Marketing
Jedno razmišljanje u samoći
Neopisiva izgubljenost i samoća u mojoj glavi... Stojiš na cesti. Hodaš kilometrima da bi se pomaknuo za milimetar. Oko tebe hladnoća. Oko tebe mržnja. Oko tebe pohlepnost. I vrebaju. ...da upadneš u njihovu zamku. Ti se opireš i čvrsto savrčeš koljena. Trčiš naprijed, ali nešto te vuče natrag. Ne možeš se oduprijeti, ali ne predaješ se. Znoj sa čela kaplje. Brišeš ga jedva podizajući umornu ruku. Želiš okrenuti glavu. Čuješ glasove: «Ne okreći se». Sav izgubljen u magli, okrećeš se i trčiš naprijed. Nigdje kraja niti konačnog cilja. Nigdje izlaza. Izgubljen si, zatočen u nepoznatome. Poput sna. Staneš, predahneš, pogledaš na nebo, a zvijezde kao da ti se rugaju. Poželiš poletjeti prema njima, čvrsto ih stisnuti, da nestanu, nešto te povuče za noge, i opet si na dnu. Osjećaš se bespomoćno. Želiš odustati. Dokrajčiti se. Želiš da sve prestane. Ne znaš kako. Tražiš nečiju ruku. No ruke nema. Opet si na dnu. Na cesti. Punoj kamenja i trnja. Neprestano se opireš o njih, padaš i čekaš da rane, koje nikad neće, zacijele. Osjećaš kao da krv curi posve po tvome tijelu. Šumovi u ušima. Razni glasovi. Stotine ruku u zraku, nijedna dovoljno blizu da je primiš. Želiš se probuditi. Ne možeš. Stojiš na cesti. Hladno ti je. Mrak je. Dio tebe želi nestati. Želi da prestane sve to.
Post je objavljen 28.02.2007. u 18:37 sati.