Marketing
Na asfaltu...
Noge ukočim
Ruke podižem nebu,
Ovoj zvjezdanoj noći,
Prekrasnim čarima
Koje su obgrlile grad.
Prstima crpim energiju iz
Njih u sebe.
Jer samo to mi treba
Za povratak na put
S kojeg sam iznenadno
Uspjela skrenuti.
Kroz mene prolaze
Trnci straha.
Trnci nemira.
Trnci nesigurnosti.
Trnci patnje.
Trnci mržnje.
Koji me najviše bole,
Ne znam.
Jaki su kao šupljina
Čiji je opseg tek meka
Kora moga srca.
Moje srce je poput
Kore od mandarine.
Koja stoji na stolu,
Već nekoliko dana.
Osušena... Prazna...
A onu radost, onu
Slatkoću, onu finu
Slast koju je kora
Nekada grlila...
Pojeo je – tko zna tko?
Treba li ga kriviti?
Moje srce je voljelo.
Znalo je doduše, biti ludo.
Ostalo je iznevjereno,
Prevareno.
Sada čeka novu priliku,
Novu nadu,
I oporavak one šupljine.
Još uvijek stojim i
Prstima uvlačim energiju
u sebe.
Iz očiju mi curi tek hladna,
Bezbojna tekućina.
Ona pobire prljave stvari
Na mome licu, i nosi ih,
Nosi...
Do dna.
Kaplje mi po koljenima,
Zatim se stapa sa prstima.
Moje lice ostaje čisto.
Sada suze imaju gladak put
Za dalje.
Ja samo molim za
Sreću drugih,
Ako moja ne može biti.
Smatram da sam bezobrazna,
Nezahvalna,
Bahata,
I nadasve – glupa,
Stoga, ne zaslužujem je.
Želim unesti nadu i vjeru
U meni drage osobe,
Koje su je izgubile...
Želim da im se to vrati,
Jer inače ću bespomoćno
Pasti na prljavi asfalt,
Dok oko mene žurno
Prolaze automobili,
I tek nitko se ne zaustavlja.
Ja se osjećam onako,...
Tupo...
Samo me dotaknu pogledom,
Kao da su na mene slili
Kantu hladne vode...
Sada su suze prekrivene...
Post je objavljen 30.03.2007. u 23:50 sati.