Mislio sam da mogu mnogo izdržati. Ali valjda je došlo i da ja puknem. Meni najdraži igrač u kojega sam u protekle dvije i pol godine uložio masu utakmica, išao zbog nje i na utakmice koje nisam morao. Davao joj prve postave. Godišnje s njom proveo mnogo treninga i tekmi koje sam bio spreman i izgubiti samo da od svoga zeke napravim lava. I upravu je bio jedan kolega trener koji je rekao da kada im tepaš i izlaziš u susret sve je u redu. A kada tražiš malo više rada i odgovornosti tada dobiješ po nosu. I danas završava trening i ta mi curica onako ladno kaže kako zaradimo lovu pa neka i radimo s njima jer plate 100-tinjak kuna mjesečno. Njih 10-tak u prosjeku plati 100 kuna. Bože moj pa pomislim samo jedna utakmica domaća košta s taksama sucima i najmom dvorane toliko koliko se od jedne ekipe inkasira za cijeli mjesec. Di su tu moje nedjelje i subote, kasni dolasci kući, razvoženje od kuće do kuće s mojim gorivom, vrijeme koje moja obitelj izdvaja za moj hobi, a onda i najam dvorane za trening i oprema. Ruki budalo – pomislim si sto puta samo ove veceri. Teniski treneri su najpametniji. Zbroje svoju plaću, dnevnice, troškove putovanja, najam terena i lijepo zaračunaju. 2.500,00 kuna otprilike po igraču pa ko hoće hoće. I šta sad ima se pitati jedan trener koji od zeke koji nije u svojoj generaciji igrao u postavi izvede igračicu do postave u kvalifikacijama za 1b ligu. Za dvije i pol godine. Pa da poludiš. Ali očito to ide u taj posao. Isto kao i jedna cura koja još ni u 1. srednje nije znala hodati. Sada kada igra drugu godinu zaredom u drugoj godini ja joj više ne smijem ni kazati kako da udari loptu, kako da se kreće po terenu, jel neku loptu mogla uhvatiti ili nije. Danas se još otrese na mene kada sam joj rekao da joj jedna lopta nije smjela pasti. Što trener onda smije reći, ako ne da nešto igračica nije dobro odigrala.
Post je objavljen 02.11.2005. u 00:16 sati.