Na asfaltu...
Noge ukočim
Ruke podižem nebu,
Ovoj zvjezdanoj noći,
Prekrasnim čarima
Koje su obgrlile grad.
Prstima crpim energiju iz
Njih u sebe.
Jer samo to mi treba
Za povratak na put
S kojeg sam iznenadno
Uspjela skrenuti.
Kroz mene prolaze
Trnci straha.
Trnci nemira.
Trnci nesigurnosti.
Trnci patnje.
Trnci mržnje.
Koji me najviše bole,
Ne znam.
Jaki su kao šupljina
Čiji je opseg tek meka
Kora moga srca.
Moje srce je poput
Kore od mandarine.
Koja stoji na stolu,
Već nekoliko dana.
Osušena... Prazna...
A onu radost, onu
Slatkoću, onu finu
Slast koju je kora
Nekada grlila...
Pojeo je – tko zna tko?
Treba li ga kriviti?
Moje srce je voljelo.
Znalo je doduše, biti ludo.
Ostalo je iznevjereno,
Prevareno.
Sada čeka novu priliku,
Novu nadu,
I oporavak one šupljine.
Još uvijek stojim i
Prstima uvlačim energiju
u sebe.
Iz očiju mi curi tek hladna,
Bezbojna tekućina.
Ona pobire prljave stvari
Na mome licu, i nosi ih,
Nosi...
Do dna.
Kaplje mi po koljenima,
Zatim se stapa sa prstima.
Moje lice ostaje čisto.
Sada suze imaju gladak put
Za dalje.
Ja samo molim za
Sreću drugih,
Ako moja ne može biti.
Smatram da sam bezobrazna,
Nezahvalna,
Bahata,
I nadasve – glupa,
Stoga, ne zaslužujem je.
Želim unesti nadu i vjeru
U meni drage osobe,
Koje su je izgubile...
Želim da im se to vrati,
Jer inače ću bespomoćno
Pasti na prljavi asfalt,
Dok oko mene žurno
Prolaze automobili,
I tek nitko se ne zaustavlja.
Ja se osjećam onako,...
Tupo...
Samo me dotaknu pogledom,
Kao da su na mene slili
Kantu hladne vode...
Sada su suze prekrivene...
30.03.2007. | 23:50 | 11 K | P | # | ^
Veliko ništa!
Bogu je dosta ovoga dana.
Poslao nam Mjesec.
I bacio zvijezde na grad.
Tek toliko.
Da se ne izgubimo ako negdje krenemo.
Jako duhovito.
Ja sjedim kraj prozora sa šalicom
Čaja u ruci.
Šalica je vruća, čaja ima tek do pola.
Od vanjskog svijeta dijeli me tek tanki sloj,
Na dodir hladnog, stakla.
Stolac škripi dok grubo stavljam
Lijevu nogu na desnu.
Ruke su još uvijek prekrižene i griju se
Uz vruću šalicu.
Moje misli se isprepliću dok se noge
Koče od zime.
Bilo čiji par očiju koji pogleda u moje
Izaziva u meni strašnu mržnju.
Želim samo da se moje oči susreću
S mrtvim stvarima.
One ne znaju nauditi.
Tim stvarima mogu reći koliko su
Glupe.
One me neće ni pogledati, a gdje išta
Dobaciti....
U stanju sam vikati, koliko mi sve ide na živce.
Kriv je Onaj koji je na ovako
Lijep način prosuo zvijezde po Svemiru.
Ne gledam dovoljno.
Ono što vidim čini tek 5% onoga što postoji.
Želim spavati... zauvijek....
Nisam u stanju napisati zbrku iz glave.
Nisam u stanju razgovarati s ljudima.
Nisam u stanju prestati misliti na neke osobe.
Te osobe daleku su mi kao i ove zvijezde u koje
Gledam...
Gledam, a ne vidim.
I njih je Onaj stavio tako daleko ispred mene.
Njih čak viđam i rjeđe nego zvijezde.
Jako duhovito.
Nisam u stanju napraviti ono što osjećam.
Glava lupa jedno, srce govori drugo.
Ne znam koje poslušati.
Možda sve govori glava.
A možda ničega niti nema.
Možda izmišljam.
Bolje da ostanem nesposobna.
Takvu me Onaj stvorio.
Mrzim držati ovu malu olovku u ruci,
Jer vidim da ovo ne liči na ništa!
Ništa!!
Ako ništa drugo, ubijam vrijeme.
Zašto sam ja drugačija od drugih.
Zašto jednostavno ne učinim neke
Stvari koje želim, kao što to rade
Svi normalni...
Zašto su mi ruke opet hladne i zašto
Drhtim...
Šalica je sada hladna.
Ruke su je zacijelo ohladile.
Skoro pa je i prazna.
Ja sam još uvijek na stolcu,
S hladnom i skoro-praznom
šalicom među
Prekriženim dugim prstima,
A zvijezde su još uvijek gore.
Mjesec još uvijek šuti.
Vani se netko smije.
Jako duhovito.
Opet ništa!
Jedno veliko, veliko, veliko poput
Svemira, ništa!
25.03.2007. | 03:13 | 5 K | P | # | ^
Hladno mi je...
(...jedna moja priča izmišljena davno...)
Ležala sam... Stotine misli trgale su se da me što prije razore... Okrenula sam glavu i pogledala prema prozoru. Vani je bila tama. I hladni mrak. Mjesec me pogodio u oko. Tu minutu, a činila se poput cijele vječnosti, ja gledala sam u tog nepoznanika, koji mi je bacio suzu na oko. Okrenula sam se natrag prema zidu. Bilo mi je još hladnije... Tu kraj zida sve misli gurkale su se zajedno i koprcale, ne bježeći ipak od mene. Nisu me htjele napustiti. Htjele su me ubiti. Odgurnula sam deku i ustala. Ne znam što sam tražila. Ali tražila sam! Pogledala sam opet prema onom prozoru, i nisam ugledala ono nepoznato biće. Najprije nisam ni razmišljala o njemu. Ali sama pomisao natjerala me da kažem: Još mi je hladnije. Bilo me strah da ne iskoči negdje. Da me ne uhvati i stisne neko zlo iz mraka koji je stajalo oko mene. Jer sama se ne bih mogla boriti i bježati. Sama ne... Na kratko sam sklopila oči. Otvorih oči i shvatih da mi je toplo. One hladnoće jednostavno više nije bilo. Bojala sam se pogledati prema prozoru da ne vidim ono čudo što mi je ostavilo suzu. Ostala sam ležati onako kako sam se našla probuđena. U glavi mi se jednostavno više nije nalazilo ništa. Pitala sam se gdje su nestale sve misli. Osjećala sam da nešto fali, da je prazno, ali iskreno, nije mi bilo previše žao oko toga. Ne osjećati ništa predivan je osjećaj izgubljenosti, samoće. Ali bar mi više nije bilo hladno! 
21.03.2007. | 21:33 | 6 K | P | # | ^
Noć je predivna
Noć je predivna. Zaista. Nešto najljepše što se ne može opisati. Što se ne može dokazati. Za koje nema objašnjenja. To je jednostavno predivno. Samo od sebe. Zaista. Nije li? Dok sam jučer legla u kasne sate, nisam ni slutila koja me sreća obuzima. Upalila sam, po običaju, svoj mp3. Mjesec je ovaj puta bio.... Neopisiv... Baš je stajao tamo gdje je bio. Da, tamo je bio. Svoju zraku svijetlosti uperio je ravno na moje lice. Osvijetlio je suzu koja je tekla sama od sebe, iz mog umornog, smeđeg oka. Ležeći tako, suze su padale i jednako tako nestajale, na jastuk, samo su ostavljale okrugli mali, vlažni trag. Ne znam što su mi time htjele reći. Ne znam. Tužno, nije li? Gledala sam tako taj Mjesec i uvijek mi se čini da ima oči, nos, i usta. Oči nisu ni sretne, ni tužne. Nešto između. Nos spušten, a usta.... A usta... Kao da nešto žele reći. Gledala sam i dalje u njega ne bi li mi nešto rekao, ali uzalud. Nisam čula ništa. Samo sam osjetila. Vidjela sam i onu toplinu oko njega koja se borila u tom prekrasnom, beskrajnom mraku. I par oblačića osvijetljenih. Sigurna sam da su nešto činili. Nešto predivno. Neki oblik. Ali bila sam preumorna da bih raspoznala što li je. Znala sam samo da je neko dobro i da se ne trebam bojati.
Počela sam vrtjeti događaje toga dana... Ponovno sam osjetila nje,...
14.03.2007. | 15:49 | 9 K | P | # | ^
Oči
Oči su nešto najdragocjenije što čovjek može imati. Upoznaju nas s onim što mi uistinu jesmo. S onim što osjećamo. S onim što nas veže. Ali katkad me hvata toliki sram, strah... dok me netko pogleda u oči... Ne znam što se krije iza njih i što se kome koleba po glavi, ali kao da sam nešto skrivila... Koga god pogledam, kao da mi se žele osvetiti. Kao da me mrze. Da mi žele sve najgore. Kao da me žele uhvatiti rukama i zaustaviti i ono malo zraka što se trga da dopre do moga tijela i podigne ga. Osjećam se nemoćno. Poniženo dok nekog pogledam. Svaki put pomislim „gotovo je...“... Ne znam. Ali bojim se više tih očiju koje nam ponekad i otkriju i više nego bi smjele... Bojim se ikoga pogledati u oči... (a dobro, ipak pretjerujem 
)
08.03.2007. | 18:53 | 11 K | P | # | ^
13 Zašto ?
Zašto se trudimo ako će sutra taj trud pasti u nepovrat?
Zašto dajemo ako će nam sutra biti oduzeto?
Zašto volimo ako nam ta ljubav neće biti uzvraćena?
Zašto smo hrabri ako ćemo ionako postati dio kukavica?
Zašto se trudimo biti bolji ako smo svi jednaki?
Zašto smo darežljivi ako nama nitko ne daje?
Zašto pružamo pomoć ako će nam se sutra smijati iza leđa?
Zašto pazimo ako je svaki korak ionako kriv?
Zašto se borimo ako ćemo sutra izgubiti bitku?
Zašto slušamo ako ćemo sutra biti odbačeni?
Zašto smo ljubazni ako će nam sutra zabiti nož u leđa?
Zašto odmaramo ako ćemo sutra biti umorni?
Zašto uopće živimo ako ćemo sutra umrijeti?
04.03.2007. | 22:58 | 8 K | P | # | ^
Smrt zbog smijeha?? Definitivno!
Jeste li kad razmišljali o tome da možda, kad jednom legnete, da se više nikada nećete probuditi? Ili da se, recimo, probudite negdje, ne znam gdje, ni kako... jer tamo kamo ćemo svi jednom otići..to nam mjesto _nitko_ ne može opisati. (ovdje naglašavam „nitko“!!) Čemu tolika tuga u srcu, čemu tolika praznina, čemu tolika patnja unutar naše duše, čemu onaj osjećaj odbačenosti, propasti, usamljenosti prilikom te neizbježne pojave...?? Ima li tu smisla? Čemu strah odvojiti se od nekoga? Čemu tolika tuga kad moraš pustiti ruku bliske osobe? Zna li tko odgovor? Čemu živjeti kad ćemo ionako sutra umrijeti? (čitaj: nestati – ljepše mi zvuči) Čemu tolika pitanja uopće, kad odgovora nema? Zar itko zna zašto je to tako? I zar itko zna što je sudbina, osim našeg karaktera? Gdje, kako, zašto, zbog čega? Jednom ćemo nadam se, dobiti odgovore. Teški su to trenuci jer puštamo dragu nam osobu negdje, na neko mjesto, za koje ne znamo kakvo je, i gdje je, i samo se bojimo da joj neće tamo biti dobro... A ona/on nam ne može reći... To je pravilo. Ne smije. Možda i želi. Ustvari, i ne može ni da želi! (
).
I kad umrem, voljela bi da uzrok budu suze... suze od smijeha..jer: sve drugo previše boli! 
03.03.2007. | 00:16 | 7 K | P | # | ^
. Mislim da nema smisla pisati da ne volim preseratore, umišljence (