Bila jednom jedna lijepa gospa, plavuša; Magda joj bješe ime. Živjela je sred šume, samotnim životom i čekala. Uvijek spremna. Dugočasno je vrijeme kratila igrajući kvizove na Kvizboxu i potajno se nadajući da će tamo sresti onog pravog, vrijednog ljubavi jer nade da će nekog takvog sresti u šumi, gotovo da i nije bilo.
Od dugog sjedenja za računalom Magda se već pomalo ukočila, zabolio ju je kažiprst, a i u podlaktici ju je nešto žigalo, ali barem se dobro nasmijala. Svidjelo joj se biti glavna junakinja u Rujinoj šašavoj priči. Još više joj se svidjelo što ju je nazvala gospodaricom zamka u šumi.
Ruja, naravno, nema pojma, kao i uvijek samo lupeta, ali ovaj put je ponešto i pogodila. Magda zaista živi u zamku okruženom gustom hrastovom šumom po kojoj lutaju veprovi, u pravom kamenom zamku s drvenim trijemovima, kaminom i dubokim podrumom u kojem čuva svoje čuveno ljubavno vino, spravljeno po tajnoj recepturi plemenitih joj predaka, staroj sedam stotina godina.
Nije ljubavno vino jedino što Magda čuva zaključano u podrumu, no ne pada joj na pamet time se hvalisati na chatu, a Ruja nema dovoljno mašte da nešto takvo uopće zamisli. Ono što u zbilji postoji, nevjerojatnije je od svega što se može izmisliti, a kad se i izmisli, zvuči pretjerano. Ruja će prije izmisliti zmaja nego... A ne, o tome Magda ne želi ni misliti i da u podrumu nisu bačve s vinom, možda bi već i zaboravila, a Rujina je priča skrenula u nekom drugom smjeru; kakav sad svemirki brod i bakrači, let lampa koja pjeva... Što je njoj? I što se sad tu Lucky petlja? Kakve joj to sulude ideje daje?
Više bi joj se svidjelo da priča ostane bajka, lijepa romantična bajka jer Magda je neuništiva, romantična dušica i nema te nedaće, tog razočarenja koje će je uvjeriti da prinčevi ne postoje. Njoj zapravo i ne trebaju prinčevi, treba joj jedan jedini princ koji će je jednog dana kad kiša bude lila kao iz kabla, uzeti u naručje i prenijeti preko lokve. (Ideju s lokvom Ruja je besramno ukrala i prikrpala Magdi, a ona se ne buni jer joj se to, naravno, beskrajno sviđa.) Poželjno je da princ bude visok, crn i zgodan, kao da je ispao iz ljubavnog romana, maslinaste puti, ali nije nužno. Ipak, bilo bi lijepo da bude baš takav, i da je nježno spusti na mekani, čupavi tepih kraj kamina i dugo, dugo ljubi. I da joj kaže ono što navodno svaka žena želi čuti: „Lijepa si. Volim te.“ I možda još, nakon nekog, pristojnog vremena: „Oženit ću te.“
To bi bilo lijepo, maštala je dok je vatra u kaminu ugodno pucketala. Umjesto ljubavnika, po sagu su se rasprostrli Magdini psi, krme i hrču, dva krupna primjerka sumnjivog podrijetla s kojima se ne biste rado susreli. Na ovako pustom mjestu, punom opasnosti, ženi je potrebna zaštita. Dakako ima Magda i pušku, poluatomatsku, lovačku, marke Crvena zastava. Uvijek joj je na dohvat ruke. Evo je i sad, besposleno prislonjena o stol za kojim se Magda igra, chata i sanjari. Kao i gospodarica, uvijek spremna, zapeta.
Post je objavljen 15.03.2013. u 07:26 sati.