Biseri i o biserima

ponedjeljak, 21.11.2005.

Čekajući poraz

Znate li kako se trener osjeća kada ide na utakmicu svjestan da će biti poražen? Jadno. Cijeli tjedan pred okršaj moje Retfale 2 s bivšim klubom Pivovarom bio je doslovce sprčkan. Zašto nije svejedno? Pa 1990. godine sam bio trener tadašnjih pionirki u OK Željezničar, a igrao za OK Elektru. Došlo je do raslojavanja unutar strukture kluba pa smo pokrenuli inicijativu za izdvajanje ženske ekipe u poseban klub jer nam se činilo kako nam muški dio ekipe jede previše novca. Uz mene, u novi klub su se izdvojili još treneri Miki Stojaković i Andrija Vučković i predsjednik Vlado Belanović. Zbog toga se smatram i suosnivačem sadašnje ŽOK Pivovare i teško mi je suočiti se s ekipama toga kluba. No, sada sam već početkom tjedna znao da mi Kely koliko to želila s tako teškom i bolnom povredom koljena ne može mnogo pomoći. Ona želi ali u odbojci kada si gotovo stalno u kontaktu s loptom ne možeš igrati i razmišljati o povredi. Velikih problema s leđima imala mi je i tehničar Marijana, a u četvrtak mi se Peruanka javila da je bolesna i da će se čuvati za subotu. Rezerva, ali korisna, Ćosa, cijeli tjedan nije trenirala jer je bila bolesna, a iz postelje je tek izašla i Bucka. Kukao sam cijelo jutro. Što publika zna o tome. Svi će brujati kako su me nabili i da mi tako treba onakom debelom i prepotentnom. A, neka. Imao sam prvo trening u 12 sati s Retfalom1 koja je slobodna ovo kolo. Onako da lakše dočekam 14.15 i početak kraja koji mi je suđen. I šta sada došao sam i tamo. Kada sam ušao u dvoranu prvo mi je domar nešto govorio, ali da me nalupate ne mogu se sada sjetiti što. Pa sam se uputio u svlačionicu. Kako sam htio obaviti fotografiranje za kalendar pozvao sam svih 15 igračica koje su licencirane za tu ekipu. No, ulaskom u svlačionicu zapljusnio me kiselo slatkasti miris raznih sprejeva i masti koje bi trebale zaustaviti bolove. Pao sam na debelo dupe kada sam vidio da jedna cura sada još i Đasminii maže leđa. Pa krasno. 50 posto ekipe je bilo u autu. Tada sam vidio da nemam ni torbe. A to znači ni novčanika, ni tlakomjera, pa ni dijela lijekova. No, kako sam hipohondar. Ili hipokondar? A, umišljeni bolesnik i u stalnom strahu od infarkta i šloga. A mašim se za vrat. Pa nisam ponio ni mobitel. Joj. Za mobitel se nisam mogao izvući, ali na sreću lijekova i sedativa imam i u torbici od fotoaparata, a i u torbi s dokumentima za utakmicu. No, ni od slikanja ništa. Nema Peruanke, ni dokice. A valjda će doći. Pa kako ću igrati s tehničarom kojeg bole leđa i bez Peruanke koja je u zadnje vrijeme trenirala. To joj je najnovija odlika. Da Peruanka dolazi na trening?. Čudno. Negdje će zeznuti, a uz to je još sinoć imala 18. rođendan. 14.25 obliva me znoj od nervoze. Pišem postavu i držim prazno 12. mjesto u zapisniku. Čekam. I baš sada nemam moba. Zvrcnuo bi ju onako. Uhvatio sam se u laži. Pitaju cure di je Petra. A ja kako bi sačuvao barem dio autoriteta slažem kako sam ju poslao po colu light. I to je vrag. Nemam novčanik, nemam ni prebijene kune. A kako ću tekmu bez politre cole. A ne ide, pa ne ide. 15.35 a zapisničar već nervoziran traži spisak ekipe. I ništa, nema Peruanke. Par minuta prije pojavila se dokica. Pa da ne povjerujem. Zakasnila 20 minuta. Kaže kako je stalno mislila da mora biti u 14.45, a sada kada je pogledala u mob vidjela da je trebala biti u 14.15. I šutnem ju na klupu do sebe da ne vidi što pišem. Vidim da joj je neugodno, ali što je tu je. Red se mora znati. Sada sam već počeo i zapisničara lagati kako sporo pišem jer su izmjenjale dresove pa tražim tko je koji broj. A budalaš od 115 kila. No, ništa, 14.40 predao sam spisak. A kad ono imam što vidjeti. Moja Peruanka na dizanju. I što sada. Pa pitam ja nju da kada je došla. - Prije 10 minuta, odgovori hladno. Bože, ili sam ja lud, ili me pravi ludim. Pa vidio bi ju valjda. Pa već 25 minuta samo nju tražim po terenu. Ona je jedina mogla spasiti stvar. No, spisak ode. Šutnio sam dokicu, pa ću bome i Peruanku. Ma nosite se neka izgubim. Ma da mi se javila da je stigla u dvoranu i na skidanje već bi ju stavio na spisak. Ovako smo izgubili barem 10 minuta dok se skinula, dakako i obukla, pa dok sam ju primjetio. I počelo je. Hodam uz crtu terena i brojim poene za Pivovaru. Janabo uplašena, mala crvena luta po terenu. Kely ništa ne može. Kada i prime servis tehničar zezne. 12;1. Pa krenem prema zidu. Pa me nešto počne žigati s desne strane prsa. Pa u leđima. Pa bi pio Cole a nema. Pa tajm aut. Ne smijem pokazati da sam se predao. Neću zato ni da sjednem da ne pomisle kako nisam s njima ni u tim trenucima. A sjedio bi ko ozeblo sunce. Leđa me otkidaju. Prvo sam ujutro u 9 sati se smrznuo gledajući sinovu nogometnu utakmicu u Tenju. Pa sam hodao sa ženom po Bili. Moram biti dobar. Pa cijeli dan me opet neće biti. Onda sam stajao na treningu od 12.00 do 14.00. I sada moramo. Nema druge. Vadim Janabo, pa Kely. Vrtim, mjenjam. Ma jasno je da se 15 razlike teško stiže. Slijedeći set stavljam srednjaka da diže. Tehničar se oladio i sada ju s takvim leđima staviti bilo bi katastrofa. A nastavlja Basta. Uglavnom na krajeve. A ide nekako. Dođemo i na 21:18, pa 23:20. A uvijek netko zezne. No, nije tako ni loše. sada leđa više nisam ni osjećao. Jer me za tajma auta nešto probolo u području prsa. A lud bio i pomislio da kreuno srčani. Pa otišao do torbe. Pa se digao i opet šetao. Sada sam barem uživao što Dragana dobro igra. Prije dvije godine htjela prestati. Pa ju zvao. Pa išao po nju. Pa ju dao Frnji. Ide. I evo drži lekciju ostalima kako je sport igra i da ga treba uživati i igrati se. No, ode i taj set. Pri kraju sam otvorio i kutiju sa xanaxom. Provjerio sam i dali mi je tu atanalol. Pa sam izvadio tabletu xanaxa i na kraju ispustio u torbu. E sada su mi i leđa bila mokra. Da sam imao tlakomjer otišao bi do onoga mjesta gdje i carevi idu pješke i kradom izmjerio. No, nema tlakomjera pa neznam ni da li je narastao ili je isti. Tako mrljajući ode i taj set. Pa dobro nije bar potop. Ionako sam si zadao da ću s tom ekipom imati strpljenja. A to znači i hodati uz njihov teren i dok gube i bore se sa svojom psihologijom dosadašnjih vječitih rezervi. Preko gledam Selmu koju sam cijelo ljeto pripremao i trenirao ju da igra na karju protiv mene. Ni njoj ne ide. I taman ju počnem žaliti i sjetim se kako je prošla par puta pored mene u gradu kao da me nikada u životu nije vidjela. Pa se trgnem i vratim svojim curama kojima treba pomoći a ne Selmi. Valja ju zaboraviti. Normalno, Anja mi je u prolazu dala nogom peticu i to je znak da baš i nisu svi izgleda lošeg mišljenja o meni. I lijepo bod po bod i moje pulenke dobiše set. Nestalo sada i bolova u želucu i prsima. Malo sam osjetio kako mi zuje uši. Ali to sam već navikao. Mislim si ja a što ako i takve kljakave i bolesne, a i zečevi, pobjede. Pa onda stvarno u toj Pivovari ništa ne valja. No, počelo po starom. Moja trojka na prijemu. Crvena, Kely i Đasmin. I 4:0, pa 7:1. Ode sve u nepovrat. E neću sjediti i baš me briga. Ponovno pokušavam s Janabo jer sam si rekao da mora jednom propucati. Puf u mrežu, pa ponovo tamo. Ode na servis, pa paf opet u tu mrežu koja toliko vuče. Ništa, probat ćemo ponovno slijedećeg vikenda. Vrdnem sada po dvorani. Tamo je još Peruanka i Dokica. Žao im je. Vidi se. A ja. Pa raspalila me Matea. Najmlađa i po godinama i po stažu. Stalno me pita zašto nije u zapisniku. Je, ali kao 13. i kao pomoćnik. No, to je nju jako ljutilo. Mislim si pa ako ti je to teško biti u 2.ligi, pa što da te mučim. Ima cura koje bi to voljele. Primjerice Barbara, ili pak Dunja, Martina i bilo koja druga. Lijepo joj šapnem da skine dres u svlačionici da ode s mojih očiju. I tada me sve probadalo po prsima. Bože moj, lomi se rezultat, a ona iza leđa muči. Tako to izgleda. I kada sam igrao mislio sam da je lako treneru. Plju. Završilo je 3:1. Pa prihvatio bi to prije utakmice, ali sada normalno da sam želio ipak barem još jedan set. No, izlazak van i vidim Bisu. Kaže ona da vidi da je dobro došla jer ako mi bude trebala pomoć neurologa da uskoći. Ja kažem da sam ju vidio i da mi je odmah bilo lakše. No, istina je drukčija. Na tom balkonu ja nisam nju vidio i to mi je žao. Jer istina je da bi manje paničario da sam znao da je u publici. to mi je mana. Ne vidim za vrijeme utakmice ni publiku, a ni protivnika previše a što bi morao malo ipak vidjeti.

- 21:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #