Nakon objave na društvenim mrežama (i prigodne kopije računa) jednog od naših Masterchef kuhara oko večere za troje u jednom poznatom otočkom restoranu krenula je bujica za i protiv komentara.

I tu sad - naravno - i Rudarka ima svojih dvije - tri za reć...

Što poslovno, što privatno, no može se reći da je Rudarka obišla lijepi dio svijeta, a bome pohodila i jeftine ćumeze, ali i razvikane (čitaj: i skupe) restorane.

Jela je Rudarka u najboljem malteškom ribljem restoranu i u prestižnim restoranima Antibesa, Nice, Firenze... ali i restačima sumnjivog izgleda rumunjskih / mađarskih / makedonskih / bosanskih i slične pasivnih krajeva. Mogu se pohvaliti da sam obišla i većinu naših Top 25 restorana Lijepe naše.

Da se vratimo na početak priče. Naime, dotični Celebrity je nakon plaćene večere za troje u visini mjesečnih primanja prosječnog nam umirovljenika - doduše sa bijelom ribom, škampima i što li je već bilo pojedeno, ali isto tako - ako se baš uspoređujemo sa Europom - u visini jednostavnog europskog ručka u nekom "običnom" lokalu u npr. Brussellesu ili Amsterdamu ili Beču počeo pljuvati po medijima vlasnika lokala, kvalitetu hrane, cijenu i sl.

Slažem se sa nekima koji su lijepo komentirali da ga nitko nije tjerao da naruči nešto iz Menu-a (a gdje je bila izražena i cijena dotične hrane/pića).

Drugo, hrana kao takva je (navodno) bila dobra i isti nije imao primjedbi u trenutku konzumacije i odmah nakon iste. Tek naknadno i to baš javno na društvenim mrežama.

O cijenama kao takvima - da li je prosječni riblji restoran na moru sa cijenom bijele ribe od 65 - 70 € / kg, juhicama za 10-ak € i buteljama vina od min 50 € na više prihvatljiv nama hrvatskim domestikus radno aktivnom stanovništvu (one tzv. srednje klase) - o tome možemo raspravljati. Da su to neke prosječne cijene vani u Europi - i jesu. Više manje. Pogotovo gore navedene cijene odnose se za malo razvikanije i poznatije lokale. Obično na atraktivnim prostorima prikladnima za nautičare i sl. bogatu raju.

Razmišljala sam o tome što bih ja smatrala prevarom kao takvom. Ako govorimo o vrhunskim (skupim) restoranima onda bi se to odnosilo isključivo na kvalitetu. I to:

- očekujem domaće valjanu tjesteninu uključujući rezance u juhi,
- očekujem hranu spravljenu od friških namirnica (ne konzerviranu i ne duboko smrznutu),
- očekujem čisti, uredan, čak i dizajnerski sređen toaletni prostor,
- očekujem ugodnu, nenametljivu, ali obrazovanu poslugu (profesionalnog konobara / sommeliera),
- osoblje koje zna objasniti detalje svakog pojedinog jela u smislu da ne odabereš nešto što izričito ne voliš.

Naravno, to nije nešto što je presudno u malim, nerazvikanim restorančićima gdje isto tako neke od gore navedenih osobina možeš pronaći pa ti bude srcu ugodno, a na kraju i ne tako financijski prezahtjevno.

Postoje i one neke prčvarnice gdje, ako se dobro propitaš možeš za sitne novce fino jesti. I gdje je jedini dobar rezultat - kako to voli Guzda reći - ako ne dobiše drisku.

I za kraj poslastica. Nešto iz palete fotografija što sam ih jedva pronašla u bespućima mobilnog stroja.

"Mala Hiža", Mačkovec

Kod brane Kozjak, okolica Skopja, Makedonija



Mali restorančić na relaciji Barcz - Pecs, Mađarska



"Bota Šare", Zagreb



"Noel", Zagreb (jedan od perverznih jela iz 7-dijelnog slijeda)



I za kraj - a što drugo nego fina janjetina (Kokot, Dol, otok Hvar)



Šifili!