|
|
Biseri i o biserima
nedjelja, 16.10.2005.
Izmrljali me
* U nedjelju sam zakazao trening utakmicu izimeđu dvije svoje drugoligaške ekipe. Lijepo se ustao na vrijeme. Što baš i nije lako jer je normalno da sam u krevetu do 10. No, za svoje igračice to nije nikakva žrtva. Bože pa strašno ih valjda volim. Odem na bankomat i vidim da ima nešto novca na računu kluba. Hajde da na sastanku počastim cure. Pica. Udebljati će se. Coca cola, fanta, sprite. Bože pa naće se finci koje će reći da nepiju gazirano i da Cola light nije zdrava. No, bravo zaletio sam se u Billu, među voće. Uzeo jabuke od više vrsta, grožđe. Ono roze, ne najjeftinije. Pa krušaka, te banana. Za sportaše hrana ko za bogove. Kako sam se bližio blagajni počele stizati poruke. Jedna piše da ima temperaturu. Kasnije jedna da ima mengu i da se grči. Kapetanica isto ima bolove u stomaku od menge. Najbolja igračica razmrdana od temperatura i nejedenja. Ali stiže na sastanak. No i to je nešto. Pa dvije poruke da će kasniti. Kada sam stigao u dvoranu koju inače plaćamo 200 kuna vidim da neke nisu ni poruku poslale. Nekima sam dao i slobodno. No, uglavnom gledao sam u to voće i nasm mogao vjerovati koji sam krelac. Mogao sam lijepo spavati, prošetati s tehničarkom. To mi je kćerka Inga. Za sada još trenira samo padove jer sa 16 mjeseci drugo ni ne može. Otići do pampasa pogledati konje, zatim po novine u redakciju. Tamo bi lijepo u franck na kavu sa šlagom. I tako do ručka. A ja lijepo s vrhunskim primjercima jabuka, grožđa i krušaka ispo budala. Tak mi i treba. Održao sam neki sastanak s ostatkom ostataka. Ali neuspio. Pričao sam s brda s dola. Trčo s teme na temu. Kao da nisam nikada baljezgao pred auditorijem. To mi barem nije bio problem. No...
* Lijepo zamišljeno da u ponedjeljak treniraju samo juniorke. Normalno, Čosa i Dokušica nisu došle. Uz to što sam dao pauzu Lakmusu i Hale Berry, izgleda da doista nisam javio sekama kad je trening. Pa onda već barem peti puta Peruanki sam raspored poslao na mobitel kojeg nema. Preciznije, broj koji nije u životu. A onda mi kažu da sam i na papire isprintao krivo ime dvorane za utorak. I sada pošalji opet svima poruku. To je 25 sms. Katastrofa. Mulac. A trening ispao katastrofa. Lijepo isplanirao s dva do tri tehničara. A došao jedan. Pa da radim prijem. A ono ni jedna nemože primiti ni najlakši servis. Sve poslije padne u vodu. Ništa ni od dizanja, ni od pucanja. Samo pogledom ispraćamo loptu i zamjenjujemo se. Bez veze. Još mi i velika Maja da šup kartu da bi mi i ona htjela reći, ali bolje da ne. A, eto mene i moj plan treninga. Jednor planiraš, a izvesti ne uspije. Sada je trener kriv što je napravio dosadan trening a ne one što su došle na krivim nogama. Bože, pa ponedjeljak je. I na poslu su svi oni poslije vikenda zdrmani. rekli bi naglas zdrkani. Novinari to i nismo. Jer i nedjeljom radimo. Pa nam ponedjeljak i nije neki stres. No, što je tu je. Trening s naglaskom na prijem nije uspio. Isplatio sam domara. Usput moram po tko zna koji puta konstatirati da je satnica domara i čistaćica daleko veća od trenerske. Neka. Neka mi bude jasno zašto sam odbio Vibrebeton ove godine, a i Donji MIholjac prije dvije. Sad tjeraj svoje pulenke neka primaju servis. Inače ne vidim zašto ne poslušam starije. Još kada sam bio klinjo djoš na pripreme kadetske repke Hrvatske tadašnji trener Mladosti Montera. Juo Vej. Kinez. A mi na ti pripremama ko balavi pjetlovi. Niti ga što razumiješ niti kužiš. A on kada vidi da od plana ni p. Udri. Šprint, baci se, legni, ustani. Pa šopi se, pa okreni, pa skoči i po sto puta. A on lijepo sjedne sa strane i viče jače. Brže. dobro, ne dobro. Drugo nije ništa ni znao reći. Ali smo barem dobro odradili trening opće i specifične fizičke pripremljenosti kako se to stručno kaže. Mislio sam i ja to. Krenuo. A jednu boli koljeno. Drugu glava. Joj žene. I jesto da ih rasturim ostavim ih da poslije one rasture mene.
* danas, 11.10. dva izuzetno uspjela treninga radili su ko cageri. Jedno tri imaju još virozu. Uvrh glave jedna malo pretjeruje, dvije štrebaju, jedna je zaspala ali je ostatak odradila onako dosta dobro, jednu boli glava da joj se oće raspasti. Seke su me mallo smrljale ali su odradile, ali sam zato nepravedno zabranio Ljilji da dođe na trening. Jedna od onih što štreba mi je sumnjiva. Kladim se da sam nazvao kući da bi mi starci rekli kako je otišla na trening. A i jedna je rekla doći na onaj trening u 6, pa je nema, pa na onaj u 21.30. pa je nema. A ja ko da sam blesav. S frajerom je zaglavila a ja da vadim kestenjem i lažem zajedno s njom.
* Nekada mi se čini da sam ko dijete. No, da vidim kako će zagristi. Ma znam ja tko voli odbojku trenirati, tko ne, pa tko opet trenira zbog roditelja, te da li ga treniraju, a tko opet iz štosa. No, pošaljem ja samo poruku da je subota, Krežma (to je dvorana) 9.50. Jedna je bila pametna pa pitala jel utakmica ili trening. A šta ću. Njoj sam rekao da je tekma. No, upadam u dvoranu, žamor u svlačionici. Neznam koliko je čega. No, za trening je i normalno da 5 - 10 posto cura ne dođe iz nekog razloga. Još i subota ujutro. Nakon za mnoge lude večeri petkom u Tvrđi, Kadilaku i sličnim rupama. Ispadaju. Nije loše. Ali nema dvije za koje sam i pomislio da neće doći. Mala Goca i ludo simpatična Peruanka su prespavale. A upišem ja to. Ali test ko test. Netko dobije i negativnu.
* Još je bilo ljeto. Netko na moru, netko čuva tetke, netko guta prašinu u dvorana, a netko pijesak na beach volleyu. Žene izuzetno vole brinuti o drugima. Ponekad pomislim kako je lagano biti ženski trener. Sve ćeš od njih saznati. I koja ima glupog, a koja lijepog dečka, koja puši, koja je probala drogu. Onako u povjerenju samo treneru vole svašta reći o svojoj najboljoj prijateljici. Dođe jedna kojoj sam stalno drobio da mora češće trenirati jer da njezina konkurencija to čini bolje od nje. A ona mi nakon treninga došapne "Jeste sigurna da nije već došla s mora". A bože moj - pomislim da nisam baš tako bedast. Ni pet, ni šest ja na mob. Zvoni.
- Di si, dreknem ja preko svog siemensa.
- Treneru, jel vam dobro, upita me optužena. "Pa na moru sam", odgovori a ja na brzinu se izvučem pa reko da znam samo ju zezam. ustvari poslao sam prvo sms u kojoj kažem kako jedna cura tvrdi da zna da nije na moru i da me mulja. No, i cure znaju imati krivu informaciju.
* Bila je još jedna situacija, dosta blesava. Jedno poslijepodne banuše mi dvije cure. Pomagajte, užas, što da radimo. "što je sad štreberice" spopadnem ih. Legica nam se drogira što da radimo. Šta sad treba raditi trener. Reći roditeljima o sumnji pa neka istražuju. Što bi mi rekli jednog dana na sprovodu da znaju da sam prije par godina nešto znao a nisam ništa im rekao. Ili prvo s njom što porazgovarati. Luda situacija. A ove me lože. Postupio sam ispravno. Rekao starcima da neki sumnjaju u to i to. Ja ne znam, ali da bi volio da nije istina i da nemam instrumente provjere. Vidite vi to sami. No, budala ispo ja. Cure koje su rekle polile se pepelom, a ja bome od mame dotične dobio jezikovu juhu od barem 60 minuta. Tako mi i treba.
|
|
|