Jedno razmišljanje u samoći
Neopisiva izgubljenost i samoća u mojoj glavi... Stojiš na cesti. Hodaš kilometrima da bi se pomaknuo za milimetar. Oko tebe hladnoća. Oko tebe mržnja. Oko tebe pohlepnost. I vrebaju. ...da upadneš u njihovu zamku. Ti se opireš i čvrsto savrčeš koljena. Trčiš naprijed, ali nešto te vuče natrag. Ne možeš se oduprijeti, ali ne predaješ se. Znoj sa čela kaplje. Brišeš ga jedva podizajući umornu ruku. Želiš okrenuti glavu. Čuješ glasove: «Ne okreći se». Sav izgubljen u magli, okrećeš se i trčiš naprijed. Nigdje kraja niti konačnog cilja. Nigdje izlaza. Izgubljen si, zatočen u nepoznatome. Poput sna. Staneš, predahneš, pogledaš na nebo, a zvijezde kao da ti se rugaju. Poželiš poletjeti prema njima, čvrsto ih stisnuti, da nestanu, nešto te povuče za noge, i opet si na dnu. Osjećaš se bespomoćno. Želiš odustati. Dokrajčiti se. Želiš da sve prestane. Ne znaš kako. Tražiš nečiju ruku. No ruke nema. Opet si na dnu. Na cesti. Punoj kamenja i trnja. Neprestano se opireš o njih, padaš i čekaš da rane, koje nikad neće, zacijele. Osjećaš kao da krv curi posve po tvome tijelu. Šumovi u ušima. Razni glasovi. Stotine ruku u zraku, nijedna dovoljno blizu da je primiš. Želiš se probuditi. Ne možeš. Stojiš na cesti. Hladno ti je. Mrak je. Dio tebe želi nestati. Želi da prestane sve to.
28.02.2007. | 18:37 | 13 K | P | # | ^
Život je igra
Život je igra puna lažnih činjenica...
U svim trenucima te igre ja žrtvujem
Svoje živce, ono malo snage i mladost.
Kako li sam samo tužna kad se zbog tolikog
Žrtvovanja moram odreći stvari koje
Su stvorene za mir i spokoj moje duše,
Shrvanog srca i nezrelog razuma...
Ima li veće ironije od rezultata koji
Pokazuju da moje žrtvovanje nije bilo
Dovoljno dobro?!
Dovoljno veliko ili... Ne znam...
Ima li veće patnje u životu od dolaska
Tajanstvenog stvorenja koje oduzima život
Dragim onim osobama koje su meni drage?!
Ima li većeg razora u mome srcu kad me
Ne voli on, a ja volim njega...
Što će mi još donijeti ova igra?
Kakvo razočaranje, kakav pad, koliko
Duboka rana i koliko prokleta bol u
Sljedećem bacanju kocke koje čeka na mene?!
Tko će me osloboditi toga?
Kad će sazrijeti moja mala, naivna pamet i kad
Ću prestati misliti o stvarima koje još nisu
Viđene niti u najboljim bajkama...?
Na kraju najveća žalost ispada ta da sama
Moram odgovoriti na ova pitanja i žrtvovati
Svoj strah koji leži netaknut neko vrijeme,
A onda stalno izvire da me dirne tamo u
Nepoznato mjesto, gdje svaki put stvara sve
Jaču i sve dublju bol....
Nisam kriva zato što srce moje voli onoga
Koga ne smije imati, ne može...
Ne radim sve te stvari zato što se pronalazim,
Nego zato što je srce jače od razuma.
Nisam kriva što igram ovu igru, ali ipak
Mislim da u njoj ne pobjeđuju pravedni i iskreni.
Oni drugi uvijek pronađu izlaz...
24.02.2007. | 00:50 | 5 K | P | # | ^
Siva večer
Blatna staza usred oštre kiše
I znojnog lišća.
On... Stoji u kaputu dugom do
Koljena.
Hlače su blatne.
Poderane.
Vuku se po dnu.
Njegove tanke cipele počele
Su pucati od hladnoće.
Sve je u jednoj boji.
Sve.
...Sivoj...
On... Vadi sliku iz unutarnjeg
Džepa kaputa.
Na slici je njeno sretno lice
I nevino tijelo.
...Kiša ubija tišinu...
On... Zamišlja njene oči.
Traži u njima svoj obris.
Uzalud.
On... stavlja sliku među zube.
Suze kaplju s kišom po njenom
Osmijehu.
Svlači kaput, iz ruku mu je
Samo iskliznuo.
Težak je bio poput svih kiša
Na svijetu.
Ispod kaputa, prilijepljena za tijelo,
Stajala je tek tanka majica
Neprepoznatljive boje.
On.. Skida majicu...
Ona isklizne iz ruku i prekrije
Kamen na stazi.
Kamen čiji je zaklon krala glista.
On... Skida cipele.
Sada stoji bos.
Otkopčava remen.
Iz prstiju teče krv.
Skida hlače...
Sada već kleči na stazi.
Njenu sliku drži u rukama.
Krvavim rukama.
Slika se slomila...
...Kiša, krv, suze...
Sada više niti to nema...
On polaže ruke na pod.
Saginje glavu i vrišti njeno
Ime iz dubine srca.
Puže dalje...
...Kiša...
...Mrak...
...Njegova koljena i dlanovi
Puni su blata, kiše, krvi,
Rana, ostataka glista,
I tuge...
Ruke klize polako naprijed
Po stazi i kamenju,
Dok koljena idu u suprotnom smjeru.
Golo tijelo prepušta se dnu.
...Kiša...
...Mrak...
...Krv i suze posvuda...
Slike nema.
Samo golo tijelo,
...krv i suze posvuda...
17.02.2007. | 00:14 | 8 K | P | # | ^
Tko sam ja?
Da li ste se ikada to upitali? Sigurno jeste. To je ovako jedno klasično pitanje koje si svaki od ovih šest milijardi ljudi, koji lutaju kuglom zemaljskom, postavi, a pritom ostane gledati u daleku tišinu što se tamo negdje bori sa maglom... A bori se stalno. Snažnih udova, ljutog osmijeha, zbunjenog lica, mutnog razuma i povrijeđenog srca. Zapitkuje se ono postavljeno pitanje koje je iz vedra neba palo, kao i iznenadna kiša što dođe iza Sunca. ...Zanimljivo je to kako se te milijarde zapitaju to pitanje samo onda kad im je najteže, najbolnije pri srcu, kad misle da izlaza iz ovoga života nema... I pitaju se: „Zašto ulazim u život kad nitko živ nije iz njega izašao?“ Glupo pitanje, slažete li se? Nismo ušli svojevoljno... Što god radili, sve se svodi na pronalaženje odgovora na ono pitanje iz naslova. Makar nesvjesno... Ljudi čitaju knjige, uče, muče se, ali odgovor je, gdje? Sigurno su preskočili onu stranicu gdje su im masno bile otisnute riječi koje tumače odgovor. Samo ih je trebalo dobro i pažljivo pročitati. Par puta. I shvatili bi. A tko zna? Možda je pisalo negdje uz rub nekim sitnijim slovima, ružnijim rukopisom, ili pak, nejasnim redoslijedom riječi, što je najednom zbunilo ljude i zamutilo i preobrazilo njihov razum. Što ih je nagovorilo na brzo odustajanje i prelaženje na slijedeću stranicu. Koliko su samo sretni kad shvate da im je ostao još jedan kolačić u zdjelici, kojeg su spremili prije par dana za trenutak koji bi im nanio osmijeh na lice. Kako li su samo tužni kad im ne ide? A odustali su prebrzo. Koliko li se puta osjećaju osamljeno. A da se možda pitaju zašto su zatvorili vrata? Kako li se samo brzo naljute. A nisu im bile po volji tuđe riječi. Riječi koje nisu mogli razumjeti i prihvatiti. Bilo bi im ispod časti ako bi priznali da su drugi u pravu. A to ne žele. Ne žele sebe sniziti. To ne... Kako li su samo ogorčeni kad spoznaju da su drugima zabava? Utjeha za dosadne trenutke... A kad ih boli? Onda, zbog onih trenutaka u kojem nisu stigli spriječiti i kontrolirati svoje srce, razum... Nakon toga slijedi kajanje. Nikom koristi. Samo su željeli usavršiti svoju sreću nakon onog pojedenog kolačića iz zdjelice, htjeli su nekog dodirnuti, zagrliti, osjetiti...
A suze su tu samo da bi podmazale srce.... i bol što se kotrlja...
12.02.2007. | 15:22 | 7 K | P | # | ^
. Mislim da nema smisla pisati da ne volim preseratore, umišljence (
), i ostale, jerbo, tko ih voli? A možda sam i ja ponekad jedna od njih. 
