Iz čađavog kotla, obješenog nad otvorenim ognjištem, izdizale su se alkoholne pare; Magdinom kuhinjom se širio snažan miris mirodija i miješao s drugim kuhinjskim mirisima. Sve radne površine su bile zatrpane gomilama povrća koje je sluga Skomy od jutra čistio, prao, gulio i sjeckao.
Kose povezane maramom s cvjetnim uzorkom i opasana pregačom, Magda se preznojavala za štednjakom; u loncima i tavama na staklokeramičkoj ploči je kipjelo, cvrčalo i žvrgoljilo. Kratko je popržila češnjeve češnjaka na maslinovom ulju, tek toliko da zamiriši i sasula u tavu bijele kolutove poriluka, promiješala, a zatim u lonac u kojem se kuhao slanutak, ubacila krumpir narezan na kockice.
- Skomy, guzico lijena! – viknula je mješajući poriluk u tavi. – Miči taj kotao s vatre! I temeljac donesi!
Kraj kamenog sudopera u kojem je prao listove endivije i crvenog radiča, Skomy je prestrašeno poskočio i promrmljavši psovku, trknuo do ognjišta.
- Nešto si rekao, Skomy? – zapitala je, vilicom provjeravajući krumpir koji se kuhao u ljusci.
- Rekao sam, odmah, gospodarice – pokorno će Skomy i zaškrguće zubima. Micanje kotla s vatre je bio posao za dvojicu, ali gospodarica nije marila za te stvari, samo da se njezine zapovijedi izvršavaju na vrijeme.
- Učinilo mi se da sam čula nešto drugo.
- Kamo da stavim kotao?
- Pa nekamo da se vino polako hladi, ali ne u dvorište – nervozno je odvratila. – Lugar je tamo, a taj poloče sve što nađe. Odnesi ga na trijem.
- U redu, gospodarice – kroz stisnute zube procijedi Skomy, kilaveći se od težine vrelog kotla kroz čije je ručke provukao debelu, drvenu motku.
- Požuri, nesrećo! – viknula je, istresajući kuhani ječam u drvenu zdjelu. – Listove endivije i radiča treba dobro osušiti čistom krpom i narezati na rezance, a zatim ćeš naribati sir za složenac. I ne zaboravi temeljac!
Skomy se s mukom dovukao do trijema i odložio kotao. Koljena su mu se tresla, a ramena bridjela. Podlakticom je obrisao znojno čelo i naslonivši se na zid, iz džepa zamrljane košulje izvukao do pola popušenu žižu te je pripalio zippo upaljačem. Ne obazirući se na Magdino dozivanje i kreštanje iz kuhinje, uvukao je dim u pluća i svrnuo pogled na nisko obješeno, sivo nebo. Mirisalo je na snijeg i Skomy je priželjkivao da do večeri nastane takva mećava da se nitko neće moći probiti do zamka. Uvukavši još jedan dim, guštao je zamišljajući gospodaričino lice dok bude sva uprađena, u svojoj najseksi haljini, nervozno obilazila oko raskošno prostrtog stola u blagovaonici i prebrojavala srebrni beštek; gadura ga drži za lopova. Zamišljao ju je kako kroz prozor zameten snijegom zabrinuto promatra mahniti ples gustih pahuljica i osluškuje zavijanje vjetra. U mislima je vidio kazaljke starinskog sata kako neumorno hrle naprijed i drobe vrijeme, zanio se u monotono njihanje klatna...
Pseći lavež ga je prenuo iz ugodnog sanjarenja. Nagnuo se preko drvene ograde; psi su se ustrčali kao ludi i jurišali na čvrsta dvorišna vrata, iz iskeženih gubica cijedila im se slina. Lugar je na trenutak zastao nad raskomadanim truplom veprića, s krvavim lovačkim nožem u podignutoj ruci. Skomy mu nije mogao vidjeti lice, ali znao je da mu usne iskrivljene u onaj njegov, odvratni polucerek. Povukao je još jedan dim, pitajući se bi li lugar podjednako lako, kao što je ubio veprića, mogao ubiti i čovjeka.
- Skomy, Skomy! Kakva je to larma? – dopiralo je iz kuhinje. – Dovuci se ovamo, lijena guzico!
Naslonjen na ogradu, Skomy se pretvarao da ne čuje gospodaricu. Lugar je obrisao krvavi nož o hlače i zatakao ga za pojas, a zatim bez žurbe odjenuo košulju, prekrivši njome nož. Cijev puške je nježno pomilovao vršcima prstiju.
Psi su se nadglasavali s prodornim zvukom automobilske trube.
Skomy se glasno nasmijao; ovo je bolje od svega što je zamišljao. Povukao je još jedan dim i bacio opušak u kotao gdje je, napivši se vina, poprimio lijepu tamnocrvenu boju te postao nezamjetan među grančicama cimeta i ružmarina, listovima lovora, klinčićima i drugim mirodijama. Lijeno se zaputio natrag u kuhinju, vičući još sa trijema: - Gospodarice! Gospodarice! Gosti! Gosti su stigli!
Gosti! Magda se skamenila, ne znajući što prije da počne, a Skomy ju je glupavo gledao, očekujući daljnje upute. – Kako stigli? – izustila je slabašnim glasom. – Rečeno je u osam, ne prije.
Skomy je slegnuo ramenima, a iz jednog od lonaca na šednjaku se začulo klopotanje, poklopac stao poskakivati; a gusta bijela pjena se slila niz lonac i preplavila štednjak. Sva ojađena, Magda je požurila maknuti lonac i počistiti nered. – Skomy, moraš ih zaustaviti – dahtala je. – Neka ih lugar odvede u šetnju, dugu šutnju po šumi.
- A veprići?
- Pusti sad vepriće. Ne mogu ih ovakva primiti. Trči, nesrećo i da si prije natrag nego tamo.
Ne gubeći vrijeme do Skomyjeva povratka, Magda je ubacila u mikser pirjani poriluk, kuhani krumpir i slanutak, a zatim se sama prihvatila rezuckanja endivije i radiča, zaključivši da nema vremena za sušenje listova kuhinjskom krpom. Brinula se kako će sve stići, a još bi se trebala i istuširati; na namakanje u aromatičnoj kupci može zaboraviti; i oprati kosu mora, napraviti frizuru, našminkati se... Barem je haljina od zlatnog lamea, s izrezom na leđima do guzice, spremna da samo uskoči u nju.
- Gospodarice! – zagalami o je Skomy, banuvši zadihan u kuhinju.
Ne podižući pogled s posla, naredila mu je: - Odmah se primi guljenja krumpira za složenac i nareži ga na ploške široke pet milimetara, ni manje, ni više.
- Gospodarice!
- Nemamo vremena za gubljenje.
- Ali gost ne želi u šetnju po šumi, a i lugar je nekamo nestao.
- Kako?
- Kaže da mora hitno razgovarati s gospodaricom zamka. I nije gost nego pandur.
- Pandur? – začudila se Magda. –Misliš, policajac? Kakvog posla ima policija ima sa mnom.
- To ja ne znam.
- Naravno da ne znaš, što ti uopće znaš. Nego, Skomy, da nisi ti nešto smutio? Sigruno tebe traže.
- Ja? Meni je već stvarno dosta da me držite za kriminalca. I nije tražio mene nego vas. Ima značku, nekakav SOSKK.
- Reci tom panduru da se vrati sutra ili još bolje, prekosutra. Sad ga nikako ne mogu primiti. I ako te nešto pita, reci da si moj nećak i ništa ne znaš, reci da si malouman.
- Ali ja nisam malouman – pobunio se Skomy.
- Oprostite na smetnji – začuo se dubok, erotičan muški glas, stvoren za strastveno šaputanje na jastuku.
Iza sedam planina, preko sedam mora i još dalje, s onu stranu zbilje, u kraljevstvu od snova, od stvarnosti zaštićena staklenim zidovima i okružena vrsnim krojačicama, plavokosa kraljevna Hemi je isprobavala vjenčanicu kreiranu specijalno za nju i nikako, baš nikako nije bila zadovoljna. Ono što je na skici izgledalo očarajuće, na njoj je bilo poput oklopa.
- Ne mogu disati – požalila se. – Onesvijestit ću se.
- To je od uzbuđenja – zaključila je glavna krojačica i ne obazirući se na Hemine slabašne prosvjede, jače zategnula vrpce brokatnog korzeta urešenog biserima. – Ovaj krasan struk treba istaknuti.
Dok su se krojačice divile njezinom tanašnom struku, Hemi je krkljala i soptala: - Predugačko je. Saplest ću se i pasti.
- Kad obujete cipele, bit će prave dužine, baš kako treba. – Nečije ruke su već zadigle svilene skute kraljevnine vjenčanice, otkrivajući vitke nožice nježnih gležnjeva, i blistave staklene cipelice već su bile tu, spremne da ih se natakne na uzana stopala.
Hemi se zanjihala i posrnuvši napravila korak. – Ubit će me ove cipele. Žuljaju!
- Za ljepotu treba trpjeti – složno su pjevušile krojačice i pribadačama bockale Hemi. - Od naše kraljevne nema ljepše nevjeste.
Niz Hemine obraze skotrljale su se dvije krupne suze, a krojačice su nastavile pjevati: - To od sreće plače naša kraljevna jer veliki dan je blizu.
- Ne želim se udati – cmoljila je Hemi. – Ne volim ga, ne onako kako bih trebala.
- Nervoza to je, ništa drugo – uvjeravale su je pjesmom. – Tako biti mora.
- Nema leptira u trbuhu, samo kamen – šmrcala je.
- Leptiri dolete i odlete, od davnina poznata je stvar. Prava ljubav dođe u braku.
- A što ako ne dođe?
- Doći će djeca pa ćete svu ljubav njima dati.
- Završit ću kao Ana Karenjina, pod vlakom – zaridala je.
Krojačice umuknuše i zbunjeno je pogledaše, a zatim se nasmiješe: -Previše romana i to je sve. Da život nije ljubavni roman, kraljevna naša morala bi znati.
Internet je šumetina, mračnija i tajnovitija od Magdine šume. U svojoj šumi Magda lako razlikuje hrast od bukve, jestive gljive od otrovnih, zna koja staza kamo vodi i koja je životinja ostavila za sobom trag, gdje su izvori, gdje pronaći zaklon ako je iznenadi oluja, a koja mjesta treba izbjegavati.
Na netu je drugačije. Svi su lijepi, mladi, vitki i slobodni, tek poneka luda prizna godine, kilograme i bračno stanje. Teško je razabrati tko je iskren, a tko hvalisavac i provokator, tko kao i ona čezne za srodnom dušom, a tko samo glumi i zabavlja se usput hraneći svoj ego, tko je ozbiljan kandidat, a tko želi samo pojebati i odjebati, malo se osladiti sa strane, promjene radi. Tko pokazuje svoju sliku, a tko ukradenu. Ruja kaže da ima i toga, ali ona je pretjerano sumnjičava.
Kako u toj šumetini prepoznati onog pravog, koji se ne uvaljuje baš svakoj usamljenoj ženi, istim riječima kao i njoj. Teško joj je pojmiti da baš kao što ona pipka i tapka u mraku, isto čine i drugi. Čudna je šuma po kojoj luta, čudne se stvari zbivaju u njoj. Srce zatreperi zbog dva na chatu ispljunuta stiha i odmah prepoznaš blisku pjesničku dušu, a to su možda samo dva slučajno upamćena stiha i ništa više.
S kim se zbližiti, napraviti korak dalje, kako da to Magda zna?
S brbljavim, mlađahnim vozačem kombija koji se zgraža na sam spomen seksa i samo se želi grijati kraj njezinog kamina? Tog malog bi svašta trebalo naučiti. Pravi je izazov.
Ili možda s uglađenim gospodinom što za sebe kaže da nije nelijep; sliči Melu Gibsonu. Doduše, gospodin je oženjen, ali ako je ljubav prava, ruši sve prepreke. U životu treba sve probati pa i zabranjeno voće, navodno je najslađe. Ruja tvrdi suprotno, da od njega trnu zubi, ali baš ona zna. Samo bi kvarila zabavu.
Možda ipak nešto mlađe, ali ne premlado, u najboljim godinama, kao što je onaj Čokoladica s crncem na avataru. Ruja kaže da je vitak i zgodan iako ga nikad nije vidjela, a on tvrdi da je i crn, maslinaste mediteranske puti. Lijepo bi pristajao uz njezinu aristokratsku put.
A sveznalica Gomber? Pametni muškarci su uzbudljivi. Kad se malo oslobodi, Gomber na chatu postane sav vražji. Ima pomalo prljavu maštu i ako se njih dvoje pograbe, mogao bi nastati pravi vatromet.
Joj! Što ako je onaj pravi netko pritajen, netko tko joj se ne usudi pravo ni obratiti, nedovoljno vješt s riječima? Što napraviti?
Najbolje da ih sve pozove na bal u zamak. Tako je, priredit će bal na kojem će odabrati i svojim ljubavnim vinom začarati onog pravog. Da ne bude sumnjivo, trebala bi pozvati i neke ženske. Apostolku ni pod razno, ona je nimfomanka i sve bi upropastila. Najbolje da pozove malo starije gospođe i možda koju malo mlađu s djecom. Poziv vrijedi za Ruju, Aculin, Logiku; Logika svakako neka dođe s djecom, svo troje. I muževe neka povedu, za svaki slučaj.
Da vidimo, koga još pozvati. Hemi? Ima zaručnika i uskoro se udaje, ali, sve je to nešto sumnjivo. Uostalom, premlada je, prezgodna i prekoketna. "Oprosti, Hemi, za tebe nema zabave. Imaš svoj trokutić na chatu, tamo se zabavljaj."
Ima Magda i lugara, ali na njegovu zaštitu ne računa. Čudan je to lik, mrzovoljan i mučaljiv, obrijane glave i impresivnog torza koji razmetljivo pokazuje, tumarajući šumom bez košulje, pa Magda, kad nabasa na njega, mora skrenuti pogled, a obrazi joj izdajnički plamte kao da je tek propupali curetak, a ne žena koja zna sve tajne i finese, pa i taj njegov jeftini trik. Mlad je, vrlo mlad, ali oči su mu stare, prastare, zlokobne i hladne, ogorčene. U lijevom kutu usana mu titra nedokučiv smiješak; čini joj se, sva podlost ovoga svijeta se zbila u taj nemirni kut.
Ono što kod njega Magdu ponajviše plaši je nježnost kojom se poigrava sa svojom puškom, drži je i miluje poput voljene žene, lašti do besvjesti. Način na koji namješta kundak o udubinu kraj ramena, sagiba glavu prema njoj i nišani, gotovo je erotičan. Trenutak prije nego opali, puška i lugar postaju jedno, a taj prizor Magdu uznemirava. Ima u njemu nešto perverzno. Sumnja da se lugar od puške ne odvaja ni u postelje, da ga ona grije u hladnim noćima.
Zimus, kad je hladnoća stegnula, a živa u termometru se spustila ispod nule, Magda je provela sate i sate sjedeći kraj prozora u najvišoj kuli zamka i promatrajući dimnjak lugareve kolibe. Uzalud je čekala da iz njega prokulja dim. Dimilo se samo kad je u gustišu iza kolibe, u improviziranoj pecari koju je sam sklepao, kuhao svoju brlju od tropa iz Magdine vinarije. Da, dobro ste zaključili, lugar voli potegnuti i ima dobar cug. Niz njegovo grlo rakija se slijeva poput vode, a on se, kad odmakne pljosku od ustiju, čak ni ne strese, ne napravi ni onu gadljivu grimasu, svojstvenu nenaviklima na žestoka pića i ponekim kronerima, nikakav zvuk ne ispusti. Lugar često posiže za pljoskom koju nosi u nabreklom džepu otrcanih vojničkih hlača. Ipak, nikad ne tetura, ne izgleda pijano, a koliko popije, morao bi već pasti mrtav, otrovan svojom sumnjivom rakijom.
Kako god bilo, s tim čovjekom definitvno nešto nije bilo u redu i Magdi bi bilo milije ne imati ga u svojoj blizini, ali u ovoj zabiti nije lako pronaći radnu snagu, još jeftinu, koja neće pitati za ugovor o radu, regres i božićnicu, topli obrok, godišnji odmor i slobodne dane, socijalno osiguranje, mirovinsko i druge gluposti; pa ne pada njoj lova s neba. Njemu pak kao da ništa od toga nije važno i sve joj se čini da se on u njezinoj šumi krije od nečega. Možda je opaki kriminalac u bijegu, ubojica, psihopat...
Bolje da ne misli o tome, zaključuje Magda, sve dok on dobro radi svoj posao i ne pita za plaću.
Bila jednom jedna lijepa gospa, plavuša; Magda joj bješe ime. Živjela je sred šume, samotnim životom i čekala. Uvijek spremna. Dugočasno je vrijeme kratila igrajući kvizove na Kvizboxu i potajno se nadajući da će tamo sresti onog pravog, vrijednog ljubavi jer nade da će nekog takvog sresti u šumi, gotovo da i nije bilo.
Od dugog sjedenja za računalom Magda se već pomalo ukočila, zabolio ju je kažiprst, a i u podlaktici ju je nešto žigalo, ali barem se dobro nasmijala. Svidjelo joj se biti glavna junakinja u Rujinoj šašavoj priči. Još više joj se svidjelo što ju je nazvala gospodaricom zamka u šumi.
Ruja, naravno, nema pojma, kao i uvijek samo lupeta, ali ovaj put je ponešto i pogodila. Magda zaista živi u zamku okruženom gustom hrastovom šumom po kojoj lutaju veprovi, u pravom kamenom zamku s drvenim trijemovima, kaminom i dubokim podrumom u kojem čuva svoje čuveno ljubavno vino, spravljeno po tajnoj recepturi plemenitih joj predaka, staroj sedam stotina godina.
Nije ljubavno vino jedino što Magda čuva zaključano u podrumu, no ne pada joj na pamet time se hvalisati na chatu, a Ruja nema dovoljno mašte da nešto takvo uopće zamisli. Ono što u zbilji postoji, nevjerojatnije je od svega što se može izmisliti, a kad se i izmisli, zvuči pretjerano. Ruja će prije izmisliti zmaja nego... A ne, o tome Magda ne želi ni misliti i da u podrumu nisu bačve s vinom, možda bi već i zaboravila, a Rujina je priča skrenula u nekom drugom smjeru; kakav sad svemirki brod i bakrači, let lampa koja pjeva... Što je njoj? I što se sad tu Lucky petlja? Kakve joj to sulude ideje daje?
Više bi joj se svidjelo da priča ostane bajka, lijepa romantična bajka jer Magda je neuništiva, romantična dušica i nema te nedaće, tog razočarenja koje će je uvjeriti da prinčevi ne postoje. Njoj zapravo i ne trebaju prinčevi, treba joj jedan jedini princ koji će je jednog dana kad kiša bude lila kao iz kabla, uzeti u naručje i prenijeti preko lokve. (Ideju s lokvom Ruja je besramno ukrala i prikrpala Magdi, a ona se ne buni jer joj se to, naravno, beskrajno sviđa.) Poželjno je da princ bude visok, crn i zgodan, kao da je ispao iz ljubavnog romana, maslinaste puti, ali nije nužno. Ipak, bilo bi lijepo da bude baš takav, i da je nježno spusti na mekani, čupavi tepih kraj kamina i dugo, dugo ljubi. I da joj kaže ono što navodno svaka žena želi čuti: „Lijepa si. Volim te.“ I možda još, nakon nekog, pristojnog vremena: „Oženit ću te.“
To bi bilo lijepo, maštala je dok je vatra u kaminu ugodno pucketala. Umjesto ljubavnika, po sagu su se rasprostrli Magdini psi, krme i hrču, dva krupna primjerka sumnjivog podrijetla s kojima se ne biste rado susreli. Na ovako pustom mjestu, punom opasnosti, ženi je potrebna zaštita. Dakako ima Magda i pušku, poluatomatsku, lovačku, marke Crvena zastava. Uvijek joj je na dohvat ruke. Evo je i sad, besposleno prislonjena o stol za kojim se Magda igra, chata i sanjari. Kao i gospodarica, uvijek spremna, zapeta.
Dok čekamo da krene priča, jedna prigodna uz vino gospodarice zamka u šumi:
Sommer Wine
ožujak, 2013 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Gospodarica zamka u šumi
Lugar gospodarice Magde
Šuma, posvuda šuma
Život nije ljubavni roman
Juha od poriluka i druge čarolije
Traži se Gomber
U šumi
Kovčežić pun snova
Sovin huk
Pukotina
Zvjezdanim stazama
Kraj kamina
Noć u šumi
Pobuna na Wandereru
Malo vitra solarnog
Spašavanje kapetana Špeka i By
SOS
Bijeg iz tamnice
Lugarevo prokletstvo
Adio Magda
Spas ili nova opasnost
U dvorcu