Biseri i o biserima
petak, 25.11.2005.
Joj tehničari
|
Dođe mi da vrištim. Nema u Pivovari 2. tehničara pa su normalno zavirili i u moje dvorište. No, što da im odgovorim. Lud sam pa bi ih želio sve zadržati. Od svih mojih prvo se normalno pomislilo na Sanju, pa onda Peruanku i Bjondu. A ja ko ja. Ne bi ni jednu dao. No, sam sam si rekao da ako neka od njih želi probati 1.ligu ja neću stajati na putu. Sanja je otepla, Bjonda je opet previše niska, iako ni trenutni tehničar u 1.ligi nije mnogo višlji, a Peruanka razmišlja. Takva ponuda svakom će izazvati buru u mozgu. Posebice kada se tako od jednom stvori prilika. Peruanka razmišlja. Ide onim. Da li je bolje biti 2. tehničar u Retfali 2, ili u Pivovari. Svatko bi lud rekao da je bolje onda u 1. ligi. No, mora se znati da je ta djevojka s vjerojatno najboljom tehnikom prstiju u gradu u posljednjih godinu dana trebala biti barem pet puta potjerana iz kluba. Tada ne bi bilo ni ovog poziva i šanse za 1.ligu. A znao sam da će kad tad netko zatrebati takve prste. Možda Peruanka neće shvatiti da sam ju gotovo na silu zadržao u odbojci. Prvi puta prošlo ljeto kada uopće nije trenirala. Pa kada je zabušavala cijelu godinu kada sam samo nju ostavio s Bjondom u prvih 12, pa sam bio prisiljen spašavati se s Kikicom koju sam izvukao iz naftalina. Pa kada sam ju uhvatio kako ode na trening a ne dođe. Jednom je mislila da nisam ja na treningu pa je jednostavno sklizila s tramvaja na kavu. Pa je jednom hodala po gradu a mama ju lijepo ostavila ispred dvorane. Normalno, Peruanka je mamu i poslije treninga dočekala na istom mjestu. Pa je ljetos prvo dugo učila da popravi komad, a onda je tražila slobodno u srpnju za koncert par dana. No, vratila se nakon mjesec i pol. Sve to vrijeme sam ju dakako kažnjavao klupom. No, ni u ludilu te prste ne bi na ulicu potjerao. Čak sam dao sve od sebe da se barem malo zadrži u kakvoj takvoj formi dok ju ne lupi u glavu neka doza ozbiljnosti. I sada, možemi se dogoditi da u toj mojoj upornosti drugi poberu lovorike, da ja u glavi svoje Peruanke ostanem upamćen kao trener koji joj je samo davao klupu. I eto onog moga kolege trenera koji uvijek govori da se treba biti strpljiv. Pa da. Pa ode drugima. No, što je, tu je. |
- 00:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 21.11.2005.
Vibrobeton odustao od 2.lige
|
Veću sramotu još nisam vidio u dosadašnjim službenim natjecanjima. Da su natjecanja skupa to mi je jasno. Ali da 2.ekipa prvoligaša Vibrobetona mora istupiti nakon 4 kola izi 2. lige velika je sramota. Nemaju novaca za suce, kotizacije i licence, pa im cure vratile opreme i pa, pa. Žao mi je i što je ekipa manje u tom natjecanju. Pa onda i što smo ju pobjedili kao domaćini i potrošili 550 kuna za troškove sudaca, pa 200 za dvoranu, a tu je i potrošena nedjelja i rad nedjeljom koji trener normalno nikada ne zaračunava. Mogli smo s tim novcima platiti mjesec dana dvorane u Mihanović ponedjeljkom, a mogao sam i curama naručiti 10 gigant pica. Što bi moje cure rekle da nemamo novca za natjecanje? Pa onda se pitam kako mi možemo dvije 2.lige, a oni koji su i na grbači grada Vinkovaca ne mogu jednu. |
- 23:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Ma koja su to najveća razočarenja, ali i zadovoljstva
Jutros sam napisao zadnji tekst, pa neka od cura nazvala i pita " dajte treneru napišite već koji put koja su vam to najveća razočarenja". Ah, malo je onih koji strašno razočaraju. Ali mi je žao utrošenog rada posljednjih dvije tri godine u primjerice:Nives Banaj, Zrinku Gugić, Sonju Bratonja, Dajanu Dević, Selmu Križan, Tihanu Kovač, Tihanu Dogan, Maju Liović, Mirnu Dogan, Dunju Kovačić, Karolinu Muha, Katarinu Vukovski...., No, to ne znači kako su one razočarale kao ljudi. Odnosi se samo u sportskom smislu. Žao mi je što u odbojci nešto više nisu postigle Nikolina Popović, Nives Voloder, Milijana Danilović, Tatjana Subotić, Ivana Soldo ... ali mi doista nije žao ni jednog trenutka provedenog s njima na treninzima. Normalna je stvar da često onaj kome nisi uspio osigurati neku zanimljivu minutažu da trenera smatra isključivo krivcem za sportski neuspjeh pa se događa da vas cure kao Nina Martinić više ne poznaju, ili da na vas bude ljuta cijela obitelj Biskupić, a da njihovu Teu nikada nisam ni trenirao. Osim što joj još i danas nudim da trenira. A tko me oduševljava. Pa jednostavno vrhunski je doživljaj sa svima njima biti na treningu i gledati ih kako od djevojaka postaju žene. Užitak je znati kako je Mirna Mandić postala dobra liječnica, Ivona Bambir stomatolog, kako je Marija Avlijaš odlična odbojkašica Azene i skoro završena magistra farmacije, te kako je Mihaela Buljan predivna majka, pa kako je Mirela Polgar uspješna žena i majka iako ne volim kada ju sretnem na poslu u bolnici jer me odmah stavlja na vagu, pa kako Dunja Tomaš uspješno prodaje automobile u Zagrebu, kako je Tihana Šarlija u SAD diplomirala i magistrirala igrajući odbojku, kako se lijepo u životu snalaze Martina Ružić i Biljana Madunić i da bi mogao uskoro trenirati i njihove kćeri kojima neće lako biti tako dobro odigrati prvu ligu poput njihovih majki. Lijepo je znati i da je Renata Jakovac uspješna poduzetnica s diplomom ekonomskog fakulteta. Volio bih znati i da je Kristina Kuharski, moja najbolja tehničarka svih vremena konačno diplomirala na fizijatriji, te pravo je saznanje kako je Dominika Dorešić vrhunski tekstilni dizajner,a da Sabina Zec gura ii na poslovnom i obiteljskom planu. Volim gledati kako u život kroči i vjerojatno moja najveća ljubimica Slavica Rab, te kako prve predstave na daskama što život znače odrađuje Ivana Soldo. Volim kod Renate Ivanković kupovati igračke, volim za šalterom Privredne banke sresti Dunju Krenus, da me šiša Ana Živko, a volim znati i da je Iva Velicki dobra pravnica u tužiteljstvu. U Novom Sadu mi se javila Kristina Todosijević koju je teško zaboraviti bez obzira na ratna odvajanja. Fantastično je znati kako petice na Medicini tresu MIlijana i Subotićka. Znati da Martina Cvek uspješno igra za Donji Miholjac i izvrsno gura na studiju Engleskog i Njemačkog jezika. S njom je i Ivana Zemljić. A volim cuti i da je Doganica dobra na Poljoprivrednom faksu. Divim se Mihaeli Pavlović kako se se igra sa svojim petogodišnjim Marijanom, a obožavam saznanje da u Grčkoj uspješno igra Tihana Stipanović, pa kako je fakultet završila Ida Homan, te kako je negdje u Berlinu apotekarica Martina Grdić. S guštom ću dozvoliti da mi krv izvadi Ivana Zemljić ili da Cvekica predaje strani jezik Ingi, pa se nadam da će i Sandra Pluažarić biti pravi veterinar, a Mia Bučević novinarka, te da će mi umjetne zube praviti Nelija Kovačević čijih se razarajućih smečeva još sjećam,te kako mi štambilje kod Javnog bilježnika lupa Silvija Jergović, a u volim kada me u svojoj knjižari posluži Gabrijela Sić. Ivanu Mišković srećem u marketing službi Pivovare. Irenu Kraljev ???? Ništa ne znam o njoj. . Pa da Larisa Kralj radi u jednom odvjetničkom uredu kao buduća odvjetnica. Što ćeš većeg uspjeha nego da je Valentina Šmajzl na DIF-u u Splitu, a Ernesta Dubac najbolja na pravnom, a Sven Špehar na Ekonomskom fakultetu. Nadam se da je i Dina Švedl izvrsna, ali ne znam baš ni što radi trenutno jer vjerojatno misli da sam krivac za njezinu slupanu odbojkašku karijeru. Ali vjerujem u nju. Ma dodati ću ja kada se još sjetim. To su prave stvari. Sve su one manje ili više bile uspješne odbojkašice, ali sport je škola života i garancija uspješnosti. |
- 23:43 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Neće da se jave na mob
PRIČA 1.Pitale me sada cure zašto su me neke razočarale. Ajde što je s primjerice Iris Bošnjak. Ma par puta proteklih godina mjenjao sam Fanju pa nije me baš oduševila, ali ni ostavila ravnodušnim. Tehničar. Činilo mi se da želi. Prošlog ljeta šutnili je iz Pivovare. Došlo na trening a moram biti iskren da sam bio sretan. Nešto mi govorilo da ona može biti tehničar. Na onih nekoliko treninga mi izgleda radišna, pa pomislim kako je lijepo raditi s nekim tko voli trenirati. No, nakon nekoliko treninga nje nema. Šaljem poruke. Nešto se izvlaci. No, nema je već tjedan dana. No, odem ja do Franka gdje me čekao poslovni partner, a kad vidim Iris Bošnjak za susjednim stolom kako sjedi s mamom i mojom kolegicom Renatom sa Slavonske televizije. Pa da ne vičem. Idem ju zvrcnit mobitelom. Nešto mi govorilo da se neće javiti. I stvarno. Sjedio sam joj iza leđa malo iskosa nekih 3 metra iza nje. Vidim i čujem zvoni.Pogleda Iris u mob i vrati ga u đep. Opa bracika. Ja opet. A ona opet pogleda i ne javi se. Pa tako barem pet puta. Misli si ona tko ga šiša. Više se nije ni pojavila. PRIČA 2 Nema ni Valerije jedno mjesec dana na treningu. Šalje poruku da je bolesna. Pa ajd. Malo dugo. I jedan dan ja vozim Radićevom i vidim ju kako ide iz škole. Puca od zdravlja. Ja pritisnem z na mobu, izbaci odmah zavagni i pritiska na sličicu telefona. Zvoni. Ja na semaforu i vidim nju kako iz đepa vadi mob. Pogleda i vrati. Ja ponovno, a ona opet. Kada sam stao. Poslao sam poruku da sam ju vidio kako se nije htjela javiti. Mnoštvo poruka isprika i više se nije vratila. Kaže i danas da joj je žao, obećaje da će se vratiti, a ja još uvijek na z imam Zavagni. Na fotografiji sa strane je Valerija u vrijeme dok je s Ćosom žarila i palila PRIČA 3 Stojim u županijskoj i vidim Katu kako prolazi. Ne trenira više, ali nešto mi opet kaže da mi se neće javiti. Valjda se boji da ću tražiti da plati zaostale članarine. Zvrcenm ju na mob. A ona isto kao i one dvije. Pogleda, spusti i nastavi. Ja ponovno a ono isto. Uf. Eto ti vraga. Dok treneriju sve ko najbolja djeca, a ono sada ni vau. Napišem ja njoj SMS da je prolazila tamo i tamo tada i tada. A ona u navalu SMS-s hrpom isprike. I danas kada me sretne kuka kako joj je strašno neugodno. PRIČA 4 E ovo je pozitivno. U redu u banci ispred sebe jodno par mjesta vidim Janabo s razrednicom Rebekom koja je opet žena moga prijatelja. Aj da ih malo cimnem jer su baš za šalterom. Pa neće se valjda javiti dok broji novce. I bogami pogleda tko zove, i javi se. I ja se javim da sam iza i da me uhvatilo ono dječje što još čući u moji tada 110 kila. |
- 23:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Neće nitko u 1. ligu
|
Poruka sms u 23.13. Nedjelja na ponedjeljak. Kikica pita kako sam. A bože moj mislim si ja kako sam. Valjda nekako OK. Ma znam što je. Nije joj dobro u 1.ligi, u Pivovari. Vidio sam da je prošlu utakmicu u zapisniku protiv Zagreba bilo samo 9 igračica. Od onih koje sam ja trenirao ubolo me odmah što nema Kikice i Muse, te Nives u Zagrebu. Sranje. Pomislim. Gotovo. Kikica posustaje. I krenuo ja sa svojom nekadašnjom tehničarkom u razmjenu SMS-a sve do 1.30 iza ponoći. Ja jedno, ona drugo. Pa nemože. Napadaju je, muče ju, pa ne stigne na faks, te nema onoga zadovoljstva, a onda kako ju i koljena bole. A ja njoj da pričeka, da prespava. No, neće i neće. Dan prije na utakmici protiv Nove Gradiške došla i Sandra Kuna. Ona bi malo trenirala kaže. Joj narode - pjeva jedan pjevač. Ne znam koji ali znam da Ian Gilan i Ritchie Blackmoore nisu jer bi to znao, a nije vjerojatno ni Morisson, pa ni Sergio Blažić, ali ta mi jadikovka sada pristaje. Baš sam pravi stari olinjali hevymetalac. Da me je tući. Kuda ću ja sa svim tim djevojkama. Dakle, u subotu hoće kod mene Kuna. I ona je prije dva mjeseca dala nogu 1.ligi. Nedjelja to isto hoće i Kikica. U ponedjeljak me Sven pita jer može i Birmilica. Normalno da može. Sada još i nije toliko problem gdje. Nego zašto neće nitko u 1.ligu. Počelo je prije više od dvije godine s Milijanom. To mi je bio kapetan. Cura strašna. Samo je jedno veće donijela opremu. Pa je onda Hale Bery isto to učinila na pola sezone u 1.ligi. Hoće u Retfalu, pa malo prije nje pčelica Maja, pa ljetos Nikica nakon što je 2 godine bila na klupi 1.lige. To nije normalno, i evo ove dvije u posljednjih dva mjeseca. Ode i ljetos Majda ali nju nisam nikada u životu trenirao pa nemogu ništa ni govoriti. Ali ove koje sam nabrojao su sjajne, ili su barem mogle biti sjajne igračice. |
- 22:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Čekajući poraz
Znate li kako se trener osjeća kada ide na utakmicu svjestan da će biti poražen? Jadno. Cijeli tjedan pred okršaj moje Retfale 2 s bivšim klubom Pivovarom bio je doslovce sprčkan. Zašto nije svejedno? Pa 1990. godine sam bio trener tadašnjih pionirki u OK Željezničar, a igrao za OK Elektru. Došlo je do raslojavanja unutar strukture kluba pa smo pokrenuli inicijativu za izdvajanje ženske ekipe u poseban klub jer nam se činilo kako nam muški dio ekipe jede previše novca. Uz mene, u novi klub su se izdvojili još treneri Miki Stojaković i Andrija Vučković i predsjednik Vlado Belanović. Zbog toga se smatram i suosnivačem sadašnje ŽOK Pivovare i teško mi je suočiti se s ekipama toga kluba. No, sada sam već početkom tjedna znao da mi Kely koliko to želila s tako teškom i bolnom povredom koljena ne može mnogo pomoći. Ona želi ali u odbojci kada si gotovo stalno u kontaktu s loptom ne možeš igrati i razmišljati o povredi. Velikih problema s leđima imala mi je i tehničar Marijana, a u četvrtak mi se Peruanka javila da je bolesna i da će se čuvati za subotu. Rezerva, ali korisna, Ćosa, cijeli tjedan nije trenirala jer je bila bolesna, a iz postelje je tek izašla i Bucka. Kukao sam cijelo jutro. Što publika zna o tome. Svi će brujati kako su me nabili i da mi tako treba onakom debelom i prepotentnom. A, neka. Imao sam prvo trening u 12 sati s Retfalom1 koja je slobodna ovo kolo. Onako da lakše dočekam 14.15 i početak kraja koji mi je suđen. I šta sada došao sam i tamo. Kada sam ušao u dvoranu prvo mi je domar nešto govorio, ali da me nalupate ne mogu se sada sjetiti što. Pa sam se uputio u svlačionicu. Kako sam htio obaviti fotografiranje za kalendar pozvao sam svih 15 igračica koje su licencirane za tu ekipu. No, ulaskom u svlačionicu zapljusnio me kiselo slatkasti miris raznih sprejeva i masti koje bi trebale zaustaviti bolove. Pao sam na debelo dupe kada sam vidio da jedna cura sada još i Đasminii maže leđa. Pa krasno. 50 posto ekipe je bilo u autu. Tada sam vidio da nemam ni torbe. A to znači ni novčanika, ni tlakomjera, pa ni dijela lijekova. No, kako sam hipohondar. Ili hipokondar? A, umišljeni bolesnik i u stalnom strahu od infarkta i šloga. A mašim se za vrat. Pa nisam ponio ni mobitel. Joj. Za mobitel se nisam mogao izvući, ali na sreću lijekova i sedativa imam i u torbici od fotoaparata, a i u torbi s dokumentima za utakmicu. No, ni od slikanja ništa. Nema Peruanke, ni dokice. A valjda će doći. Pa kako ću igrati s tehničarom kojeg bole leđa i bez Peruanke koja je u zadnje vrijeme trenirala. To joj je najnovija odlika. Da Peruanka dolazi na trening?. Čudno. Negdje će zeznuti, a uz to je još sinoć imala 18. rođendan. 14.25 obliva me znoj od nervoze. Pišem postavu i držim prazno 12. mjesto u zapisniku. Čekam. I baš sada nemam moba. Zvrcnuo bi ju onako. Uhvatio sam se u laži. Pitaju cure di je Petra. A ja kako bi sačuvao barem dio autoriteta slažem kako sam ju poslao po colu light. I to je vrag. Nemam novčanik, nemam ni prebijene kune. A kako ću tekmu bez politre cole. A ne ide, pa ne ide. 15.35 a zapisničar već nervoziran traži spisak ekipe. I ništa, nema Peruanke. Par minuta prije pojavila se dokica. Pa da ne povjerujem. Zakasnila 20 minuta. Kaže kako je stalno mislila da mora biti u 14.45, a sada kada je pogledala u mob vidjela da je trebala biti u 14.15. I šutnem ju na klupu do sebe da ne vidi što pišem. Vidim da joj je neugodno, ali što je tu je. Red se mora znati. Sada sam već počeo i zapisničara lagati kako sporo pišem jer su izmjenjale dresove pa tražim tko je koji broj. A budalaš od 115 kila. No, ništa, 14.40 predao sam spisak. A kad ono imam što vidjeti. Moja Peruanka na dizanju. I što sada. Pa pitam ja nju da kada je došla. - Prije 10 minuta, odgovori hladno. Bože, ili sam ja lud, ili me pravi ludim. Pa vidio bi ju valjda. Pa već 25 minuta samo nju tražim po terenu. Ona je jedina mogla spasiti stvar. No, spisak ode. Šutnio sam dokicu, pa ću bome i Peruanku. Ma nosite se neka izgubim. Ma da mi se javila da je stigla u dvoranu i na skidanje već bi ju stavio na spisak. Ovako smo izgubili barem 10 minuta dok se skinula, dakako i obukla, pa dok sam ju primjetio. I počelo je. Hodam uz crtu terena i brojim poene za Pivovaru. Janabo uplašena, mala crvena luta po terenu. Kely ništa ne može. Kada i prime servis tehničar zezne. 12;1. Pa krenem prema zidu. Pa me nešto počne žigati s desne strane prsa. Pa u leđima. Pa bi pio Cole a nema. Pa tajm aut. Ne smijem pokazati da sam se predao. Neću zato ni da sjednem da ne pomisle kako nisam s njima ni u tim trenucima. A sjedio bi ko ozeblo sunce. Leđa me otkidaju. Prvo sam ujutro u 9 sati se smrznuo gledajući sinovu nogometnu utakmicu u Tenju. Pa sam hodao sa ženom po Bili. Moram biti dobar. Pa cijeli dan me opet neće biti. Onda sam stajao na treningu od 12.00 do 14.00. I sada moramo. Nema druge. Vadim Janabo, pa Kely. Vrtim, mjenjam. Ma jasno je da se 15 razlike teško stiže. Slijedeći set stavljam srednjaka da diže. Tehničar se oladio i sada ju s takvim leđima staviti bilo bi katastrofa. A nastavlja Basta. Uglavnom na krajeve. A ide nekako. Dođemo i na 21:18, pa 23:20. A uvijek netko zezne. No, nije tako ni loše. sada leđa više nisam ni osjećao. Jer me za tajma auta nešto probolo u području prsa. A lud bio i pomislio da kreuno srčani. Pa otišao do torbe. Pa se digao i opet šetao. Sada sam barem uživao što Dragana dobro igra. Prije dvije godine htjela prestati. Pa ju zvao. Pa išao po nju. Pa ju dao Frnji. Ide. I evo drži lekciju ostalima kako je sport igra i da ga treba uživati i igrati se. No, ode i taj set. Pri kraju sam otvorio i kutiju sa xanaxom. Provjerio sam i dali mi je tu atanalol. Pa sam izvadio tabletu xanaxa i na kraju ispustio u torbu. E sada su mi i leđa bila mokra. Da sam imao tlakomjer otišao bi do onoga mjesta gdje i carevi idu pješke i kradom izmjerio. No, nema tlakomjera pa neznam ni da li je narastao ili je isti. Tako mrljajući ode i taj set. Pa dobro nije bar potop. Ionako sam si zadao da ću s tom ekipom imati strpljenja. A to znači i hodati uz njihov teren i dok gube i bore se sa svojom psihologijom dosadašnjih vječitih rezervi. Preko gledam Selmu koju sam cijelo ljeto pripremao i trenirao ju da igra na karju protiv mene. Ni njoj ne ide. I taman ju počnem žaliti i sjetim se kako je prošla par puta pored mene u gradu kao da me nikada u životu nije vidjela. Pa se trgnem i vratim svojim curama kojima treba pomoći a ne Selmi. Valja ju zaboraviti. Normalno, Anja mi je u prolazu dala nogom peticu i to je znak da baš i nisu svi izgleda lošeg mišljenja o meni. I lijepo bod po bod i moje pulenke dobiše set. Nestalo sada i bolova u želucu i prsima. Malo sam osjetio kako mi zuje uši. Ali to sam već navikao. Mislim si ja a što ako i takve kljakave i bolesne, a i zečevi, pobjede. Pa onda stvarno u toj Pivovari ništa ne valja. No, počelo po starom. Moja trojka na prijemu. Crvena, Kely i Đasmin. I 4:0, pa 7:1. Ode sve u nepovrat. E neću sjediti i baš me briga. Ponovno pokušavam s Janabo jer sam si rekao da mora jednom propucati. Puf u mrežu, pa ponovo tamo. Ode na servis, pa paf opet u tu mrežu koja toliko vuče. Ništa, probat ćemo ponovno slijedećeg vikenda. Vrdnem sada po dvorani. Tamo je još Peruanka i Dokica. Žao im je. Vidi se. A ja. Pa raspalila me Matea. Najmlađa i po godinama i po stažu. Stalno me pita zašto nije u zapisniku. Je, ali kao 13. i kao pomoćnik. No, to je nju jako ljutilo. Mislim si pa ako ti je to teško biti u 2.ligi, pa što da te mučim. Ima cura koje bi to voljele. Primjerice Barbara, ili pak Dunja, Martina i bilo koja druga. Lijepo joj šapnem da skine dres u svlačionici da ode s mojih očiju. I tada me sve probadalo po prsima. Bože moj, lomi se rezultat, a ona iza leđa muči. Tako to izgleda. I kada sam igrao mislio sam da je lako treneru. Plju. Završilo je 3:1. Pa prihvatio bi to prije utakmice, ali sada normalno da sam želio ipak barem još jedan set. No, izlazak van i vidim Bisu. Kaže ona da vidi da je dobro došla jer ako mi bude trebala pomoć neurologa da uskoći. Ja kažem da sam ju vidio i da mi je odmah bilo lakše. No, istina je drukčija. Na tom balkonu ja nisam nju vidio i to mi je žao. Jer istina je da bi manje paničario da sam znao da je u publici. to mi je mana. Ne vidim za vrijeme utakmice ni publiku, a ni protivnika previše a što bi morao malo ipak vidjeti. |
- 21:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #
petak, 11.11.2005.
Kako odrediti termin za vikend
|
Termina za vikend ima. Ali ni jedan ne odgovara. Treba sada biti čarobnjak pa onaj vikend kada nema tekme odraditi trening. Petak uvece u Mihanović od 21.00 trening bi bio uzaludan pokušaj. Poslijepodne onaj termin od 15.00 subotu u truhelki ja ne mogu jer Retfala 2 ima tekmu s Pivovarom, Imam mogucnost uveče u Becić od 19.00. Bio bi lud i pokušati jer u to vrijeme one koje misle izaći u 22.00 već su u kupaonicama. Nedjelja 9.00 u Filipović im je prerano jer su kući došle prije par sati pa sam taj termin zahvalan vratio ravnatelju. Pa sam termin od 8.30 u nedjelju u Truhelki iz istih razloga dao Cvekici. Imam i u 13.00 u Krežmi. Ali prošle i pretprošle nedjelje taj trening je bio čist promašaj. Cure nisu mogle bez nedjeljnog ručka kod baka i teta, a jedna ga je i prespavala. Ne, nakon nedjeljnog ručka, već nakon neprospavane noći. I šta sada. Budi pametan. Probati ću u 12.15 u Becić iako nisam siguran da će dvorana biti prazna, a i pucač broj jedan baš u to vrijeme drži školu odbojke u Filipovićki. No, ako dođemo a ravnatelj je dao nekom drugom taj termin koji i nije naš poslat ću ih na trčanje pod Dravu. Baš me briga. |
- 21:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Tko me ne prepoznaje?
|
Primjetio sam da me više ne poznaju što iz ovog, a što iz onog razloga: - Nina Martinić - Selma Križan - Vedrana Družijanić - Marina Sebenji - Gorica Vincetić - Iris Bošnjak - Katarina Kujundžić - Doris Farkaš povremeno ćemo osvježavati ovaj tekst |
- 14:52 - Komentari (9) - Isprintaj - #
nedjelja, 06.11.2005.
Konačno pobjeda
|
Još prije nekoliko godina na jednoj kavici, onakoj sa šlagom i natrenom, u Poreču jedan stariji kolega trener rekao je. - Viči, tjeraj, guraj ne posustaj i budi uporan ako ih već voliš, rekao je tada pijući mirogojček. Tada smo malo na pauzi između predavanja za trenere pričali o tome što ako ne ide pa ne ide. Pa prije četiri godine zbog nekoliko cura, a tu je bila i Janabo, napravim rekreativnu grupu koja će igrati 3. ligu, i to po prvi puta u povijesti tadašnjeg ŽOK Osijeka. Nikada toga nije bilo. Odrediš 15 i zdravo žuriš. Pa nagodinu izguraš da se ta ekipa pretvori s još nekoliko cura u novi klub. Pa ove godine zbog tri cure izguram i još jednu ekipu u 2.ligi. Dakako među njima je i ta visoka ljevakinja. Ali uvijek se sjetim onoga. "Guraj i budi strpljiv". Jer kako je tada taj rekao ti moraš imati strpljenja koliko bilo da bilo, a ako ga ona nema odustat će. Bit ćeš joj krivac koju godinu, a kada vijuge malo postare skužit će. No, pitanje je što kada i izguram. Pa danas odu u jaču ekipu i ne sjete se baš ni za Božić. E to ide u sastavni dio trenerskog života. I eto danas treća sreća za ekipu mojih ljubimica. 3:1 protiv Ivankova. Što je bilo teško. Joj. Pa Nela će morati proraditi ne bio ja ja. Konačno i Janabo nema neke velike zamjerke. Servis je išao, a smeč za razliku od drugih bio je nešto sigurniji. Hoću li imati strpljenja? Vidićemo. Sada me još i libero muči. Ajoooooj. |
- 14:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Opet uhvaćen krivi SMS
|
Vraćali smo se s utakmice u Đakovu i po običaju krenuli u vožnju po Osijeku. Naime, ne upoznajemo grad, već razvozimo cure kako bi što prije stigle kući jer moraju učiti, a neki ići i u noćni izlazak. Tako smo i odvezli pčelicu Maju do Vrbaske. A kako je to kod moje Dunavske tako sam iskoristio priliku da se i tamo provozam i održim ekipi petominutni školski sat iz povijesti Šangaja. To je inače dio Osijeka istočno od Vinkovačke ulice i zapadno od nekadašnje Klajnove, a danas Trpimirove. No, za mnoge poznatije kao industrijska četvrt. No, Brico, koji je još u petak uhvaćen u nemilosti kako mulja, izleti da joj taj dečko zbog kojega mulja stanuje na 80. Mislim kućni broj. A ono se provozasmo, i imamo što vidjeti. Brico bi se mogla dobro udati da se sada udaje. A kako baš nije brza, teško da će iskoristiti takvu priliku. A kako je Brico u stvari mala dobroćuda tinejđerska lažljivica tipična za te krizne 17.te godine, ali u duši izuzetno draga i poštena djevojka, i prava, barem mi se čini prijateljica koja se nikada neće naljutiti. Ni taj njezin dečko vjerojatno nije svjestan koji dragulj ima u rukama. Ali, ko i svi dečki jednoga dana će kukati kada izgubi pravu curu. No, da se vratimo u vožnju po Dunavskoj. Stali smo ispred kuće bricinog momka. Gledaju cure što radim. - Pa, Brico izađi, reko ja njoj. Pukla je od crvenila ali nije se dala smesti. - A ljudi pa idi kod njega. Ja ću reći tvojim starcima da smo se zadržali u Đakovu, navalio ja. No, a kada sam tek počeo trubiti kombi se tek dobrano zatresao od smijeha. Ma cure su i zaslužile malo zajebancije. Štrebanje, škola, faks, roditelji. Svi im pametuju pa neka se malo istresu. No, da je tu bila jedna Janabo primjerice, ili pak Krista ne bi se ja usudio tako zezati. Nastavili smo dalje. - Treneru dajte mi za poruku, zapiskutala mi je iza leđa Brico dražesnim glasom koji je odavao dobričinu. - No, Danko, dodoj taj mobitel, kažem ja svom liberu. Ma znao sam da do ušiju zaljubljeni Brico šalje SMS zvom dragom. I ostatak razvoja protekao je u gud atmosferi. Moram priznati da bez obzira što takvi trenuci guše moj autoritet uživam kada nije napeto i preslužbeno. No, kada sam baš istovario Bricu kod Doma zdravlja u Višnjevcu, mojoj generaciji bolje znano kao baza dijela 160 brigade, čujem dobro poznati zvuk. Stigla poruka. A ono piše: Reci ti treneru da ne zajebava. Vidimo se onda kasnije. pusa. volim te. Siroti dječačić nije ni pomislio da je Brico u tako dobrim odnosima sa svojim trenerima da je mobitel posudila od njega. Pa vratio SMS na isti broj. I evo osim današnjih 3:0, pa podnevnih 8:1 kada je u nogometnoj utakmici limača Grafičara i Metalca i moj sin sudjelovao s 2 gola i 4 asistencije, vrhunski završetak dana. I saznanje da se oni dvoje vole. Dosad sam znao da voli Brico, ali mi je drago da voli i druga strana |
- 14:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 02.11.2005.
RAZOČARENJE 1
|
Mislio sam da mogu mnogo izdržati. Ali valjda je došlo i da ja puknem. Meni najdraži igrač u kojega sam u protekle dvije i pol godine uložio masu utakmica, išao zbog nje i na utakmice koje nisam morao. Davao joj prve postave. Godišnje s njom proveo mnogo treninga i tekmi koje sam bio spreman i izgubiti samo da od svoga zeke napravim lava. I upravu je bio jedan kolega trener koji je rekao da kada im tepaš i izlaziš u susret sve je u redu. A kada tražiš malo više rada i odgovornosti tada dobiješ po nosu. I danas završava trening i ta mi curica onako ladno kaže kako zaradimo lovu pa neka i radimo s njima jer plate 100-tinjak kuna mjesečno. Njih 10-tak u prosjeku plati 100 kuna. Bože moj pa pomislim samo jedna utakmica domaća košta s taksama sucima i najmom dvorane toliko koliko se od jedne ekipe inkasira za cijeli mjesec. Di su tu moje nedjelje i subote, kasni dolasci kući, razvoženje od kuće do kuće s mojim gorivom, vrijeme koje moja obitelj izdvaja za moj hobi, a onda i najam dvorane za trening i oprema. Ruki budalo – pomislim si sto puta samo ove veceri. Teniski treneri su najpametniji. Zbroje svoju plaću, dnevnice, troškove putovanja, najam terena i lijepo zaračunaju. 2.500,00 kuna otprilike po igraču pa ko hoće hoće. I šta sad ima se pitati jedan trener koji od zeke koji nije u svojoj generaciji igrao u postavi izvede igračicu do postave u kvalifikacijama za 1b ligu. Za dvije i pol godine. Pa da poludiš. Ali očito to ide u taj posao. Isto kao i jedna cura koja još ni u 1. srednje nije znala hodati. Sada kada igra drugu godinu zaredom u drugoj godini ja joj više ne smijem ni kazati kako da udari loptu, kako da se kreće po terenu, jel neku loptu mogla uhvatiti ili nije. Danas se još otrese na mene kada sam joj rekao da joj jedna lopta nije smjela pasti. Što trener onda smije reći, ako ne da nešto igračica nije dobro odigrala. |
- 00:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #
RAZOČARANJE 2
|
Javi mi igračica sms porukom – kada ste me juče tako rasturili sada vam neću doći skroz dok potpuno ne ozdravim. Nemam komentara |
- 00:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 01.11.2005.
Brico u laži
|
Ma znam da mnogi pokušavaju izvrdati trening. Pa i sitna laž ide s tim. Moram priznati da malo to teško shvaćam jer ja nisam nikada izostao ni s jednog treninga osim kada me dva puta otresla temperatura. No, čini se druga vremena. Javi Brico kako ne može doći na trening jer mora pomagati mami spremati kuću jer dolaze gosti. Ja joj kažem da ne pristajem na to jer mi to javi 45 minuta prije treninga. No, ona uporna da ne može. Nudio sam i da dođem po nju. Pa moram priznati da mi strašno vrijedi kao igrač i da su iza nje dvije izvrsno odigrane utakmice. No, sad mi je već dosta - pomislim Nazovem ja na kućni a ono mi otac kaže kako je moj brico otišao od kuće još prije sat vremena. Ne budi lijen i ne žaleći novaca na mobu nazovem Bricu na mob. A ona meni kako je upravo izašla iz dnevne sobe i da i dalje sprema. |
- 23:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Biseri
|
U poslu trenera mnogo je bisera, ovdje je dio onih koje zapamtim, ali i koje primjetim TRENERA NA K.... * Jedna cura pošalje greškom sms poruku treneru umjesto legici: Kak mi ide taj trener na k... posalje ope slova i praznu poruku i ja popizdila i rekla da sam mu rekla da mi je teta tu i da ju nemogt ostavit samu dok mo(...) SAD PIZDI * još jedna napiše treneru umejsto frendici: Odgodio je trening , vjerojatno sad pizdi al sta da mu ja radim MUKA MI OD VAS * zagrijavamo se i jedna cura uredno ljuta. Mnogi bi rekli ništa novo kod žena. Ljute na sebe i cijeli svijet. No, na pitanje jedne od igračica kaže kako joj je muka. Pazi sad naivca. Debeli njihov trener pomisli kako je njegovoj dragoj igračici možda prvi dan. Ili ju naljutio dečko, starci, neko treći. Kad ona, ni pet, ni šest, već "muka mi je od vas". Možda sam pozelenio, ali prvo sam mislio da nisam dobro čuo. Pa ipak kako mi se činilo da jesam pomislim kako bi je trebao otjerati van. No, a što onda. Ništa, ostala je. Doduše suznih očiju. A ja. Moram priznati da sam se osjećao dosta blesavo. Kada ti jedna djevojka kaže da joj je muka od tebe, upitno je što ja tu radim. Bože pa ja sam amater. Radim to što volim, a očito nekoga i mučim. LAPEŽ IZ TRUHELKE * Dođe jedna od cura koja ima i sestru u klubu i reče kako joj seka neće doći jer nije dobro. Ja pametnjaković poželim da svoju ljubimicu nazovem kući i poželim joj da što prije ozdravi. No, tup pogled sestre koja je na treningu. Očima mi kaže da ne zovem kući. Ajoj. Mislim usrat ću nešto. Cure su u tim 17-tim godinama turbo osjetljve. Doba adolescencije po mnogim pametnim glavama nisu jednostavne. Aj. dobro. No, prdne mi u moju veliku tikvu. A da ona nije tu negdje. Pa doći će roditelji po nju. Pa mora biti poslije treninga tu. Znaju cure da ja izlazim zadnji. Dotle će već otići. Ne budi lijen par minuta prije kraja treninga izađem iz dvorane i ravno na tu moju igračicu uz još jednu koja tako rijetko dođe. Lijepo djevojčice s ruksakom na leđima krenule dočekati roditelje. Nakon toga stiže i sms: - evo kad me nećete slušati, ja i ...... smo došle još kasnije od ......, i ona nam je javila da nemoramo ni dolaziti jer ste i nju otjerali. A nemojte ništa reći roditeljima jer su nas dovezlina vrijeme, a ja i ona se zapričale pa će nas ubit i nemojte uvijek misliti sve najgore o nama CJEPIVO PROTIV TRUDNOĆE * Došla nakon dugo vremena jedna cura na trening. Meni inače prilično simpatična. Danas je na faksu i ne trenira da ne bi bilo zabune. U doba radnje bila je osječka gimnazijalka. Pitam je di si. - Na cjepljenju, odgovori veselo i doda da ju je još tjedan dana bolila ruka. A ljudi pa ajde jedan dan ali tjedan... A pitam ja nju "Zlato moje a protiv čega ste se cjepili" Ona meni nazad onako ponosno, ozbiljno i s čuđenjem što ne znam. - Pa protiv trudnoće, kaže ona meni. A ja... Mošte misliti. Umro od smijeha prvo u sebi, a onda i naglas. ANOREKSIČARKE I BULIMIČARKE * U proteklih godina, a to je od 1988. do 2005. g. pa nakon pauze opet od 2000.-te do danas, navikao sam da u svakoj generaciji barem 20 - 30 posto ima iskustva s anoreksijom i bulimijom. U pravilu mršave cure, misle da su debele i tu je ulaz u katakombu izglađivanja. No, dam ja na jednom treningu na Zrinjevcu pauzu. Ma tek što je započeo trening. Kako je bio otvoren samo jedan toalet pričekam ja da one završe, pa ću se i ja ići napiti vode. No, jedna nije izašla. Nisam ni znao. Ja uredno prišao onoj pipi. Normalno, dobro i sebe zalio. Kada mi se čini kao da netko dobrano riga. A pa sami smo u dvorani. Publika tu ne može doći. Nema druge. Mora biti moja neka cura. A ono se čuje opet. Kao da dušu ispušta. Ja uleti a ona s rukom u ustima. E i to ide u opis posla. Nema frke. Danas je ona uzorna žena i majka. Izvukla se. ULETIO DROTU U RADAR * A eto. Guram se da ću ih razvesti poslije treninga. No, ova reče skreni , vamo ,ona tamo a ja kud god im se oće. I sada kda sve prazbavcam po Osijeku ostaje da sam vrludam do kuće. I razvučem. Pametnajković prolzaim Čepinkom ulicom i na Ininoj pumpi vidim policijski auto. Pomislim kako ih onda dalje nema i ja razvučem po onoj vražjoj papučici. Kroz glavu me stalno tuče Dankovo pilenje kako bi i libero trebao imati novi lijepi dres. A dresova druge boje imamo da poludiš. No, ne budi blesav dozvolim si da slušam te gluposti i ne pazim na brzinomjer. Kada sam vidio lizalo izbačeno već je sve bilo kasno. Momak u plavom kaže 500 kuna i 1 bod. Bravo Ruki. I ti i Danko bolje da ste ostali u onoj Livani isprobavati dresove valjda bi plavušan već otišao. Utopio sam tugu na kraju u još jednoj Coca Coli light na prvoj benzi. Inače prije samo sat vremena stuštio sam još jednu od pola litre. Moje cure su moji bivši suigrači, a sada pupati bivši odbojkaši, dobrano isprašili s 3:0. Sada me već i strah što će biti u Slavonskom Brodu. One su dovele dvije bosanke i oće u 1.ligu. A vidjet ćemo. Usput rečeno postava mi je u solidnoj formi, i kada mi ne bi još dim od cigareta se osjetio iz barem dvije cure od prvih sedam bili bi još bolji. ima još ali nestignem sve pisati |
- 23:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Sadržaj
1.Izmrljali me 3. Biseri |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||