Nekako se moglo očekivati, no ipak nas je šokiralo istraživanje o namjernom programiranom vijeku trajanja proizvoda - pogotovo bijele tehnike u svrhu da je u funkciji samo ograničeni broj godina - uglavnom do naznačenih garantnih rokova kvalitete.

Svi mi, pogotovo generacija prošlog stoljeća, sjeća se frižidera, škrinja, pećnica, veš-mašina i svega ostalog što je trajalo minimum desetak godina. Čak dapače, naši su se roditelji uvrijedili ako je usput nešto od navedenog krepalo prije 15-godišnjice braka (obično se sve navedeno dobivalo u svatovima ). A danas?

Moram priznati da smo svojedobno kod onog našeg nemilog događaja s obiteljskim ognjištem, a koje je rezultiralo rekonstrukcijom, a time i kupovinom svim mogućih kućanskih uređaja razmišljali o dovlačenju svega što prosječnoj hrvatskoj domaćici treba iz Austrije. To je bilo doba IKEE Graz koja je - sjećam se dobro - prodavala poznati brand kuhinjskih aparata, a bome su i garancije bile duplo dulje nego tada u Hr. Malo je falilo da natjeram Guzdu da me vozi dvaput tjedno da nakupujem sve što mi treba.

Na svu sreću, ne uzimajući u obzir perilicu suđa koja je posjetila servisera još pod garancijom jedno tri - četiri puta, te kad je istoj istekao, obećala zamjenu za novu, pa sad radi besprijekorno (pljuc, pljuc), imali smo sreće te svi navedeni uređaji još uvijek rade. A prošlo je punih pet godina. I sad mi moramo biti sretni.

No da se vratimo na početak. Mudri proizvođači raznorazne tehnike dovili su se muci oko povećanja prodaje istih na način da su dizajnirali uređaje tako da se vitalni rezervni dijelovi ne mogu jednostavno zamijeniti. Pa tako kad vam na primjer rikne programator u čudu od veš mašine (koja ima svih onih famoznih dvadesetak programa s pet šest potprograma za promjenu temperature vode, duljine pranja i tko zna čega sve još ), jeftinije je zamijeniti istu novom, a ne popravljati.

Naravno da Rudarka ima primjer i u vlastitoj kući. Mikrovalna pećnica, čudo tehnike '95 kupljeno točno na Nasljednikov treći rođendan radi još uvijek. Doduše, trenutno u nekoj kući romske manjine, no to nije važno u ovoj priči. U jednom trenutku, nakon dobrih 18 godina rada krepao joj motorić što vrti onaj tanjur unutra.

I sad - zna Rudarka da takvu neće više naći na tržištu pa udavi poznatog majstora da joj nabavi dotični dio - motor(ić). Jedva čovjek našao u nekoj bazi podataka singapurskog internacionalnog skladišta navedeni rezevni djelić legendarne pećnice.

Sjećam se da mi je tada lijepo objasnio - navedeni motor, za taj stari model pećnice je bio dizajniran za rad na 220 V. Svi kasniji modeli, pa pretpostavljam i ovi današnji su proizvedeni sa motrićem na niskovoltni (24V) napon. I nekoliko plastičnih prijenosnih zupčanika. Pa kad se isti izližu, motorić pregori i ode sve u maunu.
(čitaj: kupi novu).

Čak i ako ne spominjemo financijski udar na prosječnu europsku, a kamoli hrvatsku obitelj, aspekt očuvanja okoliša na način da bacamo uređaje prebrzo samo zato što su nepopravljivi odnosno što popravci nisu ekonomični nije zanemariv.

Zato se slažem sa novom direktivom EU o zabrani proizvodnje / dizajna proizvoda s kratkim vijekom trajanja. I da nam lijepo navedu na proizvodu koliko minimalno dugo mogu trajati. Ne priznajem ništa ispod 10 godina.

Koliko ćemo uspjeti u tome da zaštitimo lokalno tržište od najezde no name kineskih proizvoda - to je već neko drugo pitanje...