Kolika konjina čovjek mora biti da se na ulici, preko mobitela, izderuje na rođene roditelje? Velika, čini mi se… Eto, onda sam ušao u red Superkonjina.
I danas su gdin. Grom i gđa. Munja špancirali okolnim nebeskim ravnima, čekajući mulce s upaljenom tehničkom robom da im malo unište dan, i malo više. Naravno, svaki pametan čovjek, kad čuje gdina. Groma kako podriguje ulicom, gasi svoje sofisticirano čudo teknike, osim nekolicine, koji uvijek moraju učiti preko životnih pogrešaka. Pa i kada s Gibonnijem zapjevaju: „Ovo mi je škola i drugi puta ću pametnije!“, opet u sličnoj prilici rade istu grešku. E, tu smo! Evo me, primjer gore navedenog! Iz greške u grešku, kao nakalamljen na pogrešku, uvijek činim redovito iste promašaje, pogreške i lapsuse!
Bijah danas u Velegradu našem lokalnom, na brzinu, platiti dadžbine državi, kad mi pogled odskoči ka zapadu (ili tako nekako), a ono… đavo na nebu, crn, užassssan i kišovit…, pleše ponad Sela mojeg malog i prdi munju za munjom. „Ajme, ope' ost'o komp upaljen…!!! Kretenu imbecilni, pa prije dva dana ti je gđa. Munja poškakljala kompjuter po tabanima, i pravo je čudo da se kompić nije usr'o od straha i crk'o.“ Zovi brzo doma i moli Boga da je otac doma!
Nakon nekoliko tuuuu-tu-tuuuuu, javi se otac. Pitam ga grmi li, i on potvrdi… Aaaaaaa, panikaaaaa!!! Adrenalin mi je šupio u glavu, no pokušao sam ostati smiren… „Hajde, pronađi bijelu žicu koja je priključena u konektor desno od telefona…“ Otac je tražio i tražio, ali nije našao. Ajme, pa je li čorav? Velika bijela žica, kao bijela morska psina, vidi je i slijepac… No on, ne!!! Eto, čujem gdje grmi u daljini i polako se pretvaram u konjinu! Počinjem vikati na mobitel kao da će to poboljšati situaciju: „Ma gledaj lijevo, desno, ispod telefona….“ – sve sam to uzvikivao pokazujući rukom, kao da je tu, predamnom, pokušavajući ostati smiren, no… smirenost je pobjegla glavom bez obzira, a ostala jedino Šizika! Šizika je čudno biće, pojavi se brzo i uvijek na muletinu uhvati čovjeka, te ni ne postaneš svjestan kad te čopi, samo znaš da odjednom upravlja tobom. Dakle, sav u šizu, počinjem vikati da stavi ruku između ormarića i zida i da tamo ima neka bijela žica. Nju treba isključiti. Naravno, on je našao sivu (dok sam ja mislio da je našao i crnu koja je također s vremena na vrijeme tamo obitavala)… i onda sam počeo šiziti, šiziti, šiziti i … psovati! Ne ocu, niti teškogrešno, nego od očaja! Kako je ne vidi??? Pa vidi se iz spaceshipa!!! A, on je ne vidi, a gđa. Munja samo vreba da mi zapiša kompić! „PA DOBRO, JE L' TI NE VIDIŠ!!!… i bla, bla, bla – bla, bla, bla!!!“ Ali, ne vidi! Eto, tog trena da sam mogao izaći iz sebe, vjerojatno bih vidio pravu pravcatu KONJINU (bez sedla i ulara) kako vrišti na mobitel!
(…) Da vas ne zamaran više, otac je po navođenju Božjem ipak našao žicu, isključio je iz konektora, kompjuter isključio iz struje, i moj Ja postade sretan! Otjeravši Šiziku, ponovno sam se smirio i tek onda vidio kolika sam konjina bio! „Oprosti Pjer, što sam vikao, no bojao sam se da mi grom ne okine kompjuter!“ – rekao sam samo na kraju i ugasio mobitel. Jeftina isprika za toliko puno ružnih riječi. „Bio si grozan!“ – rekao je prijatelj – „Pa čovjek se nije snašao, kao što se ti ne bi snašao da te netko pod grmljavinom pita koji je drugi korijen iz sto tisuća!“ Istina, ne bih se snašao! Eto, tim više potvrdih da za postati konjina doista ne treba puno.
Došao sam kući. Znao sam da sam postupio loše, i pokušao sam to malo srediti tako što sam vrlo uljudno i s radošću u glasu pozdravio: „Halo, halo, kako je?“ Otac je nešto protiskao kroz usta i nastavio šutjeti. Da, i otac je pred sobom vidio konjinu, pa mu se s konjinom ne da pričati. Što sad? Otišao sam u kuhinju i odjednom oprao sve suđe, ispekao meso koje je stajalo na radnom stolu, skinuo veš sa sušila… U principu, radim ja te stvari i inače, ali sam sad mislio da je to moja dužnost napraviti, jer se tako, barem malo mogu iskupiti. Cijelo vrijeme sam zviždukao pjesmu „Oprosti mi pape“, jer mi se jako učinilo prikladno da bih je trebao i zapjevati, no neka neugoda u meni me zaustavila, pa sam prozviždao… OPROSTI MI, PAPE, ZBILJA SAM KONJINA!!! Možda se čini jeftino, no meso sam pekao s više pažnje, tako dobro, da sam ocu vratio dobro raspoloženje. Još kad je probao jaja s tijestom i topljenim sirom, mmmm, bio je oduševljen… Jeftino izvlačenje za veliku cijenu… no, nekako je trebalo vratiti dobrokućanske odnose. Istina je, ljubav (i ona obiteljska) doista ulazi kroz usta.
Evo, ne ponovilo se. Dragi moj oče, nije mi za pohvalu to što sam učinio, no možda će ovaj put Gibbin stih o školi imati i malo uspjeha! „Ovo mi je škola, i drugi puta ću pametnije…“
Post je objavljen 10.05.2006. u 21:06 sati.