seoske ulice bile prazne, netko ju je morao ugledati jer ubrzo njezini slušatelji počeše pristizati. Seoska djeca, šest djevojčica i tri dječaka, dobroćudna seoska luda u poderanoj reklji, dvoje staraca i jedna mlada trudnica, rumena poput jabuke i plavokosa. Dolazili su, jedni za drugima, pa posjedali oko nje u krug, u hladovinu. Nisu razgovarali, ni s njom, ni međusobno, samo bi je tiho pozdravili, pa se spustili u krug, čekajući. Njoj je to vrijeme okupljanja poslužilo kao dobrodošao predah i ona odagna pomisao kako joj posljednjih dana treba sve više vremena da povrati dah. Preleti pogledom po licima okupljenih, svi su bili na broju. Nije me bilo od proljeća ... Djeca su narasla, starci ostarili, Ludina je rekla prljavija i poderanija no proljetos ... Nasmiješi se iščekujućem pogledu mlade trudnice, udahne duboko i započne pripovijedati .... (u glazbenoj 'podlozi' - VI. simfonija u F-duru "Pastoralna", Ludwiga van Beethovena) "Priča je protivljenje razumu radi oslobođenja razuma, iskrivljavanje stvarnosti radi poniranja u njezine dubine, negiranje jednog sustava radi stvaranja drugog, obuhvatnijeg. Priča je prevladavanje nemoći, straha, tame, tromosti i nepokretnosti, okrutnosti prirode i njezinih sila, čak i smrti. Priča je stvaranje, oblikovanje novog prema postojećem, traženje pravog lica ispod maske. Priča je dio slobode. Priča je čarobna zemlja djetinjstva, razdoblje života najmanje ovisnog o nabrojenim ograničenjima ..." Pročitavši odlomak iz intervjua Isaaca Bashevisa Singera, Rose se zapita: Imam li još uvijek, negdje u nekom džepu, negdje na dnu neke ladice, negdje među stranicama neke davno pročitane knjige ... imam li još uvijek ulaznicu u taj svijet djetinjstva, taj svijet bajke? Zamislivši se, odmahne glavom. Džepove na novokupljenoj odjeći odavno je prestala 'odšivati'. Jedino se tako mogla riješiti loše navike da u njih trpe sve i svašta. Već se odavno nije kući vraćala džepova punih riječnih oblutaka, praznih puževih kućica, opalih kestenova i žirova. Ni ladice s uspomenama nije odavno otvarala a davno pročitanim knjigama odlučila se više ne vraćati. Čemu to? Samo zato da ustanoviš kako ono što te u davno pročitanoj knjizi tada oduševilo, zaokupilo, ponijelo u visine više nema tih 'krila'. Život nije bajka.  photo by rU Pripovjedač: Nekoć sam pripovijedao da promijenim svijet. Danas pripovijedam da svijet ne bi promijenio mene. |
- 12:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #
23.02.2013., subota
nomen est omen?
|
Bi li ruža mirisala i kad se ne bi ružom zvala?  photo by rU Ne znam je li kišilo nad Brestom te noći. Ne znam ni je li noćas kišilo u Brześću (Brest-Litovsku.) No, rekli su mi da se ledena novembarska kiša u mome gradu miješala s pahuljama one noći kad sam se ja rodila. Možda bi baš zbog te kiše bilo primjereno da sam dobila ime - Barbara. A bilo je i vrlo 'izgledno' da će mi nadjenuti upravo to ime. Moja baka Aurela, kojoj je povjereno da mi ime izabere, namjeravala je nazvati me Barbarom. Ne zbog Bresta, kiše i Prevera (draži su joj bili Puškin i Jesenjin), vjerojatnije zbog Sijenkijevičeva pana Volodiowskog i Basje. Zašto ne - Barbara? upitala sam Aurelu jedne kišne večeri dva desetljeća nakon te noći. Barbara znači - tuđinka, strankinja, odgovorila mi je Aurela. Daljnja mi objašnjenja nisu trebala. Aurela je u gradu u kojem sam se ja rodila, u vrijeme kad sam se ja rodila, živjela već više od tri desetljeća. A ipak i tada, pa i dva desetljeća nakon toga, u vrijeme kad sam je upitala – zašto ne Barbara - moja draga Aurela još uvijek je u govoru 'miješala' poljske i ruske riječi s hrvatskima. Još uvijek ju je mučila nostalgija za Kijevom u kome je odrasla, još uvijek je maštala kako će se jednom tamo vratiti (a nikada nije). Još uvijek su je djeca iz komšiluka zvala 'baka ruskinja' no tad je već bila odustala od objašnjavanja da je poljakinja odrasla u Rusiji. Još uvijek je, kad je mislila da je nitko ne čuje, pjevušila ruske romanse, još uvijek je dugo u noć, u bijelu zimsku noć čitala Puškina, Gogolja i Sijenkijeviča. I tako ja nisam Barbara. Ne tepaju mi Basja, Bašenjka ( iako ime koje sam dobila u tepanju zvuči slično). Ne znam je li noćas kišilo nad Brestom. Provansu, unatoč Preverovoj Barbari, uvijek zamišljam osunčanu. Za Brest- Litovsk ( Brześć) nisam sigurna, u Litvi je u februaru snijeg 'izgledniji'. Da je mom gradu noćas kišilo znam. Znam jer noćas sam dugo osluškivala kako se na mojim prozorskim staklima kišne kapi miješaju s pahuljama. Nisam noćas čitala Prevera, ni Puškina ni Jesenjina, ni Gogolja ni Sijenkijeviča (o ljubavi pana Volodiowskog prema Basji). Slušala sam jednu romansu koja je baki Aureli bila draga. I mirisala mimoze.  photo by rU |
- 09:41 - Komentari (10) - Isprintaj - #
16.02.2013., subota
dok slušam Chopina ...
 photo by rU Subota, vrijeme teče polako, bezbolno. Vani kiši a ja slušam Chopina, gledam slike Michala Lukasiewicza i čitam Szymborsku: Svjetlost pada niotkud - zašto baš na te, a ne na neke druge? Za sve je ovo kriva kiša. Svjetlost koja pada niotkud s oblačnog neba. A vjerojatno i poljsko prezime moje bake Borkowske. |
- 13:11 - Komentari (10) - Isprintaj - #
13.02.2013., srijeda
prah i pepeo ...
 photo by rU Memento homo, quia pulvis es, et in pulverem reverteris. Pepelnica, čista srijeda. Počinje vrijeme posta, pokore i odricanja. Ne posipam se pepelom i ne zaričem se - ultima sigaretta. No, nastojat ću popušiti koju manje na dan. |
- 11:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #
12.02.2013., utorak
pohiti polagano ...
 photo by rU   |
- 16:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #
09.02.2013., subota
konture uspomena ...
 photo by rU ... neke vrijeme otupi, neke izoštri ... |
- 12:56 - Komentari (5) - Isprintaj - #
03.02.2013., nedjelja
Alice Doesn't Live Here Anymore ...
 photo by rU |
- 10:19 - Komentari (15) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
