Život je igra puna lažnih činjenica...
U svim trenucima te igre ja žrtvujem
Svoje živce, ono malo snage i mladost.
Kako li sam samo tužna kad se zbog tolikog
Žrtvovanja moram odreći stvari koje
Su stvorene za mir i spokoj moje duše,
Shrvanog srca i nezrelog razuma...
Ima li veće ironije od rezultata koji
Pokazuju da moje žrtvovanje nije bilo
Dovoljno dobro?!
Dovoljno veliko ili... Ne znam...
Ima li veće patnje u životu od dolaska
Tajanstvenog stvorenja koje oduzima život
Dragim onim osobama koje su meni drage?!
Ima li većeg razora u mome srcu kad me
Ne voli on, a ja volim njega...
Što će mi još donijeti ova igra?
Kakvo razočaranje, kakav pad, koliko
Duboka rana i koliko prokleta bol u
Sljedećem bacanju kocke koje čeka na mene?!
Tko će me osloboditi toga?
Kad će sazrijeti moja mala, naivna pamet i kad
Ću prestati misliti o stvarima koje još nisu
Viđene niti u najboljim bajkama...?
Na kraju najveća žalost ispada ta da sama
Moram odgovoriti na ova pitanja i žrtvovati
Svoj strah koji leži netaknut neko vrijeme,
A onda stalno izvire da me dirne tamo u
Nepoznato mjesto, gdje svaki put stvara sve
Jaču i sve dublju bol....
Nisam kriva zato što srce moje voli onoga
Koga ne smije imati, ne može...
Ne radim sve te stvari zato što se pronalazim,
Nego zato što je srce jače od razuma.
Nisam kriva što igram ovu igru, ali ipak
Mislim da u njoj ne pobjeđuju pravedni i iskreni.
Oni drugi uvijek pronađu izlaz...

Post je objavljen 24.02.2007. u 00:50 sati.