Život je igra
Život je igra puna lažnih činjenica...
U svim trenucima te igre ja žrtvujem
Svoje živce, ono malo snage i mladost.
Kako li sam samo tužna kad se zbog tolikog
Žrtvovanja moram odreći stvari koje
Su stvorene za mir i spokoj moje duše,
Shrvanog srca i nezrelog razuma...
Ima li veće ironije od rezultata koji
Pokazuju da moje žrtvovanje nije bilo
Dovoljno dobro?!
Dovoljno veliko ili... Ne znam...
Ima li veće patnje u životu od dolaska
Tajanstvenog stvorenja koje oduzima život
Dragim onim osobama koje su meni drage?!
Ima li većeg razora u mome srcu kad me
Ne voli on, a ja volim njega...
Što će mi još donijeti ova igra?
Kakvo razočaranje, kakav pad, koliko
Duboka rana i koliko prokleta bol u
Sljedećem bacanju kocke koje čeka na mene?!
Tko će me osloboditi toga?
Kad će sazrijeti moja mala, naivna pamet i kad
Ću prestati misliti o stvarima koje još nisu
Viđene niti u najboljim bajkama...?
Na kraju najveća žalost ispada ta da sama
Moram odgovoriti na ova pitanja i žrtvovati
Svoj strah koji leži netaknut neko vrijeme,
A onda stalno izvire da me dirne tamo u
Nepoznato mjesto, gdje svaki put stvara sve
Jaču i sve dublju bol....
Nisam kriva zato što srce moje voli onoga
Koga ne smije imati, ne može...
Ne radim sve te stvari zato što se pronalazim,
Nego zato što je srce jače od razuma.
Nisam kriva što igram ovu igru, ali ipak
Mislim da u njoj ne pobjeđuju pravedni i iskreni.
Oni drugi uvijek pronađu izlaz...
24.02.2007. | 00:50 |
5 K |
P |
# |
^
| |
veljača, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
|
|
|
|
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (7)
Veljača 2007 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
oui ou non?
Tek jednostavne stvari, pročitane već milijardu puta
kod svakog normalnog bića... To i jesam.
Ja se zaista rijetko osjećam ovako loše kako moj blog izgleda... Pjesme i sastavci jesu moja djela i moja razmišljanja, ali vjerujte, ne zadržavam se dugo u naručju te crnine, koja je ovdje prikazana.
O meni...
Odabrala sam ime Aline listajući po knjizi francuskoga jezika. Stvarno volim taj jezik. Jedna od onih stvari koja me veseli. Blog je samo posljedica dosade. Negdje moram piskarati u trenutku kada me ta ubitačna pojava prekriva. Živim u jednom malom gradiću, dosadnom, zaista. Njega je još više obuhvatila dosada nego mene. Iako je dosadan, volim ga. Volim ljude koje viđam svaki dan, a s kojima baš i nemam nekakvog kontakta.
Ne volim ljude koji mi idu na živce 
. Mislim da nema smisla pisati da ne volim preseratore, umišljence (
), i ostale, jerbo, tko ih voli? A možda sam i ja ponekad jedna od njih.
..Dio nečega...
...Počevši od glave, hladoviti i pikavi trnci širili
Su se polako jedan za drugim nekom neshvatljivom brzinom.
Moje tijelo postalo je hladno poput suhe zemlje.
Raspadalo se poput hladnog, teškog, tamnog blata.
Raspadalo se ali se nije imalo gdje raspasti.
Van kože ta strahovita bol i gnjev ne mogu.
Iznutra sam ništa više nego ruševina, usmrdjela od stajanja
I boli koje je nanosila okolina...
Demon...
Kad ti samo jedan poziv, jedan pogled uliju nadu u nešto što sjedi u dubini tebe... Znaj da je varka... Ne veseli se... Jer ona informacija koju ćeš primiti poslije, bit će prenagla za tvoje razmišljanje i doživljavanje i za ono već doživljeno i razmišljeno... Sve to pada u nepovrat, negdje duboko, duboko, gdje ti se glava sagnuti ne može. I šta radim onda? Stvari ne mogu biti gore... Kao da demon zna kada će me spustiti. Popnem se na krevet, odmaknem zavjesu, rukom obrišem suze prozora i zastanem.
Tama. Mrak. Jeziva tišina. I hladnoća. Desnu stranu lica naslonim na staklo prozora. To je sto – postotna razlika od onoga kada prislonite lice na lice osobe koju volite, koja vam je draga. Smijem se jer meni se to nikada nije dogodilo. Ali znam kako je. Pretpostavljam. Nema nikoga da dokaže da to nije točno. Magla je... Vidim tek zamućene svjetiljke kvarta koje bez predaje sjaje svojom toplinom. Pitam se, nije li im dosadno? Kako izdrže... Vidim samo neke obrise auta... Pokoji dođe, sparkira se, ugasi svjetla, i više ga ne vidim. Nestane... Nestane uistinu ili ga mrak sakrije? A što se sa dimnjacima na krovovima? Iz njih pak izlazi toplina domova... Sreću ne propušta van. Krajičkom oka gledam u ono malo Mjeseca što mi još dopušta da ga gledam. On nekako pak, tužno izgleda. Ruku prislonim na staklo prozora, uz svoje lice. Osjećam hladnoću od koje me dijeli samo tanak sloj stakla. Suza pobjegla iz oka i klizi niz staklo. A što je sa mnom? Možda demon zna... Neću ga kriviti, jer sigurnost je nesigurna.
prestajem disati...oči zatvaram..strahove tjeram od sebe..ostajem jaka.. 
...I eno je! Opet ljubomora, ona s velikim crvenim ušima, krvavim ustima okrenutim prema dolje, eno je, prokletnice, smije se i ruga mi se. Možda mi ona okreće svijet i želi reći da on ne pripada meni, odnosno, da ja ne pripadam njemu...
....Netko je jednom definirao ljubav kao "osjećaj koji osjećate da ćete osjećati kad osjećate osjećaj koji nikad prije niste osjećali."..
