Veliko ništa!
Bogu je dosta ovoga dana.
Poslao nam Mjesec.
I bacio zvijezde na grad.
Tek toliko.
Da se ne izgubimo ako negdje krenemo.
Jako duhovito.
Ja sjedim kraj prozora sa šalicom
Čaja u ruci.
Šalica je vruća, čaja ima tek do pola.
Od vanjskog svijeta dijeli me tek tanki sloj,
Na dodir hladnog, stakla.
Stolac škripi dok grubo stavljam
Lijevu nogu na desnu.
Ruke su još uvijek prekrižene i griju se
Uz vruću šalicu.
Moje misli se isprepliću dok se noge
Koče od zime.
Bilo čiji par očiju koji pogleda u moje
Izaziva u meni strašnu mržnju.
Želim samo da se moje oči susreću
S mrtvim stvarima.
One ne znaju nauditi.
Tim stvarima mogu reći koliko su
Glupe.
One me neće ni pogledati, a gdje išta
Dobaciti....
U stanju sam vikati, koliko mi sve ide na živce.
Kriv je Onaj koji je na ovako
Lijep način prosuo zvijezde po Svemiru.
Ne gledam dovoljno.
Ono što vidim čini tek 5% onoga što postoji.
Želim spavati... zauvijek....
Nisam u stanju napisati zbrku iz glave.
Nisam u stanju razgovarati s ljudima.
Nisam u stanju prestati misliti na neke osobe.
Te osobe daleku su mi kao i ove zvijezde u koje
Gledam...
Gledam, a ne vidim.
I njih je Onaj stavio tako daleko ispred mene.
Njih čak viđam i rjeđe nego zvijezde.
Jako duhovito.
Nisam u stanju napraviti ono što osjećam.
Glava lupa jedno, srce govori drugo.
Ne znam koje poslušati.
Možda sve govori glava.
A možda ničega niti nema.
Možda izmišljam.
Bolje da ostanem nesposobna.
Takvu me Onaj stvorio.
Mrzim držati ovu malu olovku u ruci,
Jer vidim da ovo ne liči na ništa!
Ništa!!
Ako ništa drugo, ubijam vrijeme.
Zašto sam ja drugačija od drugih.
Zašto jednostavno ne učinim neke
Stvari koje želim, kao što to rade
Svi normalni...
Zašto su mi ruke opet hladne i zašto
Drhtim...
Šalica je sada hladna.
Ruke su je zacijelo ohladile.
Skoro pa je i prazna.
Ja sam još uvijek na stolcu,
S hladnom i skoro-praznom
šalicom među
Prekriženim dugim prstima,
A zvijezde su još uvijek gore.
Mjesec još uvijek šuti.
Vani se netko smije.
Jako duhovito.
Opet ništa!
Jedno veliko, veliko, veliko poput
Svemira, ništa!
25.03.2007. | 03:13 |
5 K |
P |
# |
^
| < |
ožujak, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (7)
Veljača 2007 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
oui ou non?
Tek jednostavne stvari, pročitane već milijardu puta
kod svakog normalnog bića... To i jesam.
Ja se zaista rijetko osjećam ovako loše kako moj blog izgleda... Pjesme i sastavci jesu moja djela i moja razmišljanja, ali vjerujte, ne zadržavam se dugo u naručju te crnine, koja je ovdje prikazana.
O meni...
Odabrala sam ime Aline listajući po knjizi francuskoga jezika. Stvarno volim taj jezik. Jedna od onih stvari koja me veseli. Blog je samo posljedica dosade. Negdje moram piskarati u trenutku kada me ta ubitačna pojava prekriva. Živim u jednom malom gradiću, dosadnom, zaista. Njega je još više obuhvatila dosada nego mene. Iako je dosadan, volim ga. Volim ljude koje viđam svaki dan, a s kojima baš i nemam nekakvog kontakta.
Ne volim ljude koji mi idu na živce 
. Mislim da nema smisla pisati da ne volim preseratore, umišljence (
), i ostale, jerbo, tko ih voli? A možda sam i ja ponekad jedna od njih.
..Dio nečega...
...Počevši od glave, hladoviti i pikavi trnci širili
Su se polako jedan za drugim nekom neshvatljivom brzinom.
Moje tijelo postalo je hladno poput suhe zemlje.
Raspadalo se poput hladnog, teškog, tamnog blata.
Raspadalo se ali se nije imalo gdje raspasti.
Van kože ta strahovita bol i gnjev ne mogu.
Iznutra sam ništa više nego ruševina, usmrdjela od stajanja
I boli koje je nanosila okolina...
Demon...
Kad ti samo jedan poziv, jedan pogled uliju nadu u nešto što sjedi u dubini tebe... Znaj da je varka... Ne veseli se... Jer ona informacija koju ćeš primiti poslije, bit će prenagla za tvoje razmišljanje i doživljavanje i za ono već doživljeno i razmišljeno... Sve to pada u nepovrat, negdje duboko, duboko, gdje ti se glava sagnuti ne može. I šta radim onda? Stvari ne mogu biti gore... Kao da demon zna kada će me spustiti. Popnem se na krevet, odmaknem zavjesu, rukom obrišem suze prozora i zastanem.
Tama. Mrak. Jeziva tišina. I hladnoća. Desnu stranu lica naslonim na staklo prozora. To je sto – postotna razlika od onoga kada prislonite lice na lice osobe koju volite, koja vam je draga. Smijem se jer meni se to nikada nije dogodilo. Ali znam kako je. Pretpostavljam. Nema nikoga da dokaže da to nije točno. Magla je... Vidim tek zamućene svjetiljke kvarta koje bez predaje sjaje svojom toplinom. Pitam se, nije li im dosadno? Kako izdrže... Vidim samo neke obrise auta... Pokoji dođe, sparkira se, ugasi svjetla, i više ga ne vidim. Nestane... Nestane uistinu ili ga mrak sakrije? A što se sa dimnjacima na krovovima? Iz njih pak izlazi toplina domova... Sreću ne propušta van. Krajičkom oka gledam u ono malo Mjeseca što mi još dopušta da ga gledam. On nekako pak, tužno izgleda. Ruku prislonim na staklo prozora, uz svoje lice. Osjećam hladnoću od koje me dijeli samo tanak sloj stakla. Suza pobjegla iz oka i klizi niz staklo. A što je sa mnom? Možda demon zna... Neću ga kriviti, jer sigurnost je nesigurna.
prestajem disati...oči zatvaram..strahove tjeram od sebe..ostajem jaka..
...I eno je! Opet ljubomora, ona s velikim crvenim ušima, krvavim ustima okrenutim prema dolje, eno je, prokletnice, smije se i ruga mi se. Možda mi ona okreće svijet i želi reći da on ne pripada meni, odnosno, da ja ne pripadam njemu...
....Netko je jednom definirao ljubav kao "osjećaj koji osjećate da ćete osjećati kad osjećate osjećaj koji nikad prije niste osjećali."..
