Jedno razmišljanje u samoći
Neopisiva izgubljenost i samoća u mojoj glavi... Stojiš na cesti. Hodaš kilometrima da bi se pomaknuo za milimetar. Oko tebe hladnoća. Oko tebe mržnja. Oko tebe pohlepnost. I vrebaju. ...da upadneš u njihovu zamku. Ti se opireš i čvrsto savrčeš koljena. Trčiš naprijed, ali nešto te vuče natrag. Ne možeš se oduprijeti, ali ne predaješ se. Znoj sa čela kaplje. Brišeš ga jedva podizajući umornu ruku. Želiš okrenuti glavu. Čuješ glasove: «Ne okreći se». Sav izgubljen u magli, okrećeš se i trčiš naprijed. Nigdje kraja niti konačnog cilja. Nigdje izlaza. Izgubljen si, zatočen u nepoznatome. Poput sna. Staneš, predahneš, pogledaš na nebo, a zvijezde kao da ti se rugaju. Poželiš poletjeti prema njima, čvrsto ih stisnuti, da nestanu, nešto te povuče za noge, i opet si na dnu. Osjećaš se bespomoćno. Želiš odustati. Dokrajčiti se. Želiš da sve prestane. Ne znaš kako. Tražiš nečiju ruku. No ruke nema. Opet si na dnu. Na cesti. Punoj kamenja i trnja. Neprestano se opireš o njih, padaš i čekaš da rane, koje nikad neće, zacijele. Osjećaš kao da krv curi posve po tvome tijelu. Šumovi u ušima. Razni glasovi. Stotine ruku u zraku, nijedna dovoljno blizu da je primiš. Želiš se probuditi. Ne možeš. Stojiš na cesti. Hladno ti je. Mrak je. Dio tebe želi nestati. Želi da prestane sve to.
28.02.2007. | 18:37 |
13 K |
P |
# |
^
| |
veljača, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
|
|
|
|
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (7)
Veljača 2007 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
oui ou non?
Tek jednostavne stvari, pročitane već milijardu puta
kod svakog normalnog bića... To i jesam.
Ja se zaista rijetko osjećam ovako loše kako moj blog izgleda... Pjesme i sastavci jesu moja djela i moja razmišljanja, ali vjerujte, ne zadržavam se dugo u naručju te crnine, koja je ovdje prikazana.
O meni...
Odabrala sam ime Aline listajući po knjizi francuskoga jezika. Stvarno volim taj jezik. Jedna od onih stvari koja me veseli. Blog je samo posljedica dosade. Negdje moram piskarati u trenutku kada me ta ubitačna pojava prekriva. Živim u jednom malom gradiću, dosadnom, zaista. Njega je još više obuhvatila dosada nego mene. Iako je dosadan, volim ga. Volim ljude koje viđam svaki dan, a s kojima baš i nemam nekakvog kontakta.
Ne volim ljude koji mi idu na živce 
. Mislim da nema smisla pisati da ne volim preseratore, umišljence (
), i ostale, jerbo, tko ih voli? A možda sam i ja ponekad jedna od njih.
..Dio nečega...
...Počevši od glave, hladoviti i pikavi trnci širili
Su se polako jedan za drugim nekom neshvatljivom brzinom.
Moje tijelo postalo je hladno poput suhe zemlje.
Raspadalo se poput hladnog, teškog, tamnog blata.
Raspadalo se ali se nije imalo gdje raspasti.
Van kože ta strahovita bol i gnjev ne mogu.
Iznutra sam ništa više nego ruševina, usmrdjela od stajanja
I boli koje je nanosila okolina...
Demon...
Kad ti samo jedan poziv, jedan pogled uliju nadu u nešto što sjedi u dubini tebe... Znaj da je varka... Ne veseli se... Jer ona informacija koju ćeš primiti poslije, bit će prenagla za tvoje razmišljanje i doživljavanje i za ono već doživljeno i razmišljeno... Sve to pada u nepovrat, negdje duboko, duboko, gdje ti se glava sagnuti ne može. I šta radim onda? Stvari ne mogu biti gore... Kao da demon zna kada će me spustiti. Popnem se na krevet, odmaknem zavjesu, rukom obrišem suze prozora i zastanem.
Tama. Mrak. Jeziva tišina. I hladnoća. Desnu stranu lica naslonim na staklo prozora. To je sto – postotna razlika od onoga kada prislonite lice na lice osobe koju volite, koja vam je draga. Smijem se jer meni se to nikada nije dogodilo. Ali znam kako je. Pretpostavljam. Nema nikoga da dokaže da to nije točno. Magla je... Vidim tek zamućene svjetiljke kvarta koje bez predaje sjaje svojom toplinom. Pitam se, nije li im dosadno? Kako izdrže... Vidim samo neke obrise auta... Pokoji dođe, sparkira se, ugasi svjetla, i više ga ne vidim. Nestane... Nestane uistinu ili ga mrak sakrije? A što se sa dimnjacima na krovovima? Iz njih pak izlazi toplina domova... Sreću ne propušta van. Krajičkom oka gledam u ono malo Mjeseca što mi još dopušta da ga gledam. On nekako pak, tužno izgleda. Ruku prislonim na staklo prozora, uz svoje lice. Osjećam hladnoću od koje me dijeli samo tanak sloj stakla. Suza pobjegla iz oka i klizi niz staklo. A što je sa mnom? Možda demon zna... Neću ga kriviti, jer sigurnost je nesigurna.
prestajem disati...oči zatvaram..strahove tjeram od sebe..ostajem jaka.. 
...I eno je! Opet ljubomora, ona s velikim crvenim ušima, krvavim ustima okrenutim prema dolje, eno je, prokletnice, smije se i ruga mi se. Možda mi ona okreće svijet i želi reći da on ne pripada meni, odnosno, da ja ne pripadam njemu...
....Netko je jednom definirao ljubav kao "osjećaj koji osjećate da ćete osjećati kad osjećate osjećaj koji nikad prije niste osjećali."..
