Rumpelstiltskin's blog

26.05.2006. 09:06

Idila ishijatičkih leđa!

Već se šest mjeseci borim s bolovima u leđima. Dva dana bolje, tri lošije, a lijekovi protiv bolova polako počeli napadati jetru, tako da ih više ne smijem piti, nego brate trpi. Kad me pitaju jesam li bio kod doktora, ja se samo nasmijem... Svi se potrgali da me što prije otpreme iz ordinacije! Bitno je da sam za pregled kod doktorice i fizijatra dao 55 kn za ništa - 7 minuta pregleda! I 100 kn za terapije, koje nisu ništa pomogle! Osjećam izrazit napad škrtosti kad se takvi ošuknu o moj život! Fuj!
No, oni nisu prevelik problem. U čemu je onda problem? Problem je što su sad svi oko mene navikli da mene leđa stalno bole,i da se već svi lijepo i normalno šale na račun mojih leđa. Svi znaju da nijedan dan nisam uzeo bolovanje, jer sam cijele Božićne i Novogodišnje blagdane preležao pa nije bilo velike koristi. No, upravo zato što sam sve to pregrmio na nogama, danas, kada više ne mogu izdržati od bolova, svi misle: "Ma daj, pa već 5 mjeseci pričaš da te leđa užasno bole, pa evo, opet obavljaš sve dužnosti, ti sigurno preuveličavaš stvari!"
A ja samo kažem kako više ne mogu izdržati od bolova i doslovno sanjam slobodnu subotu! Svaka mi je zauzeta do kraja lipnja. S malo laskanja, svi govore:"Ma samo ovo, ma samo ono!" I sad, netko bi već rekao da ne može, a ja pristajem, pa se jadam blogu (kako jadno)!
No, jednog dana, kad si budem usrao zdravlje do fajronta, svi oni koji me sad toliko silno trebaju, samo će okrenuti leđa i reći: "Joj, pa ne stignemo sada!" Već si sada to posvještavam i pripremam se da se ne razočaram kad se to dogodi! Svi će tada samo reći, pa nisi pio te i te tablete, nisi probao našu "medicinu" ili nisi bio kod kiropraktičara, ili kod bioenergetičara, drugi će savjetovati najbolje reiki majstore, treći da se obratim Kristu Izlječitelju (znate, Kristova ima i izlječitelja, i spasitelja, i mučitelja, i poticatelja, kao da to sve nije jedan Isus Krist) itd., a ja sam samo umoran od svih...

Ah, idila, što ćeš!

3 Naškrabaj nešto | Zaprljaj papir | Mudrost moja | Goreee

23.05.2006. 09:19

Šimuna za Stijenu?

Naišao sam na zanimljiv tekst, koji je napisala jedna skupina na jednom biblijskom kružoku, koja tako dobro objašnjava razliku između ljudske i Božje logike! Svakako je zanimljiv, a s njim doista ne želim na ništa implicirati:

„Velecijenjena gospodo kardinali! Doznali smo da za vidljivu glavu Crkve kanite iza¬brati nekoga Šimuna Petra. Protiv te nakane moramo uložiti oštar prosvjed. Po srijedi je običan neuki ribar. On se može dobro razumjeti u svoj zanat, ali je posve sigurno nesposoban voditi jednu tako veliku organizaciju. Osim toga, iz pouzdanih se izvora zna da taj gospodin nije naročito ukorijenjen u vjeri. Tako se npr. nije slagao s time da Isus ide u Jeruzalem te ondje umre na križu. U jednom tako načelnom pitanju postavio se, dakle, protiv Isusa. I to u pitanju koje je sam Isus jasno i nedvojbeno riješio kad je rekao: ‘Tko ne uzme svoj križ nije mene dostojan.’ Osim toga naginje nasilju. Tako je protiv volje Gospodina našega Isusa Krista pograbio mač i njime snažno udario nekog čovjeka. Čini se, osim toga, da nije osobito pouzdan. Zaspao je premda je postavljen za stražu i zaštitu dok se Isus išao sam moliti. Ako se pomisli da su mnogi ljudi naše zajednice na Sveti četvrtak navečer jedan sat doista budni i mole, ova pospanost nikako nije Šimunu preporuka za jedno tako važno mjesto u Crkvi. Ali protiv postavljanja Šimuna na papinsku stolicu najsnažnije govori činjenica da je pred nekršćaninom zatajio Isusa čak za zakletvom, tvrdeći da nije jedan od njegovih sumišljenika. jedno tako javno zatajenje vjere trebalo bi zapravo kazniti izopćenjem. A Vi, eto, toga čovjeka namjeravate postaviti na najviše mjesto u Crkvi. Oče¬kivati je da taj čovjek ni kao glava Crkve neće promijeniti svoga koleričkoga tempera¬menta. Treba, dakle, očekivati neke nepromišljene postupke. A bojati se je, osim toga, da je Šimun jedva prikladan za timski rad. Takva čovjeka ne bismo prihvatili čak ni za župnika!“

4 Naškrabaj nešto | Zaprljaj papir | Mudrost moja | Goreee

20.05.2006. 23:46

Pukla petica na Severininoj štikli

Što da kažem – moji favoriti pobijedili na Eurosongu!
Dokaz da plačljivi pederčići i ofucane narodnjakuše ne mogu konkurirati odličnom hard zvuku! Za štiklu je dovoljno reći samo jedno: pukla petica na štikli!!!

Seve, još si jednom pokazala da ti bolje ide snimanje kratkih naturalnih filmova nego pjevanje! U Hrvatskoj, pjevački estradni nastup isto je što i izbaciti batake i izvaliti lijepe sisice iz dekoltea. U Europi, za pjevanje je potrebno imati i malo glasa (barem jednu oktavu, ne kao ti – pola oktave!).

Možda si podvalila Hrvatima narodnjak, no Europa je već odavno raskrstila s Balkanerijom. Još kad bi to shvatili i sami Hrvati, ne bi se trebao Sanader na svakom koraku upljuckavati kako smo mi od pamtivijeka dio Europe, jadajući se da nas nitko ne shvaća ozbiljno kad govorimo da nas moraju primiti u Europu, nego bi šutnuli u guzicu taj primitivni narodni zvuk i zaplesali na ritmove teškog i dobrog zvuka!!!

No, jeste li primijetili još nešto: Kako se voditelj prijenosa na HTV1, veliki Kruško-jabukić Duško sav iščuđavao, kako to da cijela Europa daje glasove nekoj Heavy Metal skupini, a nitko ne glasa za „savršenstvo od pjesme“ Štiklu??? Mislim, njegovi favoriti moraju slijedeće godine na prednatjecanja, baš kao i „super turbo najbolja hrvacka pejsma“ Štikla!!! E, Duško, sad i cijela 'rvacka zna da si glazbeno neukusan iliti oštećen u predjelu mozga za glazbeni ukus! Imaš velike uši, pokri se njima i šuti!!!!

Na kraju, samo bih odfičukao jedan poznati stih gdina. Đ. Balaševića, Supergenijalca:
„Putuj Europo, nemoj više čekati na nas…“
1 Naškrabaj nešto | Zaprljaj papir | Mudrost moja | Goreee

19.05.2006. 21:47

Nisam ljut, malo sam očajan...

(jedno otvoreno jadanje izneseno pred lice ne tako velike javnosti)

Došao sam prije sat vremena s nastavnog izleta u Hlebine, Koprivnicu i Đurđevac, i poprilično sam umoran. Tim više što sutra ujutro moram na seminar u Đakovo u kojem ću biti animator jedne od skupina.

Iako umoran, bijah zadovoljan. Lijepo smo se proveli, zezali i nasmijali se do promuklosti, a ja sam kao svaki pravi foto-manijak naslikao gomilu fotografija. Pola toga je otpad, no bit će pokoja fotka koja će me u penzionerskim danima razveseliti i vratiti u Koprivnicu ili Đurđevac, na današnji datum.

Otac je sam ostao doma i napravio herojski posao. Za starca kao što je on, radi previše, a ja gotovo nikad nisam doma da mu pomognem. Ošišao je živicu, pokupio je i još odradio težak posao u bašči. Ja sam iz Zagorja došao na gotovo. Hvala mu na tome.

Kad sam došao kući, rekao mi je da odem u spavaću sobu i pogledam što je kupio. Primijetio sam da je radostan! Nije govorio da će išta posebno kupovati, pa se nisam baš ni zamarao s mišlju: Što bi to moglo biti? Ušao sam u sobu, a na krevetu su stajale dvije deke, lijepe i tople.

„Lijepo!“ – rekao sam mu – „Koliko si ih platio?“
„Što misliš?“ – odgovorio je.
„Čuj, ja sam veliki škrtac i nikad si ni ne bih kupio ovakve deke jer ih u kući imamo da ih trošim do svoje 70. godine. No, kad pitaš, oko tristo, možda petsto kn!“
„Dodaj još jednu nulu na prvu cijenu!“ – rekao je.

3000 kn za dvije obične deke??? Odnosno, deku i podložak!!! – Ostao sam miran, ali sam se u sebi lomio kao trska na uraganu. Joooojjjjj!!!!! TRI TISUĆE KUNA!!!

I opet se u mojoj glavi počela odigravati slika koja mi se jako usjekla u glavu. Moja pokojna majka i otac se svađaju po tko zna koji put zbog novaca! Moj otac, dežurni naivčina prezentacija i akcijskih prodaja, kupovao je kojekakve užase, koje su mu dobro izvježbani trgovci tako jednostavno prodavali, dok je moja majka krala od sebe kako bi nama djeci priuštila školovanje i što lakši studentski život, a da sebi nije dvadeset godina kupila poštene cipele.

Glede bilo kakvih akcijskih prodaja, dovoljno je bilo doći mome ocu s glupo-jednostavnom pričom, kako je sve što će kupiti ono BEZ ČEGA DOSAD JEDNOSTAVNO NIJE MOGAO ŽIVJETI. I moj otac si je u glavi sigurno iskonstruirao misao kako će u slijedećih dva dana umrijeti ako ne bude imao ini proizvod – tako vrijedan za njegov život.

Eto, isto to se dogodilo i s ovim dekama. Ne znam točnu priču, jer nisam htio ništa ispitivati, budući da bih se mogao početi opet izderivati na njega, no iz svega rečenog, skužio sam kako mu je neki Pavletić napričao kako je posljednje vrijeme da počne misliti na svoje zdravlje i da je ova deka JEDINO RJEŠENJE svih njegovih problema. Krasno, mislim si, ovdje ti je seronja prodao priču da je red da spavaš u čistoj i nealergijskoj posteljini, a ja se svađam s njim kad treba pokupiti posteljinu u kojoj je prespavao zadnjih nekoliko mjeseci, a koja još nije crna od prljavštine. Sad mu je odjednom jako bitna ta posteljina – a ono ga samo izmajmunirali i ništa više.

Govori o zdravlju, a ponekad se svađamo oko toga što sam mu stavio u pranje majicu koju nosi „samo tjedan dana“.

Jooojjjj!!! Tri tisuće kuna, sva njegova ušteđevina keširana čovjeku koji sad lijepo trlja ruke zbog provizije koju je pobrao, i još mom ocu dao ČAK 15% popusta. Pa možeš seronjo, kad deke ne vrijede ni u paru toliko!!! Te priče o zdravom i antialergijskom životu, čisto si možeš Pavletiću mrski, zabiti u guzicu. Moj otac nikad nije bolovao od nijedne alergije, a spavao je na koječemu.
Ipak, da ne puknem od jada, zahvalit ću Vam gdine. Pavletiću što ste mi nasamarili oca, jer ću sad morati poduzeti odlučne korake u borbi s njegovom naivnošću. Kako, još ne znam, no moram ga početi osvještavati, lagano, na njegovim primjerima. Bože, ako sam u pravu, pomozi!

Jasno sam ocu dao do znanja da ja ne bih za te novce kupovao nikakve deka, dok još uvijek nisam kupio auto, jer mi je plaća premala da bih podigao kredit. Auto koji sad vozim je sestrin i uskoro joj ga moram vratiti, zapravo, još ovaj mjesec. Ne kažem da je tih tri tisuće kn morao dati meni, ali ja već dva-tri tjedna loše spavam zbog glupih mudrovanja, kako da nabavim nešto novaca, kako bi dao učešće za auto, da smanjim kredit i da ga mogu podići, a on kupuje DEKE kojih imamo još deset u kući, od toga, tri-četiri potpuno nove. No ove će srediti njegovo zdravlje, a ako ga ne srede, to će biti zato što nije kupio i madrac, i dva prokleta jastuka. (Eto, sad psujem u sebi – žalosno!!!)

Ah, dovoljno jada za jedan post. Više ne mogu ništa promijeniti! Otac će uvijek biti naivna poslastica svakog imalo boljeg (podlijeg) trgovca, pa ako želite dobro prodati nešto od presudne važnosti ZA NAŠE ZDRAVLJE, obratite se mojem ocu, samo pričekajte kojih desetak mjeseci da opet nešto uštedi od svoje siromašne penzijice!!!

Amen!!!

1 Naškrabaj nešto | Zaprljaj papir | Mudrost moja | Goreee

18.05.2006. 23:21

Dželatovo srce

Potaknut kratkom pričom mog prijatelja Panonskog, koji se objavljuje kao tračak svjetla u tmini blogovskog smeća, na http://nebeski_dvori.mojblog.hr/, sjetih se da sam davno napisao jednu sličnu pjesmu, pa... nakon kraće konzultacije s gdinom mozgom, osmislih je objaviti svijetu. Moje prvo javno „čitanje“ moje pjesme …

(Kratka molitva prije objavljivanja ove pjesme: O, Bože, otkloni od mene napasnika kritičara!)


4. 3. 1996.

DŽELATOVO SRCE

Toga jutra, kasnilo je zlato sunca - kao da je znalo,
Za tmurni je oblak kleklo, sakrilo se, plakalo je.
I još danas priču pamti, prisjeti se nekad s tugom
Topla kiša pada tada, to su suze tužnog sunca.

K'o utvara stajao je, sablastan u punoj moći,
Dželat crni, crni đavo, skrivao je hladne oči.
On i čelik bjehu jedno, posao mu sablja bješe;
Zamah, bljesak, udar mukli...
gotovo je, " 'ajmo dalje!"

Čekao je kao svagda da posao taj obavi,
Pa da sretan zbog tri krune u krčmaru prvu ode.
Kada negdje iza ugla začuju se mala kola,
"Evo ide žrtva nova, bit će mesa, bit će piva!"

U kolima je bila ona, tako mlada, tako lijepa
Zasjenila svjetlost sunca, i mjeseca i sveg sjajnog.
Očima je pređu tkala; svaki treptaj bljesak niti.
Gledala je staloženo, nit' bez borbe, nit' bez straha.

Kameno mu srce zdrobi, jedan leptir plah i mio.
Zatetura, zakoluta: Uhvati ga strah i jad,
Bila mu je vrlo znana, još k'o djeca igrali se,
Ljubav mu je od djetinjstva - volio je prestat nije.

Samo ga je pogledala - mirno; nije mogla znati tko je,
Prošaputa tada tiho: "Samo brzo - to vas molim..."
Dok rulja je krvi htjela, mirno glavu na panj stavi,
Pogleda u nebo krišom, pomoli se i zašuti...

Sablja bljesnu u visini, toliko je smog'o snage,
Ali znoj mu obli lice, ljutito mu žderuć' oči.
Ruke su mu drhtale, k'o na vjetru dvije slamke,
Pogleda na tmastu rulju kako viče: "Krvi, krvi!!"

Mišica se naglo stegnu - sklopi oči;
Sablja sijevnu, frknu glava...
Presječe si na pol' srce, prokrvari i zaurla,
I dok rulja likovaše, on ubi i dio sebe.

Pokupi se rulja lako, zadovoljna njenom smrću,
Dželata u boli vode, napit će ga, bit će bolje.
Djevojku će zatrpati, kost i crvi - to će biti,
Lokvu krvi izgaziti. Psi i ljudi, svi će to zaboraviti.
1 Naškrabaj nešto | Zaprljaj papir | Mudrost moja | Goreee

13.05.2006. 08:21

Kako se ne uzdati u Njega?

On je naše bolesti ponio,
naše je boli na se uzeo,
dok smo mi držali
da ga Bog bije i ponižava.
Za naše grijehe probodoše njega,
za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna -
radi našeg mira,
njegove nas rane iscijeliše.
(Iz 53, 4-5)

Pouzdajem se u tebe Gospodine, da ćeš mi biti uzdanica i moj mir!


3 Naškrabaj nešto | Zaprljaj papir | Mudrost moja | Goreee

10.05.2006. 23:35

Vitez blogovskog etera

(stati odlučno u obranu BLOGa)

Treći blog u jednom danu??? Manijače!

Sve do prije dvadesetak minuta nisam ni znao da blog.hr slavi rođendan, no kad saznah, ipak odlučih napisati i ovaj post, kao čestitku: Sretan ti rođendan, BLOGonja.Ha-eRovski!!!

Iako toga nisam bio ni svjestan, čini mi se da sam ti već oko deset sati izjutra čestitao rođendan, stavši u obranu BLOGova i BLOGanja, u emisiji Hrvatskog radija – „Puls javnosti“.

Neki mudri ljudi, koji nikad nisu čitali, niti su pisali BLOGove, izjavili su da su BLOGovi postali jedna nova supkultura bez intime, te da je BLOGovima uništena intima i ljepota osobnih dnevnika, gdje mladi i ostali „prostituirajući“ svoju intimu svima i svakome, gube osjećaj za intimno i vrijedno.

Žale oni za bivšim vremenima, kada su osobni dnevnici skrivečki sjedili u nekim ladicama, nadajući da ih nitko nikada neće otkriti, dok danas – kako kažu mudri ljudi – svi svoju intimu prostituiraju eterom, potičući mlade da se odriču intime, itd, itd…

I ne bih ja ni reagirao na mudrosti umnih, nego sam reagirao na poruke bezumnih, koji su se javljali sa svojim komentarima u emisiju. Svakako da je BLOG novi način komuniciranja među ljudima, i da sa sobom nosi određene pozitivnosti kao i negativnosti, no ono što su mnogi slušatelji izjavljivali, bilo je čisto besmisleno. Jedan od inih slušatelja, počeo je govoriti o Dobru i Zlu, Bibliji i Božjoj volji. Ne vidim silu poveznicu, a vi? Drugi su klasično počeli žaliti za starim vremenima, vidjevši u mladima jedini razlog propasti svijeta, treći su pak BLOG smatrali uništavačem ljudske intime, od Boga dane…

Ja, pun treme i drhtanja u glasu, no još odlučniji da jedini stanem u obranu BLOGAnja, javio sam se na radio iznoseći jednu činjenicu koju sam pokupio u jednom od informatičkih časopisa, kako su upravo BLOGovi za vrijeme afganistanskog i iračko-američkog rata bili otvoreni put istine. Dok je američka vlada lansirala vijesti koje su njoj odgovarale, prikrivajući često pravo stanje na ratnom terenu, američki su vojnici, upravo preko svojih BLOGova slali u svijet istinu o besmislu rata koji su vodili! Čitajući BLOGOVE, a ne lansirane vijesti, ljudi su saznavali što se dogodilo kojoj vojnoj jedinici, tko je i koliko je poginulih, kakav je ratni moral vojnika. Ako je intima trebala poslužiti vladama nekih država da pokupe mast u plodnom naftnom nerazvijenom kraju, onda su BLOGeri odigrali herojski posao. Iako sami BLOGovi nisu promijenili svijet, ipak su unijeli tračak prave istine u svijet laži kojim smo okruženi sa svih strana.

Pritom još mislim da BLOG nikako ne može uništiti moju intimu. Ja sam odlučujem što ću staviti na stranice mojega BLOGa, a što ću zadržati za sebe. Svakako ne želim da neki teenager kopa po mojim najintimnijim mislima, misleći da je popio svu pamet svijeta, ako popljuje ideje jednog BLOGera, no, moj sud ili mišljenje upravo preko BLOGa postaje dio"kolektivne svijesti" jednog naroda.

Ipak, kad istinski razmislimo, ne pišu li se i dnevnici, oni osobni - bilježnički, s potajnom željom da ih neko nekad nađe i pročita, možda čak i objavi (poslije naše smrti), pa da kad već nismo bili slavni za života, poslije smrti ostavimo barem mali meteorski trag u ovom literarnom nebu koje nas okružuje.

Dragi BLOG.HR, sretan ti rođendan i poživio nam još barem 100 puta toliko!!!
4 Naškrabaj nešto | Zaprljaj papir | Mudrost moja | Goreee

10.05.2006. 22:47

Pojavio mi se onaj manijački sjaj u očima...

Pretjeruješ Rumpel!
Dva posta isti dan?
Nema veze, dva posta dnevno... pa čitao sam i veće manijake od mene...
Kad sam vidio ovaj vic, nisam mogao odoljeti... Gotovo genijalno...

Teta u vrtiću pomaže obuti čizme djetetu, koje je pitalo za pomoć. On je gurao, ona vukla, a čizme nikako na noge. Kad su obje čizme bile navučene na jedvite jade, teta je bila sva u znoju. Skoro se onesvijestila, kad mali reče: - "Teta, čizme su na krivim nogama" I stvarno, bilo je tako. Nije bilo lako ni skinuti čizme, a kamoli ponovno ih navući. No, na koncu su bile čizme svaka na pravoj nozi. Mali tada objavi: - "To nisu moje čizme". Teta se ugrize za jezik da ne bi zavrištala. - "Zašto to nisi prije rekao?". I uz napor mu ponovno izuje čizme. Tada mali nastavi: - "Čizme su od mog brata. Mama ih je dala meni." Teta nije znala da li da plače ili se smije... Nakon novog navlačenja čizme su ponovno bile na nogama. Teta tada upita: - "A gdje su ti rukavice?" Dječak odgovori: - "Pa, ugurao sam ih u čizme " 0 Naškrabaj nešto | Zaprljaj papir | Mudrost moja | Goreee

10.05.2006. 21:06

Oprosti mi pape

Kolika konjina čovjek mora biti da se na ulici, preko mobitela, izderuje na rođene roditelje? Velika, čini mi se… Eto, onda sam ušao u red Superkonjina.

I danas su gdin. Grom i gđa. Munja špancirali okolnim nebeskim ravnima, čekajući mulce s upaljenom tehničkom robom da im malo unište dan, i malo više. Naravno, svaki pametan čovjek, kad čuje gdina. Groma kako podriguje ulicom, gasi svoje sofisticirano čudo teknike, osim nekolicine, koji uvijek moraju učiti preko životnih pogrešaka. Pa i kada s Gibonnijem zapjevaju: „Ovo mi je škola i drugi puta ću pametnije!“, opet u sličnoj prilici rade istu grešku. E, tu smo! Evo me, primjer gore navedenog! Iz greške u grešku, kao nakalamljen na pogrešku, uvijek činim redovito iste promašaje, pogreške i lapsuse!

Bijah danas u Velegradu našem lokalnom, na brzinu, platiti dadžbine državi, kad mi pogled odskoči ka zapadu (ili tako nekako), a ono… đavo na nebu, crn, užassssan i kišovit…, pleše ponad Sela mojeg malog i prdi munju za munjom. „Ajme, ope' ost'o komp upaljen…!!! Kretenu imbecilni, pa prije dva dana ti je gđa. Munja poškakljala kompjuter po tabanima, i pravo je čudo da se kompić nije usr'o od straha i crk'o.“ Zovi brzo doma i moli Boga da je otac doma!

Nakon nekoliko tuuuu-tu-tuuuuu, javi se otac. Pitam ga grmi li, i on potvrdi… Aaaaaaa, panikaaaaa!!! Adrenalin mi je šupio u glavu, no pokušao sam ostati smiren… „Hajde, pronađi bijelu žicu koja je priključena u konektor desno od telefona…“ Otac je tražio i tražio, ali nije našao. Ajme, pa je li čorav? Velika bijela žica, kao bijela morska psina, vidi je i slijepac… No on, ne!!! Eto, čujem gdje grmi u daljini i polako se pretvaram u konjinu! Počinjem vikati na mobitel kao da će to poboljšati situaciju: „Ma gledaj lijevo, desno, ispod telefona….“ – sve sam to uzvikivao pokazujući rukom, kao da je tu, predamnom, pokušavajući ostati smiren, no… smirenost je pobjegla glavom bez obzira, a ostala jedino Šizika! Šizika je čudno biće, pojavi se brzo i uvijek na muletinu uhvati čovjeka, te ni ne postaneš svjestan kad te čopi, samo znaš da odjednom upravlja tobom. Dakle, sav u šizu, počinjem vikati da stavi ruku između ormarića i zida i da tamo ima neka bijela žica. Nju treba isključiti. Naravno, on je našao sivu (dok sam ja mislio da je našao i crnu koja je također s vremena na vrijeme tamo obitavala)… i onda sam počeo šiziti, šiziti, šiziti i … psovati! Ne ocu, niti teškogrešno, nego od očaja! Kako je ne vidi??? Pa vidi se iz spaceshipa!!! A, on je ne vidi, a gđa. Munja samo vreba da mi zapiša kompić! „PA DOBRO, JE L' TI NE VIDIŠ!!!… i bla, bla, bla – bla, bla, bla!!!“ Ali, ne vidi! Eto, tog trena da sam mogao izaći iz sebe, vjerojatno bih vidio pravu pravcatu KONJINU (bez sedla i ulara) kako vrišti na mobitel!
(…) Da vas ne zamaran više, otac je po navođenju Božjem ipak našao žicu, isključio je iz konektora, kompjuter isključio iz struje, i moj Ja postade sretan! Otjeravši Šiziku, ponovno sam se smirio i tek onda vidio kolika sam konjina bio! „Oprosti Pjer, što sam vikao, no bojao sam se da mi grom ne okine kompjuter!“ – rekao sam samo na kraju i ugasio mobitel. Jeftina isprika za toliko puno ružnih riječi. „Bio si grozan!“ – rekao je prijatelj – „Pa čovjek se nije snašao, kao što se ti ne bi snašao da te netko pod grmljavinom pita koji je drugi korijen iz sto tisuća!“ Istina, ne bih se snašao! Eto, tim više potvrdih da za postati konjina doista ne treba puno.

Došao sam kući. Znao sam da sam postupio loše, i pokušao sam to malo srediti tako što sam vrlo uljudno i s radošću u glasu pozdravio: „Halo, halo, kako je?“ Otac je nešto protiskao kroz usta i nastavio šutjeti. Da, i otac je pred sobom vidio konjinu, pa mu se s konjinom ne da pričati. Što sad? Otišao sam u kuhinju i odjednom oprao sve suđe, ispekao meso koje je stajalo na radnom stolu, skinuo veš sa sušila… U principu, radim ja te stvari i inače, ali sam sad mislio da je to moja dužnost napraviti, jer se tako, barem malo mogu iskupiti. Cijelo vrijeme sam zviždukao pjesmu „Oprosti mi pape“, jer mi se jako učinilo prikladno da bih je trebao i zapjevati, no neka neugoda u meni me zaustavila, pa sam prozviždao… OPROSTI MI, PAPE, ZBILJA SAM KONJINA!!! Možda se čini jeftino, no meso sam pekao s više pažnje, tako dobro, da sam ocu vratio dobro raspoloženje. Još kad je probao jaja s tijestom i topljenim sirom, mmmm, bio je oduševljen… Jeftino izvlačenje za veliku cijenu… no, nekako je trebalo vratiti dobrokućanske odnose. Istina je, ljubav (i ona obiteljska) doista ulazi kroz usta.

Evo, ne ponovilo se. Dragi moj oče, nije mi za pohvalu to što sam učinio, no možda će ovaj put Gibbin stih o školi imati i malo uspjeha! „Ovo mi je škola, i drugi puta ću pametnije…“
1 Naškrabaj nešto | Zaprljaj papir | Mudrost moja | Goreee

08.05.2006. 20:17

Gospodin Grom i gospođa Munja

Na povratku s posla, nisam ni slutio da se tog trenutka iznad Sela mojeg malog odigravala zaprepašćujuća bitka oblaka, i da su kao posljedica strašnih nebeskih naleta frcale iskre na sve strane! Vidjeli jesmo da je nebo neprijateljski crno i da se tamo u daljini strovaljuju slapovi kiše, no ono crnilo mi se nije činilo tako crno dok nisam došao kući i vidio da je kompjuter u laganom deliriju… ADSL šuti, ne treperi radosno kao prošlih dana, a kompjuter gotovo zbunjen, zaleđen ne reagira ni na jednu od komandi. Poprilično sam tog trena bio siguran da je u posjeti bio gospodin Grom! Znate, moj novi kompjuter dosad još nije upoznao ni gospodina Groma niti gospođu Munju, pa sam pretpostaviti mogu da im je nedužno krenuo u susret, kao što dijete nedužno kreće prema zlu čovjeku, ne nadajući se onome što samo u sebi nema – i dobrano isplati svoju naivnost – zaradi strujni udar!
„Shut Down“, rekoh i ugasih komp! „'Ajd sad“ – rekoh više u sebi, ali je želja bila toliko jaka da sam gotovo i na uši to izgovorio! Možda je gospođa Munja ipak pokazala malo više milosti prema mom Amilu, premda treba znati da je ona zlica u cijeloj ovoj priči. Upalim ga, radi, normalno podiže sustav. Kamen mi pade sa srca (na nogu, ali nije bitno). Sve je i dalje na HDD, matična se čini zdravom. Odlično. Ne bih si nikad oprostio ovu nesmotrenost, budući da mi je prošli kompjuter upravo usmrtila gospođa Munja. Pokojni stari kompjuter je bio isključen iz struje, no modem je bio povezan telefonskom žicom i preko modema je dobio udar. Jadnik je nakon nekog vremena potpuno otkazao, bilo je to previše za njegovo jadno duronsko srce!
Okrenuh se sad mrtvom ADSL-u. Pokušao sam mu dati reanimaciju, no ništa. Ni da bi diodicom trepnuo. Nakon par minuta reanimacije, odustadoh. Sad sam na dail-up modemu, no čini mi se da i on malo mulja… otišla je LAN kartica. Šteta, a opet, kad se sjetim kakav sam scenarij mogao dočekati i što je najgore, biti najvažnija sporedna uloga u tom horror filmu, još sam zadovoljan! Nek' nije gore. Bože, hvala ti što misliš na to malo moje sirotinje, kad sam već nisam dovoljno pametan!

Ljudi, gasite kompjutere kad se gospodin Grom i gospođa Munja šeću vašim nebom. Oni naprosto uživaju kad mogu zatući kojeg električnog ljubimca. Nemojte im pružati to zadovoljstvo!

3 Naškrabaj nešto | Zaprljaj papir | Mudrost moja | Goreee