Tko sam ja?
Da li ste se ikada to upitali? Sigurno jeste. To je ovako jedno klasično pitanje koje si svaki od ovih šest milijardi ljudi, koji lutaju kuglom zemaljskom, postavi, a pritom ostane gledati u daleku tišinu što se tamo negdje bori sa maglom... A bori se stalno. Snažnih udova, ljutog osmijeha, zbunjenog lica, mutnog razuma i povrijeđenog srca. Zapitkuje se ono postavljeno pitanje koje je iz vedra neba palo, kao i iznenadna kiša što dođe iza Sunca. ...Zanimljivo je to kako se te milijarde zapitaju to pitanje samo onda kad im je najteže, najbolnije pri srcu, kad misle da izlaza iz ovoga života nema... I pitaju se: „Zašto ulazim u život kad nitko živ nije iz njega izašao?“ Glupo pitanje, slažete li se? Nismo ušli svojevoljno... Što god radili, sve se svodi na pronalaženje odgovora na ono pitanje iz naslova. Makar nesvjesno... Ljudi čitaju knjige, uče, muče se, ali odgovor je, gdje? Sigurno su preskočili onu stranicu gdje su im masno bile otisnute riječi koje tumače odgovor. Samo ih je trebalo dobro i pažljivo pročitati. Par puta. I shvatili bi. A tko zna? Možda je pisalo negdje uz rub nekim sitnijim slovima, ružnijim rukopisom, ili pak, nejasnim redoslijedom riječi, što je najednom zbunilo ljude i zamutilo i preobrazilo njihov razum. Što ih je nagovorilo na brzo odustajanje i prelaženje na slijedeću stranicu. Koliko su samo sretni kad shvate da im je ostao još jedan kolačić u zdjelici, kojeg su spremili prije par dana za trenutak koji bi im nanio osmijeh na lice. Kako li su samo tužni kad im ne ide? A odustali su prebrzo. Koliko li se puta osjećaju osamljeno. A da se možda pitaju zašto su zatvorili vrata? Kako li se samo brzo naljute. A nisu im bile po volji tuđe riječi. Riječi koje nisu mogli razumjeti i prihvatiti. Bilo bi im ispod časti ako bi priznali da su drugi u pravu. A to ne žele. Ne žele sebe sniziti. To ne... Kako li su samo ogorčeni kad spoznaju da su drugima zabava? Utjeha za dosadne trenutke... A kad ih boli? Onda, zbog onih trenutaka u kojem nisu stigli spriječiti i kontrolirati svoje srce, razum... Nakon toga slijedi kajanje. Nikom koristi. Samo su željeli usavršiti svoju sreću nakon onog pojedenog kolačića iz zdjelice, htjeli su nekog dodirnuti, zagrliti, osjetiti...
A suze su tu samo da bi podmazale srce.... i bol što se kotrlja...
12.02.2007. | 15:22 |
7 K |
P |
# |
^
| |
veljača, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
|
|
|
|
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (7)
Veljača 2007 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
oui ou non?
Tek jednostavne stvari, pročitane već milijardu puta
kod svakog normalnog bića... To i jesam.
Ja se zaista rijetko osjećam ovako loše kako moj blog izgleda... Pjesme i sastavci jesu moja djela i moja razmišljanja, ali vjerujte, ne zadržavam se dugo u naručju te crnine, koja je ovdje prikazana.
O meni...
Odabrala sam ime Aline listajući po knjizi francuskoga jezika. Stvarno volim taj jezik. Jedna od onih stvari koja me veseli. Blog je samo posljedica dosade. Negdje moram piskarati u trenutku kada me ta ubitačna pojava prekriva. Živim u jednom malom gradiću, dosadnom, zaista. Njega je još više obuhvatila dosada nego mene. Iako je dosadan, volim ga. Volim ljude koje viđam svaki dan, a s kojima baš i nemam nekakvog kontakta.
Ne volim ljude koji mi idu na živce 
. Mislim da nema smisla pisati da ne volim preseratore, umišljence (
), i ostale, jerbo, tko ih voli? A možda sam i ja ponekad jedna od njih.
..Dio nečega...
...Počevši od glave, hladoviti i pikavi trnci širili
Su se polako jedan za drugim nekom neshvatljivom brzinom.
Moje tijelo postalo je hladno poput suhe zemlje.
Raspadalo se poput hladnog, teškog, tamnog blata.
Raspadalo se ali se nije imalo gdje raspasti.
Van kože ta strahovita bol i gnjev ne mogu.
Iznutra sam ništa više nego ruševina, usmrdjela od stajanja
I boli koje je nanosila okolina...
Demon...
Kad ti samo jedan poziv, jedan pogled uliju nadu u nešto što sjedi u dubini tebe... Znaj da je varka... Ne veseli se... Jer ona informacija koju ćeš primiti poslije, bit će prenagla za tvoje razmišljanje i doživljavanje i za ono već doživljeno i razmišljeno... Sve to pada u nepovrat, negdje duboko, duboko, gdje ti se glava sagnuti ne može. I šta radim onda? Stvari ne mogu biti gore... Kao da demon zna kada će me spustiti. Popnem se na krevet, odmaknem zavjesu, rukom obrišem suze prozora i zastanem.
Tama. Mrak. Jeziva tišina. I hladnoća. Desnu stranu lica naslonim na staklo prozora. To je sto – postotna razlika od onoga kada prislonite lice na lice osobe koju volite, koja vam je draga. Smijem se jer meni se to nikada nije dogodilo. Ali znam kako je. Pretpostavljam. Nema nikoga da dokaže da to nije točno. Magla je... Vidim tek zamućene svjetiljke kvarta koje bez predaje sjaje svojom toplinom. Pitam se, nije li im dosadno? Kako izdrže... Vidim samo neke obrise auta... Pokoji dođe, sparkira se, ugasi svjetla, i više ga ne vidim. Nestane... Nestane uistinu ili ga mrak sakrije? A što se sa dimnjacima na krovovima? Iz njih pak izlazi toplina domova... Sreću ne propušta van. Krajičkom oka gledam u ono malo Mjeseca što mi još dopušta da ga gledam. On nekako pak, tužno izgleda. Ruku prislonim na staklo prozora, uz svoje lice. Osjećam hladnoću od koje me dijeli samo tanak sloj stakla. Suza pobjegla iz oka i klizi niz staklo. A što je sa mnom? Možda demon zna... Neću ga kriviti, jer sigurnost je nesigurna.
prestajem disati...oči zatvaram..strahove tjeram od sebe..ostajem jaka.. 
...I eno je! Opet ljubomora, ona s velikim crvenim ušima, krvavim ustima okrenutim prema dolje, eno je, prokletnice, smije se i ruga mi se. Možda mi ona okreće svijet i želi reći da on ne pripada meni, odnosno, da ja ne pripadam njemu...
....Netko je jednom definirao ljubav kao "osjećaj koji osjećate da ćete osjećati kad osjećate osjećaj koji nikad prije niste osjećali."..
