Kao mnoge druge stvari kod Rudarke, i prošli vikend je počeo benigno - "hoćemo li do južne Dalmacije preko Bosne ili preko Plitvica?" pita Guzda. Naime, čekala nas je frendica u roditeljskoj kući, u planu je bila i šeflja kulture u Zagvozdu, kupanje...

I tu Guzda opali i slijedeću ponudu - "A da prespavamo u Sarajevu, pa slijedeći dan nastavimo dalje?"

Stvari su u tom trenutku krenule u potpuno drugom smjeru, makar je Rudarka spakirala i kupaće i ručnik za plažu...

Stanka br. 1 Okrepa ni sat vremena od kuće (Restoran Pastir, kanjon Vrbasa), pastirska čorba + domaći uštipci sa posipom od vlašičkog sira, njami

U jučerašnjim dnevnim novinama jedan od naših poznatih književnika drami kako više nitko ne čita knjige, a bome niti ne kupuje. Ergo, sve ih se manje i producira. Pogotovo od strane Hrvata kao književnika. Ako ne računamo ona 9,99 izdanja gospođe Drpić i još nekoliko sličnih "spisatelja".

Kako je ljetno doba, od svakog se doličnog hrvatskog žitelja na godišnjem odmoru očekuje da uz vrisku male djece, mrzovoljnih domorodaca i nabrijane polugole mladeži čita najmanje oba toma Rat i mira, a ne da se otkanta i od ono malo štiva tipa Dnevnik.hr ili internetskih stranica dnevne informativne štampe.

Rudarka čita knjige. I to one prave - od papira.

Ne mogu se prisiliti koristiti neke od modernih novotarija tipa Kindle (prošlo mi kroz ruke nekoliko - otišli dalje ) ili ne daj bože varijantu Reader-a na kompu ili tabletu - osim kad u hotelskoj sobi nema nad krevetne lampe, pa čitaš po danu n-ti put Pride and Prejudice ukoričeno izdanje (na hrv), a po noći na tabletu (na eng). No, to je već jedna od Rudarkinih ludosti.

U osnovno školsko vrijeme ('70-ih godina prošlog stoljeća) čak sam posjedovala titulu "mali knjižničar" ili kako li se to već tada zvalo. Dane i dane sam provodila u školskoj knjižnici izdajući knjige, preslagujući iste, a bome i prva koja je mogla posuditi, pa i pročitati novopridošle naslove.

U vrijeme srednje škole bila sam član tri do četiri knjižnica - one na početku Maksimirske, na tzv. "Lenjinovom trgu" - ona ovalna zgrada sindikata (jesu još uvijek tamo?), u školi naravno, a neko kraće vrijeme i one kod Kvavog mosta.

No, da se vratim u sadašnjost. Moram priznati da u posljednjih nekoliko godina čitam isključivo nekoliko autora i to pikiram njihova izdanja čak i prije datuma izlaska iz štampe. Tako me nekidan razljutilo što je krivo puštena informacija u hrvatskim izdanjima kako je u Americi izašla nova knjiga Dan Brown, kad ono tek u listopadu ide van....

Da, dobro ste shvatili. Sve što želim pročitati, želim i imati u svojoj biblioteci tako da knjige isključivo kupujem, a ne posuđujem u knjižnicama. Znači - predstavnik sam skoro pa izumrle vrste koja osim što čita, još i kupi vlastitu knjigu. Bravo ja.

Nekako nemam volje niti živaca posuđivati puste knjige, provjeravati da li volim književnikov izričaj, formu, vrstu...

I da - osim nekoliko favorita klasične literature (gore spomenuta gospođica Austin), uglavnom volim kriminalističke romane. Moji su favoriti - osim neprežaljene gospođe Christie, Donna Leon (inspektor Brunetti i radnja svih romana smještena u sadašnjost stare jezgre Venecije ), Robert Galbraith oliti J.K. Rowling (detektiv Cormoran Strike), P. Pavličić (novinar crne kronike Ivo Remetin), G. Tribuson (privatni istražitelj Nikola Banić)....

I za kraj mala cveba od Rudarke - kupih si kao suvenir iz Crne Gore jednu od knjiga Agathe Christi na crnogorskom. U Makedoniji me Guzda popljuvo. Imam ih i na njemačkom (kojeg ne govorim) kao i nekoliko na francuskom (što mi je malo teže čitati).

Ugodno vam čitanje. Jedva čekam novi roman detektiva Cormorana. Navodno isto izlazi ujesen.

Nekako se moglo očekivati, no ipak nas je šokiralo istraživanje o namjernom programiranom vijeku trajanja proizvoda - pogotovo bijele tehnike u svrhu da je u funkciji samo ograničeni broj godina - uglavnom do naznačenih garantnih rokova kvalitete.

Svi mi, pogotovo generacija prošlog stoljeća, sjeća se frižidera, škrinja, pećnica, veš-mašina i svega ostalog što je trajalo minimum desetak godina. Čak dapače, naši su se roditelji uvrijedili ako je usput nešto od navedenog krepalo prije 15-godišnjice braka (obično se sve navedeno dobivalo u svatovima ). A danas?

Moram priznati da smo svojedobno kod onog našeg nemilog događaja s obiteljskim ognjištem, a koje je rezultiralo rekonstrukcijom, a time i kupovinom svim mogućih kućanskih uređaja razmišljali o dovlačenju svega što prosječnoj hrvatskoj domaćici treba iz Austrije. To je bilo doba IKEE Graz koja je - sjećam se dobro - prodavala poznati brand kuhinjskih aparata, a bome su i garancije bile duplo dulje nego tada u Hr. Malo je falilo da natjeram Guzdu da me vozi dvaput tjedno da nakupujem sve što mi treba.

Na svu sreću, ne uzimajući u obzir perilicu suđa koja je posjetila servisera još pod garancijom jedno tri - četiri puta, te kad je istoj istekao, obećala zamjenu za novu, pa sad radi besprijekorno (pljuc, pljuc), imali smo sreće te svi navedeni uređaji još uvijek rade. A prošlo je punih pet godina. I sad mi moramo biti sretni.

No da se vratimo na početak. Mudri proizvođači raznorazne tehnike dovili su se muci oko povećanja prodaje istih na način da su dizajnirali uređaje tako da se vitalni rezervni dijelovi ne mogu jednostavno zamijeniti. Pa tako kad vam na primjer rikne programator u čudu od veš mašine (koja ima svih onih famoznih dvadesetak programa s pet šest potprograma za promjenu temperature vode, duljine pranja i tko zna čega sve još ), jeftinije je zamijeniti istu novom, a ne popravljati.

Naravno da Rudarka ima primjer i u vlastitoj kući. Mikrovalna pećnica, čudo tehnike '95 kupljeno točno na Nasljednikov treći rođendan radi još uvijek. Doduše, trenutno u nekoj kući romske manjine, no to nije važno u ovoj priči. U jednom trenutku, nakon dobrih 18 godina rada krepao joj motorić što vrti onaj tanjur unutra.

I sad - zna Rudarka da takvu neće više naći na tržištu pa udavi poznatog majstora da joj nabavi dotični dio - motor(ić). Jedva čovjek našao u nekoj bazi podataka singapurskog internacionalnog skladišta navedeni rezevni djelić legendarne pećnice.

Sjećam se da mi je tada lijepo objasnio - navedeni motor, za taj stari model pećnice je bio dizajniran za rad na 220 V. Svi kasniji modeli, pa pretpostavljam i ovi današnji su proizvedeni sa motrićem na niskovoltni (24V) napon. I nekoliko plastičnih prijenosnih zupčanika. Pa kad se isti izližu, motorić pregori i ode sve u maunu.
(čitaj: kupi novu).

Čak i ako ne spominjemo financijski udar na prosječnu europsku, a kamoli hrvatsku obitelj, aspekt očuvanja okoliša na način da bacamo uređaje prebrzo samo zato što su nepopravljivi odnosno što popravci nisu ekonomični nije zanemariv.

Zato se slažem sa novom direktivom EU o zabrani proizvodnje / dizajna proizvoda s kratkim vijekom trajanja. I da nam lijepo navedu na proizvodu koliko minimalno dugo mogu trajati. Ne priznajem ništa ispod 10 godina.

Koliko ćemo uspjeti u tome da zaštitimo lokalno tržište od najezde no name kineskih proizvoda - to je već neko drugo pitanje...

Nakon objave na društvenim mrežama (i prigodne kopije računa) jednog od naših Masterchef kuhara oko večere za troje u jednom poznatom otočkom restoranu krenula je bujica za i protiv komentara.

I tu sad - naravno - i Rudarka ima svojih dvije - tri za reć...

Što poslovno, što privatno, no može se reći da je Rudarka obišla lijepi dio svijeta, a bome pohodila i jeftine ćumeze, ali i razvikane (čitaj: i skupe) restorane.

Jela je Rudarka u najboljem malteškom ribljem restoranu i u prestižnim restoranima Antibesa, Nice, Firenze... ali i restačima sumnjivog izgleda rumunjskih / mađarskih / makedonskih / bosanskih i slične pasivnih krajeva. Mogu se pohvaliti da sam obišla i većinu naših Top 25 restorana Lijepe naše.

Da se vratimo na početak priče. Naime, dotični Celebrity je nakon plaćene večere za troje u visini mjesečnih primanja prosječnog nam umirovljenika - doduše sa bijelom ribom, škampima i što li je već bilo pojedeno, ali isto tako - ako se baš uspoređujemo sa Europom - u visini jednostavnog europskog ručka u nekom "običnom" lokalu u npr. Brussellesu ili Amsterdamu ili Beču počeo pljuvati po medijima vlasnika lokala, kvalitetu hrane, cijenu i sl.

Slažem se sa nekima koji su lijepo komentirali da ga nitko nije tjerao da naruči nešto iz Menu-a (a gdje je bila izražena i cijena dotične hrane/pića).

Drugo, hrana kao takva je (navodno) bila dobra i isti nije imao primjedbi u trenutku konzumacije i odmah nakon iste. Tek naknadno i to baš javno na društvenim mrežama.

O cijenama kao takvima - da li je prosječni riblji restoran na moru sa cijenom bijele ribe od 65 - 70 € / kg, juhicama za 10-ak € i buteljama vina od min 50 € na više prihvatljiv nama hrvatskim domestikus radno aktivnom stanovništvu (one tzv. srednje klase) - o tome možemo raspravljati. Da su to neke prosječne cijene vani u Europi - i jesu. Više manje. Pogotovo gore navedene cijene odnose se za malo razvikanije i poznatije lokale. Obično na atraktivnim prostorima prikladnima za nautičare i sl. bogatu raju.

Razmišljala sam o tome što bih ja smatrala prevarom kao takvom. Ako govorimo o vrhunskim (skupim) restoranima onda bi se to odnosilo isključivo na kvalitetu. I to:

- očekujem domaće valjanu tjesteninu uključujući rezance u juhi,
- očekujem hranu spravljenu od friških namirnica (ne konzerviranu i ne duboko smrznutu),
- očekujem čisti, uredan, čak i dizajnerski sređen toaletni prostor,
- očekujem ugodnu, nenametljivu, ali obrazovanu poslugu (profesionalnog konobara / sommeliera),
- osoblje koje zna objasniti detalje svakog pojedinog jela u smislu da ne odabereš nešto što izričito ne voliš.

Naravno, to nije nešto što je presudno u malim, nerazvikanim restorančićima gdje isto tako neke od gore navedenih osobina možeš pronaći pa ti bude srcu ugodno, a na kraju i ne tako financijski prezahtjevno.

Postoje i one neke prčvarnice gdje, ako se dobro propitaš možeš za sitne novce fino jesti. I gdje je jedini dobar rezultat - kako to voli Guzda reći - ako ne dobiše drisku.

I za kraj poslastica. Nešto iz palete fotografija što sam ih jedva pronašla u bespućima mobilnog stroja.

"Mala Hiža", Mačkovec