Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
photo by rU (na slici je ilustracija bajke ilustratorice Ann Yvonne Gilbert)
...
Siđe sa široke ceste na usku stazu koja je vodila kroz šumu. Koraci su joj sami pratili poznati put, pluća udisala svjež i mirisan šumski zrak, uši osluškivale ptičji cvrkut i šum potoka koji je tekao uz stazu. Srce joj je bilo mirno i radosno iako je kucalo ubrzano.
Dugo pješačenje sve manje godi mojim nogama - pomisli, odagnavši, poput dosadne muhe, pomisao da se ne radi o njezinim nogama nego o njezinu srcu.
Morat ću razmisliti o nabavci dvokolice ...
No, još nisam sigurna - magarac ili mazga?
Nasmija se naglas, zamišljajući se u dvokolici koju vuče dugouhi četveronožac. Mazga ... reče sama sebi.
To će biti posve u skladu s mojom tvrdoglavom naravi ...
Nakon sata hoda izbi na šumski proplanak, a ubrzo potom pred njom se otvori prašnjav seoski put koji je vodio kroz njive na kojima je žito već bilo požnjeveno.
U daljini ugleda toranj seoske crkvice koji kao da je dodirivao oblake. Ubrza korake, nije željela pokisnuti, no oblaci se brzo raziđoše. Stigavši do središta sela, sjede u hlad velike lipe usred malog seoskog trga. Iako su seoske ulice bile prazne, netko ju je morao ugledati jer ubrzo njezini slušatelji počeše pristizati. Seoska djeca, šest djevojčica i tri dječaka, dobroćudna seoska luda u poderanoj reklji, dvoje staraca i jedna mlada trudnica, rumena poput jabuke i plavokosa. Dolazili su, jedni za drugima, pa posjedali oko nje u krug, u hladovinu. Nisu razgovarali, ni s njom, ni međusobno, samo bi je tiho pozdravili, pa se spustili u krug, čekajući. Njoj je to vrijeme okupljanja poslužilo kao dobrodošao predah i ona odagna pomisao kako joj posljednjih dana treba sve više vremena da povrati dah.
Preleti pogledom po licima okupljenih, svi su bili na broju.
Nije me bilo od proljeća ...
Djeca su narasla, starci ostarili, Ludina je rekla prljavija i poderanija no proljetos ...
Nasmiješi se iščekujućem pogledu mlade trudnice, udahne duboko
i započne pripovijedati ....
(u glazbenoj 'podlozi' - VI. simfonija u F-duru "Pastoralna", Ludwiga van Beethovena)
"Priča je protivljenje razumu radi oslobođenja razuma, iskrivljavanje stvarnosti radi poniranja u njezine dubine, negiranje jednog sustava radi stvaranja drugog, obuhvatnijeg.
Priča je prevladavanje nemoći, straha, tame, tromosti i nepokretnosti, okrutnosti prirode i njezinih sila, čak i smrti. Priča je stvaranje, oblikovanje novog prema postojećem, traženje pravog lica ispod maske. Priča je dio slobode. Priča je čarobna zemlja djetinjstva, razdoblje života najmanje ovisnog o nabrojenim ograničenjima ..."
Pročitavši odlomak iz intervjua Isaaca Bashevisa Singera, Rose se zapita: Imam li još uvijek, negdje u nekom džepu, negdje na dnu neke ladice, negdje među stranicama neke davno pročitane knjige ...
imam li još uvijek ulaznicu u taj svijet djetinjstva, taj svijet bajke?
Zamislivši se, odmahne glavom. Džepove na novokupljenoj odjeći odavno je prestala 'odšivati'. Jedino se tako mogla riješiti loše navike da u njih trpe sve i svašta.
Već se odavno nije kući vraćala džepova punih riječnih oblutaka, praznih puževih kućica, opalih kestenova i žirova. Ni ladice s uspomenama nije odavno otvarala a davno pročitanim knjigama odlučila se više ne vraćati. Čemu to? Samo zato da ustanoviš kako ono što te u davno pročitanoj knjizi tada oduševilo, zaokupilo, ponijelo u visine više nema tih 'krila'.
Život nije bajka.
photo by rU
Pripovjedač: Nekoć sam pripovijedao da promijenim svijet.
Danas pripovijedam da svijet ne bi promijenio mene.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
