Marketing
Hladno mi je...
(...jedna moja priča izmišljena davno...)
Ležala sam... Stotine misli trgale su se da me što prije razore... Okrenula sam glavu i pogledala prema prozoru. Vani je bila tama. I hladni mrak. Mjesec me pogodio u oko. Tu minutu, a činila se poput cijele vječnosti, ja gledala sam u tog nepoznanika, koji mi je bacio suzu na oko. Okrenula sam se natrag prema zidu. Bilo mi je još hladnije... Tu kraj zida sve misli gurkale su se zajedno i koprcale, ne bježeći ipak od mene. Nisu me htjele napustiti. Htjele su me ubiti. Odgurnula sam deku i ustala. Ne znam što sam tražila. Ali tražila sam! Pogledala sam opet prema onom prozoru, i nisam ugledala ono nepoznato biće. Najprije nisam ni razmišljala o njemu. Ali sama pomisao natjerala me da kažem: Još mi je hladnije. Bilo me strah da ne iskoči negdje. Da me ne uhvati i stisne neko zlo iz mraka koji je stajalo oko mene. Jer sama se ne bih mogla boriti i bježati. Sama ne... Na kratko sam sklopila oči. Otvorih oči i shvatih da mi je toplo. One hladnoće jednostavno više nije bilo. Bojala sam se pogledati prema prozoru da ne vidim ono čudo što mi je ostavilo suzu. Ostala sam ležati onako kako sam se našla probuđena. U glavi mi se jednostavno više nije nalazilo ništa. Pitala sam se gdje su nestale sve misli. Osjećala sam da nešto fali, da je prazno, ali iskreno, nije mi bilo previše žao oko toga. Ne osjećati ništa predivan je osjećaj izgubljenosti, samoće. Ali bar mi više nije bilo hladno! 
Post je objavljen 21.03.2007. u 21:33 sati.