Azo dakle, kuća mi je puna cvijeća (kao da sam umrla - kako je to veselo spomenuo Guzda). A bome i poklona...

Proslavila sam rođendan dostojan britanske kraljice!

Počelo je još u subotu Expres dostavom jednog hrvatskog dizajnerskog komada, kojeg doduše ne znam gdje ću i kada obući jer je totalno kontra mojeg outfita. No, hvala frendici što me se uopće sjetila s poklonom, pogotovo tako skupim (doduše za cijenu u dućanu, ona ima neke poslovne veze, pa je to - ja se barem nadam - nabavila povoljnije) i još sve to poslala poštom. Wou!

Stigao je u subotu i bon za popust u mojem (više-manje) omiljenom špeceraj - centru. Veli mi frendica koja je nekidan imala rođendan da nije ništa dobila od tih istih. Hm. Doduše, srce me zaboli kad se sjetim koliko novaca ostavljam na dotičnoj lokaciji.

Onda su me u nedjelju pozdravljali i čestitali svi virtualni frendovi, pa ovi iz real life-a što sms-ovima, što pozivima, što direktno. Čak je i Njemačka poslala jednu malu sms poruku. Valjda je poziv frlo skup.

Da vam sad ne spominjem da su mi i teleoperator i frizerka isto tako čestitali.

Kad si malo bolje razmislim - jebemu, cijelu plaću ostavljam što po špecerajima, što za račune - i bolje im je da mi čestitaju! Doduše, malo su me razočarali ovi iz osiguranja auta. Hm. Obično su oni bili prvi u čestitarima. Možda je to zato što sam trenutno vlasnik samo jednog automobila. Sic.

Danas smo nastavili s redom cvijeća i slatkiša od kolega s posla. O da, dobila sam i treću orhideju (u trećoj boji ukrasnog lonca), tako da smišljam način da dio novopridošlih trajnica prebacim na posao. Tako i tako tamo provodim više vremena nego doma. Budna. Pa da malo i ja uživam u ljepoti.

E da, da se vratim poklonima - osim nešto malo svjetlucavo (zna Guzda šta mala sraka voli ) do nekoliko bonova za masažu - znaju ljudi što obožavam, do drangulija tipa svilena marama () a la susjeda profesorica u penziji, instalacija bambus podložak + limuni (čak nisu ni limete) do domaće kobasice () - bilo je tu svega.

Sve u svemu - jako mi je drago što su me se neki ljudi sjetili, pa makar i samo malom porukicom na face-u.

I da ne bi bilo zabune - to što kakti pljujem po nekim malo manje uspješnim poklonima nije istina - zahvalna sam svakoj osobi što se potrudila bilo što mi pokloniti. Pogotovo u ova teška vremena. Doduše, nekima je to odraz njihovog (škrtog) stava, a ne financijske situacije.

I za kraj: Stvarno mi je žao što je gospođa H. Vlahović izgubila bitku sa opakom bolešću. Ne znam kako će biti slijedeća Nova godina bez njezinog komentiranja novogodišnjeg koncerta iz Beča. A posljednja joj je želja bila da uživo odsluša dotični. R.I.P. draga Helga

Svi smo mi krvavi ispod kože. Na ovaj ili onaj način.

A onda nas država / politika / nešto treće gurne do krajnjih granica i počnemo se buniti. Na barikadama, na cesti, po portalima, novinama, s bombom u ruci..

I tada se pojavljuje klasični scenarij: popljuj, oblati i rasturi neprijatelja. Svim mogućim sredstvima. Od pravih do lažnih informacija. Na televiziji, u novinama...

Tako da ne mogu uzeti zdravo za gotovo da su vođe aktualne pobune (trenutno je medijima zanimljivo mljekarstvo) pobrali toliko para od države, da su lopovi, neradnici, bla bla bla...

Naravno da se uz malo truda i novinarske znatiželje može naći čuda po netu - to već i osnovnoškolci znaju (osim možda kompjutorsko nepismenih nam političara, pogotovo ovih stare garde tipa Barba Luka), no da li je sve baš tako kako piše u novinama?

O tome da krave moraju svakodnevno jesti, da im treba medicinska njega (veterinarska), da se stočni fond treba tu i tamo obnavljati - sve to košta. Tako da je glupo raspravljati o silnim milijunima koje (po)neki dobivaju na svoj račun. Da bi ekonomska računica morala biti bez tih famoznih poticaja (osim možda jeftinijeg plavog dizela - što je isto tako neizravan poticaj) - to je isto tako istina.

No, da li bi mi onda pili mlijeko??

Vidim da su se još neki na blogu dotakli one priče o nemogućnošću dobivanja (dobrih) radnika....

Moj će post, naravno, biti malo drugačiji. I ozbiljniji od onog s naslovnice.

Uglavnom, već nekoliko dana razmišljam o priči kako se nitko odnosno njih nekolicina javila na neke natječaje u Zagorju. Sigurna sam da je teško odlučiti se potražiti posao izvan Zg. jer je pitanje da li uz prosječnu hrvatsku plaću, nakon vožnje do tamo neke zagorske selendre ostane išta za što bi se vrijedilo dizati u pet i vraćati doma oko sedam.

S druge strane znam da hrpa ljudi iz cijelog tog Zagorja, Jaske, Karlovca do Ivanića i čak i dalje putuje svakodnevno na posao u Beli Zagreb Grad. Pa šta su oni gori od ovih drugih. Hm?

Uostalom, ja cijeli svoj radni vijek putujem na posao u rasponu od 45 - 75 km/smjeru (mijenjala sam lokacije posla, a isto tako i lokacije življenja) i uopće se ne žalim. A putovala sam busom (dizala se iz Gajnica u pet nula da stignem na bus u 5:45), vlakom, službenim autom, privatnim autom... name it.

Bilo je jedno doba života kad sam dnevno prešla preko 150 km s privatnim vozilom kako bi svakodnevno bila na poslu! Doduše, brzo smo otkrili da je to prenaporno i neekonomično, pa smo se kao dobri stari Ameri preselili bliže.. Ehhh...

Doduše, prije nekoliko mjeseci moja je prijateljica dobila premještaj iz jedne lokalne bančine poslovnice u onu u Metropoli. Naravno sa kontra strane svijeta od one odakle putuje. Lijepo ženi nisu spičili otkaz, nego, snađi se druže (tj. žena sa djetetom u vrtiću!). I to ne bi bila najveća tragedija da su joj isplaćivali tzv. putne troškove. Ne znam na koju foru (a čini mi se da to nije po zakonu o radu!), ali nisu joj dali ni kune, a kamoli nekih dvijestotinjak eura koliko su realni mjesečni putni troškovi..

Da se vratim na početak. Da li je normalno očekivali od jedne bivše radnice Kamenskog s više od 30-ak godina radnog staža (njih su isto prozvali u tom teksu) da se javi na natječaj za posao daleko od svoje kuće, stana, kvarta, grada??

I uostalom, da li je prosječna radnička plaća od nekih 3.500 kn dovoljna da se čovjek upusti u ovakvu avanturu??

Zato dragi naši privrednici - ponudite tim ljudima nešto ozbiljno (kao npr. primanja prodavačica u DM-u), pa da vidimo da li će vam se netko javiti na natječaj!

Danas smo (po)gledali srpski film Parada. S obzirom da ga se još uvijek ne može skinuti s neta, morali smo pljunuti pare i s onih impresivnih desetak ljudi (govorimo o projekciji u tri i nešto sitno popodne!) umrli od smjeha.

Kako je to Guzda (a govorimo o ratniku dovoljno dugog staža da se u svakom trenutku može izvući na pitiespi ako mu padne mrak i kokne nekog od političara što ga ljute preko malih ekrana, a i šire) lijepo objasnio - Jebi ga, kad smo takvi u duši. I Srbi, i Hrvati, i Bosanci, a bome i svi mi prema tzv. Njima. Pederima.

Osim urnebesnih fora, uključujući odnos Face (oliti glavnog lika Limuna, starog okorjelog ratnika - muljatora - kriminalca) i buduće supruge (mlade koke koja me djelomično podsjeća na Simonicu), cijeli film ima i priču, nit koja veže i Nas i Njih, te naravoučenije koje i nije tako veselo.

O da, pustih i suzu. Jebiga. I u slijedećem trenutku opet se smijah...

Ludilo. Preporučam!

Ne znam da li se tko osvrnuo na blogu o prosvjedu mljekara, no kako on ne prestaje, mislim da je red da i ja bacim koju, bila ona pametna ili ne...

Kao prvo - ne mogu se odlučiti da li su mljekari u pravu ili ne. Realno gledano - famozni ulazak u EU (a što smo si sami izglasali - izlaskom ili ne izlaskom na izbore) dovodi do ukidanja subvencija za sve oblike poljoprivrede, pa tako i mljekare. Ne znam da li će to biti odjednom ili postepeno, no čega nema - nema. Nema šanse da se odgodi.

Drugo, slažem se sa mljekarima da je potreban neki oblik prosvjeda protiv jednostrane odluke trgovačkih korporacija koje su si izračunale da im je mlijeko (ili prah??) iz istočnih zemalja puno jeftiniji nego naš hrvatski. I onda nam se to prodaje pod hrvatski proizvod. Bez obzira na lošu financijsku situaciju bila bih voljna dati koju lipu/kunu više za originalni hrvatski proizvod. Nažalost, kad pročitam sitna slova ne ispadne tako. No, to je već neka sasvim druga priča...

Da li je u redu prosvjed na način da se blokiraju prometnice, te onda te blokade utječu samo na sitnu raju koja se provlači satima s posla i na posao, a ne na političare - to je pitanje.

A onda i ta sitna raja koja NE prosvjeduje protiv tih istih političara što ne mrdaju onom stvari, da sad ne budem prosta i ne rješavaju ovu "talačku krizu"?

Ne velim da politika tj. trenutna friška vlast mora popustiti (u principu sam protiv svakog oblika ucjene). No, ona je tu kako bi bila moderator između proizvođača i okupljivača tj. mljekarske industrije. Ovako se s nama svima prepucava resorni ministar i uvjetuje neke nabuloze kako bi odgodio pregovore. Ma fak.

S treće strane, kad se novinari malo potrude i osvjetle nam neke nove agencije i ine komore koje gutaju proračunski novac, a nekako imam osjećaj da nema ništa niti od savjetodavne, nit stručne, niti bilo kakve druge uloge osim političko-regionalne podjele izmišljenih radnih mjesta - sve se pitaš tko je ovdje lud?

Sve u svemu - sranje od bijelog govna...

S obzirom da mi se približava rođendan, a sve u duhu ovih teških recesijskih vremena, imam potrebu da vam uobličim svoje skromne želje. Azo dakle:

Kao prvo, stvarno mi je neophodan jedan pravi oriđiđi Šanel kostimić. Valjda ih još rade u onom faking Parizu? Znate onaj klasični - samo se ne mogu odlučiti da li bi bio svijetlo plavi ili roza? Hm.

I naravno prigodnu bižuteriju. Nema smisla da hodam okolo nakinđurena u zlatu i platini. I dijamantnom satu. No, noo..

Drugo, stvarno, ali bi bilo totalno bez veze da se uz gorenavedeni kostimić vozim u nekom bezveznom novom Mercedesu SLX (znate onaj dvosjed gdje mi ni košara za plac ne stane, no no.. ), nego molim jedan retro Aston Martin. Je. Baš taj. Onaj iz doba kad je J. Bond bio R. Moore! To su bila prava retro vremena. Ili je to onda bilo naj in moderno. Nekako se ne mogu odlučiti. Ahh, plavuša...

Treće, baš bi bilo lijepo provesti rođendan (naravno - sa ekipom) na Barbadosu, ili Javi ili bilo kojem od onih otoka gdje je sad lijepo fino toplo i sunčano, a ne ove jebene grtalice što stalno prolaze i zatrpavaju mi ulaz u kuću. Pa ne mogu vanka.

I još samo jedno za kraj - nek se javi onaj što će dobiti Super sedmicu, a tvrdi da mu ne treba tolika lova. Znam ja kako ću ju spiskat.

Ozbiljno razmišljam od jučer popodne da li sam postala čangrizava stara baba or what???

Ne, stvarno me ne smeta ako se neka mlada osoba cijeni po svojim zaslugama, znanjima i vještinama.

O tome da dotična ima duugačke crvene nokte - o kej. O tome da dotična debelo prekoračuje granicu dobrog ukusa, a bome i kodeksta oblačenja u ultrakratkom minjaku (valjda ne bi valjalo obući dugačke čizme tipa Petar Pan, naravno, sa štiklom od 12 cm ako bi suknjica bila mrvicu dulja), no i to me ne bi smetalo. Osim..

Kad ta ista osoba (ne znam što zapravo radi na jednom sastanku direktora sektora, no nije moje da pitam.. ) tokom cijelog višesatnog sastanka kucka svojim dugačkim noktima po tastaturi i kakti - radi , te mi dotično tuckanje smeta da čujem na drugom kraju stola i sobe direktora i ostale naratore - e onda mi to ide jaako na živce! (Ps. druga je osoba bila zadužena za zapisnik).

I da - dečki su prvo malo slinili, pa su se šepurili, a na kraju je svima išla fest na živce. Je!

No, moram još dodati i ovo - mačka je stvarno komad. I to bogato ukrašena - od vrhunske šminke, biže (ili je vrhunska skupa biža ili još gore - original zlato), čizme, prstena, sata, frizure....

Doduše, kad progovori baš i nije tako pametna kao što je lijepa, no očito to nekima ne smeta. I da - skromnom procjenom "viška" mase na ogoljenim nogicama mogu s punim pravom izjaviti da Rudarka ima bolje noge od dotične. He he.. Nitko nije savršen. Dobro, osim Heidi Klum i još par supermanekenki

Moram još nešto dodati - do jučer sam imala visoko mišljenje o dragom, simpatičnom (čak bi se moglo reći i zgodnom) direktoru.

Ako ja dobro zbrajam i oduzimam - i on je krvav ispod kože. Što me zapravo razočaralo. Šteta.

O da, oduvijek mi je bio sumnjiv onaj crnac ružnog izboranog lica (doduše s dobrim pjesmama) kad se svake godine zaklinjao pred službenom publikom na vječnu ljubav jednoj od najljepših žena svijeta. I usput joj radio čokoladnu djecu. Hm.

Da sad ne zvučim kao A. Christie, no kao i ona njezina Miss Marple sad bih rekla da su me podsjećali na moje prijatelje - što se jedan naš prijatelj više (javno) zaklinjao na vječnu ljubav svojoj zakonitoj, da ne spominjem javno drpanje i slinjenje, to ju je više varao...

A ne može se reći da njemačka manekenka nema sve - od cica do lica + money. Sigurno ga nije trebala živcirati žicanjem para za kupovinu nove torbe ili cipela. Da ne velim da je bila predebela / premršava / premalo ambiciozna ili što li bi već frajeri izmislili da im smeta kod nas žena.

Sad se pitate što se zbilo sa našim frendovima? Nakon jedne opake saobraćajke nakon koje je tip bio prikovan za krevet ravno tri mjeseca, te je zakonita "u dobru i zlu" šetala zdjelice s hranom i one s govancima, navodno se smiro. No, pošto je opet na nogama i van kuće.. ehhh... who knows...

Prema tome - nemam nikakve iluzije o danu zaljubljenih. Nemojte biti tužne ako vam zakoniti ili nezakoniti zaboravi kupiti (danas sigurno skuplju nego inače) ružu ili odvratnog kineskog medu koji svijetli, pišći i na lošem engleskom izgovara Ajlavju. Ili ako trenutno nemate pripadnika muškog spola pokraj vas. Tako i tako ne bi tako lijepo slinio na ženske filmove kao vaša najdraža prijateljica.

Osim ako nemate gay prijatelja. Doduše, ne znam što bi s takvim kad i taj gleda muškiće, a ne vas kao objekt sexa. No da, sad sam malo predaleko otišla..

Sigurna sam da će se sjetiti neke druge prigode kada će vam to više dopasti.

Npr. kao mene nekidan odlazak u Maribor po rođendanski poklon (btw rođendan mi je tek za dvadesetak dana!). Radnim danom. Čak se sjetio uzeti i putovnice. I ojre za kavu.

Sad se vi pitate zašto Maribor. U doba kad u Hr. nije bilo H&M to mi je bila jedna od najdražih (neplaniranih) destinacija. Kao jedna kava radnim danom prije par godina. Doduše, ja sam bila poslovni priljepak najdražem, noo.. to ne umanjuje njegovu zaslugu da me poveo sa sobom. I zato mi je ostao u srcu kao nešto wau.

S jedne strane prihvaćam slobodu izgleda/oblačenja, čak dapače, volim vidjeti ljude sa dovoljno hrabrosti da budu odmaknuti od klasične trenutne mode u kojoj svi izgledaju skoro pa isto, no također smatram da određene prilike zahtjevaju određeni tip odjeće.

Npr. dodjele nagrada glumišta i sl. manifestacije gdje se jedni zbegecaju u frakove i duge haljine, dok drugi dođu kao klošari krenuli po jaja i salatu putericu na plac. Doduše, i dalje smatram da nam naše glumice nemaju stila i da se trude izgledati otkačeno, a da niti jednoj (osim N. Violić) ne stoji takav izričaj.

Isto tako diplomacija, a bome i visoka politika očekuju od dotičnih da se oblače po strogom dress codu. S varijacijama na temu broševa (od M. Albright do naše Jace) što čak smatram simpatičnim.

Još sam davnih dana pisala o poslovnom dress codu i famoznim bretelicama po uredima. Valjda se sad to malo manje koristi, kad po većini kancelarija preko ljeta vlada polarna zima radom slilnih klima uređaja.

No, način šminkanja nove nam ekološke ministrice definitivno mi je trn u oku. Kao prvo - žena nije curica u pubertetu da bi joj se oprostilo to teatralno mackanje po licu, drugo, zar joj nitko nije objasnio da je to davno i passe i da više liči na neku jeftinu rusku prostitutku, a ne ozbiljnu ministricu? Prestrašno.

Ps. Baš mi je žao W. Houston - dobro je jednom rekla - ona je sama sebi bila najveći neprijatelj. A imala je stas, glas, novac, slavu... eto vam - da li si to stvarno i mi obični ljudi želimo?

Ne znam što bih vam pametnog napisala. Svi pišu o Splićanima ili Splićani o Nevenki i Kerumu ili Kerum - a ne, ne, on ništa ne priča. Jer kad zine to je za anale..

Ja sam se mudro povukla u četiri zida - uglavnom ona poslovna, te otkazala sve sastanke na koje se moralo putovati. Vrag odnio šalu.Tak i tak baš nije bilo toliko snijega kad se krene u smjeru zapada..

Sutra bu pametniji dan...

Ps. Danas sam opalila generalku - novi pramenovi, šišanje, pićence u kafiću (frend slavio od jutra rođendan)...

Ne mogu, a da se ne osvrnem na trenutni paradoks - sva su parkirališta raznih mega, maxi i hipo centara bolje očišćena nego nam državne, županijske, da ne spominjemo nižerangirane ceste i ulice.

Npr. mojom je prošla ralica oko 13 h u subotu, a nekako sumnjam da je ipak tome pridonijela prepiska sa gradonačelnikom preko Face-a, a ne strmi nastavak naše ulice malo dalje od naše kuće. Od tada je vidjeli nismo. Tako da se bez problema možete pod ručnom fino okrenuti pred vlastitom kućom bez bojazni da ćete stradati.

Ne znam da li da komentiram pametnog gradonačelnika Bilog Splita (e vala, bijel je već više dana) o tome kako baš nitko nije stradao na ulicama najlipšeg grada na svitu, no zanima me samo statistika - da li se radi o penzićima koji su osobno morali probati poledicu, pa sad zagipsani ili operirani leže na milost i nemilost srditog ravnatelja splitske bolnice ili se stvarno radi o radnim ljudima koji su hoćeš - nećeš morali na led. Pa su sad lijepo na bolovanju.

Kako kod nas nema previše polomljenih? Mi već znamo kako se treba kretati, što obući i u koje doba izaći na cestu. No, neću baš previše lamentirati da me neka strijela ne bi opaučila.. pljuc, pljuc, pljuc...

Još me jedna stvar muči? Jel možda Seve rodila, a mi ne znamo?

Oduvjek sam mislila da se moramo čuvati što jedemo, što udišemo, čime se cijepimo...

No, nikad mi nije palo na pamet (do jučerašnje emisije) da i odabir odjeće može utjecati na zdravlje. Znam da se odjeća tj. materijali prije samog šivanja (wrong!) boje. Ne znam zašto, ali sam to zamišljala kao neki (europski) standard zatvorenih bazena sa kemikalijama, radnike obučene u standardna sredstva za zaštitu primjerena radu sa otrovnim kemikalijama. Opet wrong.

Znam da se po Indiji, Kini i ostalim mnogoljudnim zemljama iskorištava radna snaga do krajnjih granica za sitnu paru, pa sam pretpostavljala da je to jedini razlog što se praktički sva naša europska i sjeverno-američka odjeća i obuća šiva na drugom kraju ove naše kugle zvane planet Zemlja. Opet wrong.

Nažalost, sva naša odjeća i obuća se osim što se boji (neke čak i u trenutku kad se već sašiju - bile su snimljene neke majice bez rukava što su ih navlači na neke nosače, pa prešpricava bojom), također i tretira raznim kemikalijama - od "stone wash" oliti izbjeljivanja i uništavanja traperica (špricanje kvarcnim pijeskom) do tretiranje kemikalijama protiv rastezanja, sakupljanja, boktepitaj čega. U svemu tome se rabe jako otrovne i kancerogene kemikalije, a radnici su doslovno goli i bosi. Tu i tamo dobiju neku krpu preko nosa (kakti primitivna maska) kod jaako agresivnih aktivnosti.

Izbjeljivanje? Frajer (Indijac) samo s krpom oko struka stoji satima u velikom bazenu punom klora (sve je bijelo) i provlači kroz bazen smotuljke pamuka. Isto tako i kroz bazene s crnom, plavom,... bojom.

Ma prestrašno.

I bez obzira što su u emisiji spominjali ekološki osvještene lance trgovina tipa H&M, i dalje ostaje pitanje - gdje su dotični proizvodi izrađeni.

No to je samo dio problema. Prava je opasnost u tome što će ta odjeća, nakon što ih obučete od trenja i znojenja početi puštati kroz vašu kožu otrovne kemikalije. One iste kojim je tretirana. Da lijepo izgleda.

I tu je ono što me šokiralo. I prije sam izbjegavala jefitne kineske proizvode iz tzv. Kineskih robnih kuća jer su loše kvalitete, bez obzira na budzašto cijenu. I igračke koje su dokazano bojane otrovnim bojama, te se lako polome i ozlijede vaše malo dijete.

No, nikada nisam pomislila da jedna takva majica navučena na tijelo nejakog djeteta može dugoročno ozlijediti njegove bubrege ili neki drugi organ...

Ne mogu se oteti dojmu da su skupi brendovi koji se mogu vidjeti na Pokosici ili Lambaši garancija kvalitete tj. zdrastvene sigurnosti.

Što sam još naučila? Od svih boja najgore su crna i crvena. Crna zato što se mora u više slojeva nanositi da bi dobili tu tamnu (ne)boju, te crvena jer ne postoji niti jedan prirodni pigmet u zamjenu.

I najosjetljviji su proizvodi donje rublje tipa grudnjaka. Pa si sad vi mislite...

Ugodan vam zimski neradni dan. Do sutra će nam valjda pogrtat ulice.

Bijele koke s neba pale, cijelo selo zatrpale.



I da, jednom (bivšem) Dalmatincu pokušali objasniti da je baš ovako u Splitu:



Malo se ritao, plivao, bunio i na kraju pobjegao na toplo:

Kilometraža ukupno: 50 kn
Upad (3 sata - i više nego dovoljno za radni dan): 2 x 20 kn
Piva (Pan, božićni - dok to popijemo valjda ćemo dobiti i nešto novije): 2 x 12 kn

Zadovoljstvo: Neprocjenjivo.

Pojašnjenje:

Guzda: vozi, pliva i pije pivo
Rudarka: pliva (malo), jacuzzi-ra se (puuno), pije pivo.

Mjesto radnje: Aquae Balissae